Ljubavi Tvojoj Gospodine, nema kraja!

Kada sam u suzama i velikoj tuzi čekala nalaze i potvrdu doktora da je naš Pio otišao Gospodinu u zagrljaj, u kapelici bolnice ispred mene je stajala knjiga “Povijest jedne duše” i krunica sv. Josipa. Gledala sam u sliku sv. Male Terezije i spontano joj zavapila za snagu i utjehu. I tako od prve do zadnje kontrole kada sam ju zamolila da dočeka moga Pia u Raju kako bi nosili moje ranjeno majčinsko srce u Srce Marijino. Sveti Josip, ona i maleni Pio bili su moja snaga da me bol ne proguta.

Nakon dva mjeseca koliko je moje tijelo grčevito držalo ostatke trudnoće, kada je duh bio spreman, napravili su mi kiretažu i tada je sva bol duše izašla u jednom bolnom kriku na hladnoj stolici sobe za hitni prijem.

Nema ga. Otišao je. Svaka mrvica koja je bila dio njegova života u meni, usisana je.

Ispratila sam ga u suzama, ali nekako oslobođena, blagoslovljena spoznajom da je on sada konačno miran u naručju Onoga koji Ga je poželio i stvorio.

Dva tjedna nakon toga krenuli smo na put u Međugorje, po poticaju jedne predivne majke koja mi se javila i rekla da je Gospina želja da dođemo i da se ona više ne može oglušiti na Majčin glas u srcu. U Međugorju smo sudjelovali na duhovnoj obnovi s Betlehemom i paterom Markom Glogovićem. Gospa je izlijevala milosti tješeći nas u Svome zagrljaju, a Isus je u nama ozdravljao sve ono ranjeno, bolno, rasuto.

Na milosnom Gospinom ukazanju poniznoj vidjelici Mariji, Majčica mi je u srcu progovorila dvije riječi: Blagovijest i devetnica. Na koljenima, u suzama, dirnuta do kosti, ostala sam nijema nad milinom koja me obavila.

U Međugorju smo, posebice na Podbrdu kod Gospe i pod Križem, zaista, ali zaista bili iscijeljeni od svake boli, a radost je ponovno zahvatila srca naše obitelji.

Po povratku kući, stalno sam razmišljala o Gospinim riječima. Moji dani bili su prožeti molitvom kako odgovoriti na Majčin poziv te nekoliko dana kasnije, otvaram grupu i pozivam žene koje čeznu za darom života da mi se priključe u molitvi Devetnice. Kakav je to bio duhovni bum! Kakvo pomazanje i radost, silna vjera i pouzdanje svake ženice koja se javila. Srca su nam gorjela, to je bila jedna od najljepših i najčudesnijih devetnica koje sam u životu izmolila! Molili smo devetnicu Maloj Mariji, koja mi je u danima moga razlučivanja došla sama u ruke i pred oči moga srca. Plod naših molitava koje su se nastavile i godinu dana kasnije, najljepši je mogući dar, i to ne samo jedan, već njih 70! Toliko je malenih duša došlo na svijet i u zagrljaje onih koji su čeznuli za njima mjesecima i godinama; onih koje je Gospodin po zagovoru mile Male Marije pomilovao i uslišao! Gospa, Kraljica Mira, naša ljubljena zagovornica života znala je koliko će ovakva molitva oplemeniti moje srce i od tada, ono kuca posebnom ljubavlju za nerođene i za sve one koji čeznu, a posebno za one čija se dječica igraju s mojim malim Piom na Nebu.

Za mene i moju obitelj, najveće čudo koje smo dobili od Mame u Međugorju, bio je pozitivan test na trudnoću taj isti mjesec kad smo molili devetnicu. Iako je doktor na zadnjoj kontroli po povratku iz Međugorja rekao da će plodni dani uslijediti tek idući mjesec, Gospodin i Mamita su se nasmijali na to i intervenirali po svojoj volji.

Sjećam se toga jutra kao danas. Spremala sam djeci doručak i samo mi je u srcu odjeknuo Isusov glas: “Napravi test!”, a ja sam Mu u smijehu rekla: “Ma daaa, kako da ne!”, ali me onaj blesavi osmijeh znatiželje nije napuštao. Počela sam računati dane i shvatila da nema šanse da je to istina i da vjerojatno umišljam. Dok sam pila kavu okus u ustima bio je po bateriji. I klikne mi – pa to može biti od trudnoće, to su prvi znakovi. I onda si opet kažem: “Ma daj, Dalija, ne budali, vidiš da nema šanse, prestani s tim.” Navečer sam otišla po sinove na trening te prolazeći pored ljekarne, opalim se opet smijati i kažem Isusu: “Nije da Ti ne vjerujem, ali stvarno ovaj put nemaš šanse. Ja ću kupiti test samo zato jer Te volim i jer sam Ti poslušna.”

Foto: Privatna arhiva obitelji Pleša

Došla sam kući, stavila na brzinu djecu u krevet i trk u kupaonicu. I u mislima samo: “E sada ćemo vidjeti tko je u pravu, kad ja kažem nema šanse, a On meni – napravi test. Eto Mu sada… minuta k’o vječnost, al’ neka Mu, imam ja vremena.” Blic pogled i smijeh. Ništa, pa normalno da je ništa, pa kako bi i bilo kad… kaaad… ajmeee, Majko moja, ajme, Isuse, pa šta je ovooo? Pogled gore, dolje, pras u smijeh i onaj osjećaj ljepote i slatkoće jer u sebi skrivaš najveću tajnu najljepšeg dara – maleno srce.

Kad sam se pribrala, poslala sam mužu sliku testa jer je bio s malenim na uspavljivanju i on odgovori: “Bravo! Čiji je to test?”

Toliko o tome koliko bi on povjerovao da je moj. Ja napišem: “Moj.”

A on: ” Tvoj?!?! Ma nema šanse, pa kako? Pa nisu bili dani, nije moguće već…”

Ali Stvoritelju života, je!

Naša malena djevojčica već je svojim rastom u trbuhu donijela beskrajne darove za našu obitelj. Iako smo ju čuvali u velikoj skrovitosti, po njenom prisustvu Gospodin je oko nas podigao jedan predivan molitveni bedem, prekrasnu grupu žena koje su nam učinile vrijeme trudnoće mirnim i radosnim periodom.

Moje žene iz grupe u kojoj smo molile devetnicu za dar života, po poticaju su omogućile mojoj dječici i nama prvo obiteljsko ljetovanje i to ne bilo kakvo, već duhovno. Na Krapnju smo doživjeli jedno novo osvježenje, dublju povezanost, veliku nadu i osjetili smo kako nas Gospodin posebno ljubi po ljudima koje smo tamo sreli. Nakon gubitka Pia, nakon iscjeljujućeg Međugorja, Krapanj je bio poljubac radosti našoj obitelji.

Kako je trudnoća išla svome kraju, tako je Gospodin neumorno pozivao Svoje miljenike i apostole ljubavi. Za taj posao zadužio je mog najdražeg “taju” sv. Josipa, koji je šaputao u srca dragih žena i obitelji koji su nam beskrajno u svemu pomagali i neopisivo nas time blagoslovili.

Nekoliko dana prije poroda bila sam na duhovnoj obnovi kod patera Marka, gdje sam srela svoju milu i poniznu prijateljicu. Kroz razgovor sam joj rekla kako ću roditi jako brzo i da moli za nas, no ona nije učinila samo to. Ona je po poticaju Duha Svetoga pozvala Mame s krunicom u ruci (grupa žena i majki koje u župi mole krunicu) i dogovorila da će, od kada rodim pa dokle god treba, kuhati ručak za moju obitelj.

Moj Isuse, kako je mene to dirnulo; kako me preobrazila njihova dobrota i spremnost da služe na jedan takav opipljiv, vrijedan i žrtven način ljubavi i to za obitelj koju većina i ne poznaje.

Ima jedna situacija koja je potvrdila da je to bio poticaj Duha. Kako sam ja izašla na vrijeme iz bolnice i sve je bilo u redu, javila sam da je ok da nam kuhaju par dana i da ću onda biti sposobna preuzeti dalje. No ona je inzistirala u ljubavi do određenog datuma rekavši da se već javilo toliko obitelji koje žele kuhati i da smo do tada zbrinuti. Bilo mi je malo neugodno, ali sam prihvatila u radosti. Nakon par dana moje zdravstveno stanje se počelo komplicirati i ja sam završila u bolnici, potom na hitnoj operaciji odvojena od svoje bebice stare šest dana. Muž je preuzeo brigu za njih petero i u tome trenutku, više no ikada, bila sam zahvalna Gospodinu što je progovorio po Duhu u srcu moje prijateljice i što sam mogla biti mirna znajući da je moja obitelj zbrinuta.

Oporavak i strogo mirovanje trajali su točno koliko je bilo potrebno da sve drage obitelji skuhaju prefine obroke i deserte za mene i moju obitelj. Njihov čin obilježio me za čitav život i moje srce doživjelo je jedno novo preobraženje i spoznaju služenja malenom Isusu u potrebitima.

Ime za našu malenu srećicu nismo nikome otkrili, pa ni vlastitoj djeci do samoga rođenja. Kada bi ih drugi upitali kako će se sekica zvati, odgovarali bi: “Isus nam još nije rekao.” Ali moje majčinsko srce dobilo je odgovor već na samome početku trudnoće. Svako naše dijete dobilo je ime nakon mnogo naše molitve, razlučivanja i poticaja Duha Svetoga jer nam je bilo važno čuti Božji glas i prepoznati istinu po onome: “Imenom sam te zazvao, ti si Moj.”

U molitvi za ime naše djevojčice, u srcu mi je progovoreno da pogledam jednu od fotografija slikanih u kapelici bolnice pred Tabernakulom. Put jedne duše. Sveta Mala Terezija, Božji cvjetić, mirišljava ružica u vrtu našega Stvoritelja. Lice se ozarilo radošću, a u srcu jedna milina. Moj Pio. Izmolio je svoju sekicu, zajedno s njezinom nebeskom zaštitnicom i poslao ju svojoj majčici, po beskrajnoj milosti Božjeg dara. ” Terezija joj je ime” –  i bi tako.

Tijekom oporavka, osjetila sam duboku čežnju okupiti na krštenju naše djevojčice sve ljude koji su bili naši anđeli čuvari cijelo to vrijeme. Ta želja zapalila je moje srce i samo sam zamišljala kako će biti divno zagrliti svakoga od njih i s njima dovesti naše dijete Gospodinu u Majku Crkvu.

Kumica našoj djevojčici odabrana je po Gospinom Srcu, jer je Majčica tako željela i to nam objema stavila u molitve i misli, a to je ona predivna majka koja nas je i dovela Kraljici Mira u Međugorje.

Iako sam se beskrajno svemu radovala, shvatili smo da ipak za to nećemo imati sredstava. Dani su odmicali, čežnja u srcu je plamtjela, ali realne misli pokušavale su zaustaviti moju radost i silno povjerenje da će se Gospodin pobrinuti. Vjerovala sam da je taj poticaj okupljanja došao od Njega i nisam se dala obeshrabriti, već sam još jače molila i sve žrtvice bolnog oporavka prikazivala na tu nakanu. I tada se otvorilo! Brane mog obzira, moje zakočenosti, mojih grčevitih stiskanja popustile su i Gospodin podiže iznova svoje apostole ljubavi i čini čudesne stvari!

Svi su se javljali za pomoć, dali ruke na raspolaganje, molili me da im dopustim činiti ono što im je na srcu… i to je bilo dovoljno da Terezijino krštenje bude apsolutna proslava Božje prisutnosti, milosrdne providnosti i ljubavi koja se prelijeva i nema joj kraja!

Moje dvije ljubljene prijateljice preuzele su na sebe sve oko uređenja župne dvorane koja je trebala smjestiti 70-ak ljudi. To je bilo toliko predivno, prepuno ruža, s takvom elegancijom, jednostavnošću, ispunjeno ljubavlju sa svakim detaljem koji su same napravile i sve same platile. Organizirale su dostavu, budile se u 5 ujutro po snijegu i hladnoći kako bi stigle na zelenu tržnicu po stotinu posebnih vrsta paloma ruža koje su simbol Male Terezije, satima su puhale balone, uredile kutak za fotkanje i stol za slastice, osmislile knjigu želja i blagoslova za našu djevojčicu; bilo je zaista nestvarno lijepo!

Prefine torte sa slikama sv. Male Terezije i ostale slastice, bile su dar predivnih obitelji  koje nam beskrajno pomažu svakoga mjeseca i bez kojih bi toliko puta oskudijevali u mnogočemu. Hrana i piće za sve ljude bili su dar, sve što je toga dana bilo posluženo, što smo odjenuli, sve što smo imali, bilo je darovano Providnošću po srcima koja su se otvorila Gospodinu.

Sakrament krštenja našeg petog djeteta, naše Terezije, bio je posebno dirljiv i prekrasan. Od pripreme u župi, gdje su naši prijatelji sa svojih 40-ak dječice bili svima svjedočanstvo živoga Boga, do ganutosti župnika te zbora koji je dva tjedna prije krštenja učio svirati i pjevati “Zdravo, Kraljice Mira” u zahvalu našoj Mami.

Duh Sveti posebno je pomilovao sakrament i ulazio u svako otvoreno srce, darujući radost koja je bila silno opipljiva. Ja sam mama koja je preplakala cijelu sv. misu zbog ganuća zbog Gospodina koji me toliko ljubi i daruje u izobilju koje ne prestaje.

Posebnu radost i mir donijeli su nam naši mili kumovi iz Međugorja i zaista je velika milost i božanski dar imati ih na svome životnom putu. Oni su Gospin poljubac našoj obitelji i zagrljaj Kraljice Mira našim srcima.

Na kraju proslave gledajući u stotine nebeski lijepih i mirišljavih ruža, u srcu je došao poticaj da ih darujemo Majčici. Odnijela sam ih dragoj časni, znajući da će ona Gospi složiti predivan aranžman, no dogodilo se još nešto ljepše. U toj se župi sutradan slavio zaštitnik župe, sv. Vinko Palotti. Časna je složila prekrasan padajući buket kojim su uredili izloženi oltar sveca zaštitnika na kojem su bile relikvije. Stotine ljudi prilazili su pokloniti se i primiti blagoslov, a Terezijine ružice doprinijele su ljepoti, šireći Gospin miris prisutnosti.

Krštenje naše Terezijice bilo je ispunjenje svake želje moga srca po kojoj je Gospodin pokazao da Njegova milost nema kraja!

Stoga želim ohrabriti i vas – s Isusom je sve lakše prebroditi! Ako si i ti majka djetešca koje se vratilo u Nebo, ako čeznete za darom roditeljstva, ako ste se iz straha zatvorili za život; ako patiš u bolovima, ne vidiš izlaz, padaš pod teretom križa; ako si usamljena, ostavljena, ponižena; ako trpiš i govoriš da te i sam Bog zaboravio, da ne vrijediš i da ništa nema smisla – digni pogled prema Nebu, preko Križa.

Na njemu ćeš ugledati zagrljaj koji te čeka i Ljubav koja će preobraziti ono što jesi.

Sve što smo mi primili od trenutka kada se naš Pio vratio svome Ocu u zagrljaj, bio je dar ljubavi iz Srca koje najviše ljubi.

Foto: Privatna arhiva obitelji Pleša

Gospodin je blagoslovio svaku našu bol, trpljenje i žrtvu; svaki naš strah, pad i sumnju oplodio je Svojom blizinom, a sve ono što je nedostajalo i puno više od toga – darovao nam je u ljubavi po svakom srcu koje je kucalo s Terezijinim – od prvog dana njezinog začeća do trenutka kada je postala Dijete Božje. I usudim se reći, ne samo naše i Božje, nego i svih predivnih ljudi koji su je toga dana natopili poljupcima, nježnim dodirima i primili s divljenjem nad čudom života.

Hvala tebi, moj maleni Pio, moja mala hrabrice na Nebu, što si svojim postojanjem u utrobi ove majke ozdravio sve bolesno i pripremio put za dolazak svoje posebne sestrice.

Bez tvog života i tvoje žrtve bili bismo uskraćeni za tolike blagoslove i milosti, za predivna čuda Božje ljubavi koja se i dan danas prelijevaju po našoj radosnici ružici Tereziji, ali i ostaloj dječici, tvojim bracekima i sestrici za koje moliš smiješeći nam se iz krila Gospodinova.

Hvala ti, mili maleni, jer sam zbog tebe postala majka sveca; koju li milost, dar i čast primih iz Stvoriteljeva Srca!

A Ti, najveća ljubavi moga srca, moja hridino i spase moj, čežnjo moga bića…

…”Okrenuo si moj plač u igranje,
skinuo kostrijet s mene i opasao me radošću.
Zato Ti pjeva duša moja i neće zamuknuti:
Jahve, Bože moj, dovijeka ću Te hvaliti!”

(Psalam 30)