Donosimo svjedočanstvo osam žena koje ekskluzivno za Bitno.net govore zašto su odlučile dati otkaz, ostale kod kuće i posvetile se najuzvišenijem pozivu – majčinstvu. Pričaju nam kako su se otvorile životu i zbog čega su se odrekle uspješnih karijera, opisuju nam svoje dane, ispunjene brojnim obavezama i brigama, govore o žrtvama koje podnose, Ljubavi koja ih osnažuje, ali i brojnim predrasudama s kojima se susreću. “Ono što djeca uistinu trebaju i što smatram zdravim i najdivnijim je prisutnost. Tisuće puta dodati, pogledati, upozoriti, obrisati, pogladiti, servirati – živjeti kraj njih, uz njih; biti ona blagotvorna prisutnost, ona mirna luka i sigurno utočiste svakom članu obitelji”, poručuje jedna od majki s kojima smo razgovarali.

Anja Mihanović: “Svijet drži još samo majčina toplina”

Foto: Anja sa sinom

Mlada sam majka četvorice sinova. Po struci sam magistar religiozne pedagogije i katehetike. Jako volim svoju struku i bila sam zaposlena u njoj.  U jednom trenutku sirenja obitelji osjećala sam poziv na vjernost sebi, a to je da budem srce višečlane obitelji. Ono je od mene tada tražilo jedno potpuno sebedarje u vidu vremena, prisutnosti i svih talenata koje mogu podastrijeti svojem suprugu i sinovima. Osobno sam osjećala da mogu ići i “po sredini” i kombinirati oboje, ali srce mi je gorjelo da igram “fair play”, u kojoj se autentičnost prema samoj sebi pokazala da se potpuno posvetim svojoj obitelji. Sve jasnije su mi na srcu odzvanjale riječi Ivana Pavla Drugog da sanjamo velike snove i slijedimo svoje ideale.

Danas znam da je to bila najbolja odluka mojeg života. Tom svjedoci toliko najljepših izleta, prehodanih šuma, osvojenih planina, prijeđenih šetnica, sati čitanja, pokušaja spravljanja najkreativnijih ručkova i stotine ponavljanja najobičnijih životnih stvari. Jako volim svoju ploču na hladnjaku na kojoj piše ponedjeljak-Rakitje, utorak- posjet prijateljima, srijeda-knjižnica, četvrtak-nasamo vrijeme s drugorođencem, petak-McDonalds s prvorođencem.

U jednom trenutku kada je ovih dana zavladao strah i panika zbog situacije koja je odjeknula u medijima s obzirom na ukidanje mjere roditelj odgojitelj čiji sam i sama korisnik, moram priznati da mi se provukla mislima sumnja i ljudsko pitanje kojim smjerom i načinom dalje, a još više, ima li smisla ovo što radim, čemu koristi boj koji bijem. Idući dan sam bila u posjeti jednoj obitelji i otprilike u vrijeme kasnijeg ručka, djeca su jedno po jedno počela stizati iz škole. Nije izgledalo ništa spektakularno, naprotiv, šutke ,bez puno riječi su pozdravili majku i gošću, zagrabili topli “bolognese” i sjedili za obiteljskim stolom. Glavom, a još više srcem prošla je samo jedna zelja: To je to! Ja želim upravo ovo! U tom trenutku razbio se sav moj pritisak i sumnja koju nam mediji i svijet nameću dok te potiču da gledaš samo na ljudsku sigurnost jer sve drugo izgleda prefanatično. Tada sam se prisjetila rijeci jedne majke sada već starije djece koja je s odmakom o iskustvu majke doma rekla kako dok su neki njeni prijatelji hodali s ključem oko vrata, nju je čekao topli obrok njene majke.

Često razmišljam kako imamo samo jedan život i vraćam se na pitanje na što i gdje se isplati utrošiti ga. U svom majčinstvu želim biti poput orla, letjeti visoko i čeznuti za velikim i važnim stvarima, pokazati djeci sve vrste muzeja, obići sve parkove, šetati po kiši i magli, i upravo zato biram potpunu prisutnost i posvećenost doma. Biti majka punim radnim vremenom za mene nije odsustvo nečega, naprotiv to je veliko prisustvo. I upravo ta riječ je ključna za majčinstvo i tako bih ga opisala. Ono je prisutnost. To je bio odgovor i na moje male i velike borbe svakog dana kad se suočavaš vrjednovanjem svojih dana i najobičnijih rutinskih poslova. Prisutnost je dovoljna. Današnji odgoj djecu pretvara u mala božanstva pa tako i majke koje su odlučile kod kuće se posvetiti djeci, nerijetko padaju u zamku da trebaju odgovoriti na bas svaku potrebu svoje djece kao i raditi za njima i umjesto njih. Ono što djeca uistinu trebaju i što smatram zdravim i najdivnijim je prisutnost. Tisuće puta dodati, pogledati, upozoriti, obrisati, pogladiti, servirati – živjeti kraj njih, uz njih; biti ona blagotvorna prisutnost, ona mirna luka i sigurno utočiste svakom članu obitelji. Svoj poziv gledam kao na duhovno privređivanje obitelji koji ne može baš nitko doli ja. Tko će osluškivati, podastirati, zagovarati ako ne majka, duša i srce obitelji, ona od Boga stvorena i oblikovana da može i bude radosna upravo po tom i u tom. Sve drugo je laž, zapakirana prečesto u lijepe i ukrasne papire. Iako djeluje tako jednostavno i lagano, današnji neprijatelj je život na traci koji podlo ukrade upravo ovo najvažnije. Da imamo vise prisutnih roditelja, naša djeca bi trebala manje psihoterapije i manje ekrana.

Uvjerena sam da ovaj svijet drži još samo majčina toplina i njeno krilo. Usprkos svim predrasudama ovih dana o majkama odgojiteljicama kao neobrazovanim ženama ili socijalnim slučajevima, uzet ću u ruke pregršt svih znanja, talenata, umijeća, vještina i iskustava stečenih kroz visoko obrazovanje  i splest ću veličanstveni mozaik svoga majčinstva. I dok možemo strahovati nad svojim životom i grozničavo razmišljati radimo li pravu stvar i kamo odlazi sva naša karijera, kraj nas prolazi velika žetva, najkreativnije mjesto u svijetu, u Crkvi, pastoral u kojem si baš ti najpotrebniji – tvoj dom i tvoja obitelj.

Matea Jerić: “Umiranje sebi i bezuvjetno davanje za druge”

Foto: obitelj Jerić

Nikola i ja smo u braku osam godina i zasad imamo petero dječice: Petra, Martu, Mirjam, Marijetu i Jakova. Oboje smo po struci magistri matematike. Suprug je od početka zaposlen u IT-u, a ja sam kratko radila u školi (jer sam dobila posao i prije nego sam ga tražila, iako nisam po struci profesor), a onda također u IT-u. Još prije vjenčanja shvatili smo da želimo veliku obitelji, a broj djece nikad nismo ograničavali na neki savršeni. Jednostavno smo se voljeli i osjećali smo prirodnim imati dječicu kao vidljivi znak naše ljubavi. Hvala dragom Bogu da nam je to i omogućio.

Moja prva dva porodiljna dopusta su se praktički spojila i zapravo sam nakon drugog djeteta jedva čekala povratak na posao. Dječica su krenula u vrtić. Dosta brzo smo shvatili da djeca nisu sretna u vrtiću, pogotovo manja curica, a iskreno nisam bila sretna ni ja što ih ostavljam u suzama, pa sam plakala i ja s njima. Bila mi je teška pomisao da ih ne mogu podići kad padnu, poljubiti kad se ozlijede, zagrliti ih kad se probude nakon popodnevnog spavanja. Naša druženja su se svela na nekoliko sati dnevno u kojima bih se bavila više kućanskim poslovima, večerom, kupanjem i uspavljivanjem. Bio mi je neobičan osjećaj da sada našu djecu zapravo odgaja netko drugi, njihove tete u vrtiću koje su drage i dobre s njima, pripremaju im aktivnosti, uče ih i čuvaju. Ali, nekako mi je bilo prirodnije da to činim ja. Problem su bile i razne bolesti koje bi klinci pokupili u vrtiću. Često sam morala biti na bolovanju s njima. To mi je otežavalo situaciju na poslu, jer sam se teško mogla posvećivati projektima.

Ubrzo sam ostala kod kuće s trećim djetetom i bila sam zahvalna da dvoje starijih mogu također biti s nama kod kuće. U međuvremenu je suprug, našao posao koji obavlja od kuće. Imao je želju biti prisutan muž i otac te sam upravljati svojim vremenom. Brzo nakon trećeg, stiglo nam je i četvrto djetešce. Tad smo počeli razmatrati opciju da trajno ostanem kod kuće. Imala sam veliku želju brinuti se o našoj djeci. Dječica su stizala jedno za drugim i nisam se uspijevala posvećivati poslu onako kako sam trebala. Nakon dužeg vremena molitve i razmišljanja, odlučili smo se da ću ostati kod kuće. Mogućnost uzimanja statusa roditelja odgajatelja nam je uvelike olakšala odluku u financijskom smislu pa smo se odlučili podnijeti zahtjev za status. Tako sam u ožujku 2020. i službeno postala majka odgajateljica.

Dosta mojih prijateljica već je bilo kod kuće sa svojom djecom. Neke su također visoko obrazovane i ostavile su dobre poslove kao i ja, tako da sam od njih imala podršku. Obitelj nam je također pokazivala podršku. Moram naglasiti da nikad na poslu zbog trudnoća nisam imala problema. S druge strane, iako mi je struka jako zahvalna i dobro plaćena, neupitno je da nisam mogla biti posvećena poslu, uspješna u njemu i napredovati koliko bih mogla da se nismo odlučili imati veću obitelj. Bogu hvala, dobili smo i peto djetešce, a nadamo se i još kojem….

Smatram kako je potpuno prirodno da majka bude s djecom barem do treće godine života, a još bolje do škole. Vjerujem, a i iskustvo mi govori tako, da bi rijetko koje dijete, koje je s mamom kod kuće, izjavilo kako bi radije išlo u vrtić. Dok mnoga dječica, koja idu u vrtić, žele ostajati s mamom kod kuće kad god je takva slučajna prilika.

Naša djeca nisu asocijalna jer su kod kuće okružena braćom i sestrama. Kod nas se uvijek nešto događa, uvijek netko ima neku tek smišljenu igru. A uostalom, imamo i prijatelje s kojima se družimo. Ne mora dijete većinu dana provesti izvan obitelji kako bi bilo socijalno ili spremno za školu.

Ne mislim da bi našu želju i odluku da imamo veću obitelj i da ja budem mama kod kuće netko trebao plaćati. Ali, pitanje je zašto se nešto tako potpuno dobro i prirodno ne bi podržalo i financijski? Moram naglasiti da status roditelja odgajatelja i financijska sredstva nitko od nas korisnika nije tražio i molio, nego smo iskoristili mogućnost koju nam je grad ponudio, kao što roditelji čija djeca idu u vrtiće rado koriste financijsku subvenciju grada za vrtiće. Naše četvero djece su vrtićkog uzrasta. Da su nam djeca u vrtiću, grad bi za njih odvajao pozamašnu subvenciju i to bi svima bilo u redu. A, svi znamo kakvo je stanje s vrtićima. Tete odgajateljice rade u neprirodnim uvjetima, s previše dječice i ta dječica ne uspijevaju dobiti sve što im je potrebno, U redu, djeca se brzo privikavaju na uvjete. Ali, valjda nije cilj da nam djeca tako rastu. Oni rastu jako brzo i maleni su samo sada, nekoliko godina, valjda im želimo lijepo i ispunjeno djetinjstvo.

Majčinstvo je za mene umiranje sebi i bezuvjetno davanje za druge. Zbog toga je to poziv. Nije lako i moraš se odazvati. Ali je i prekrasno, jer su plodovi odmah tu, vidljivi i opipljivi i najljepši na svijetu. Što god jedna žena radila, nigdje nije nezamjenjiva, osim u majčinstvu. Bila sam fascinirana kad sam shvatila činjenicu da Nikolinu i moju djecu mogu roditi samo ja. Sve moje poslove koje sam ikad radila je mogao odraditi bilo tko, ali našu djecu sam mogla samo ja roditi. Ta malena stvorenja koja nas čine majkama su jedino što traje zauvijek jer svako stvorenje je jedna nova duša, a samo je duša ono što je vječno.

Naše odluke o broju djece nisu temeljene na mjeri statusa roditelj odgajatelj. Postoji nekoliko tehničkih činjenica koje to potvrđuju – imali smo treće dijete dok još nismo ostvarivali uvjete za korištenje mjere roditelj odgajatelj, mjeru smo odlučili iskoristiti s četvrtim djetetom tek sedan mjeseci nakon što smo stekli uvjete za nju, a nakon svega toga imamo još i peto dijete koje nam zbog statusa nije bilo potrebno.

S druge strane, mjera nam je puno pomogla zbog financijske sigurnosti i zahvalni smo na tome. Nimalo se ne bojim posla. Imam lijepu i traženu struku i ako bude bilo potrebno, ponovno ću se vratiti na posao.  Ali, moja želja i nastojanja će ipak biti da ostanem mama kod kuće.

Anamarija Belušić: “Bila je to jedina ispravna odluka…”

Hrvoje i ja smo u braku sedam godina. Imamo troje djece, a za mjesec dana bi nam trebalo doći i četvrto. Zovu se Kristina, Josip, Iva i Marko. Moj muž je profesor kineziologije, koji je trenutno zaposlen u jednoj udruzi za djecu s teškoćama u razvoju, dok sam ja diplomirani fizioterapeut i radni terapeut.

Oduvijek sam htjela biti majka, ali o broju djece bojala sam se razmišljati, jer sam uvijek osjećala kako je to dar o kojem ne odlučujem sama. Međutim, kako sam odrasla uz dvije sestre i navikla sam na punu kuću, bilo mi je prirodno da neću imati malo djece. Volim dječji svijet, njihovu zaigranost i vedrinu. Sama sam takva ili barem pokušavam biti. Još u mladenačkim danima voljela sam izlaziti, ali mi nikad nije bilo teško čuvati sestrine klince, dapače, znala sam izlaske žrtvovati radi njih. Djeca su čudo! U njihovim očima i kretnjama krije se toliko zahvalnosti. Samo ih treba promatrati i slušati. Hrvoje ima brata i dvije sestre, pa je i njemu bilo prirodno da imamo više djece. Oboje volimo buku, šušur i punu kuću. Moj muž je dobar animator koji se zna spustiti na dječju razinu i uživa kada im pokazuje sportske vještine.

Kada se rodila naša prva kći Kristina odlučili smo da ću ja ostati kod kuće. Hrvoje je shvatio kako moje majčinsko srce ne bi izdržalo da je većinu vremena prepustim ljudima koji zapravo nisu njezini roditelji. Jednostavno se nisam vidjela da većinu vremena provedem na poslu, a da svoj životni poziv prepustim nekom drugom, samo kako bih zaradila novce. Za mene je to bila laka odluka, jedina ispravna i prirodna. Znala sam da sam majka i da je najvažnije vrijeme koje ću darovati svojem djetetu. Znala sam da ću se jednom vratiti na posao jer mi je poslodavac rekao da me čeka zaposlenje ako se ikada odlučim vratiti.

Zanimljivo je da sam prije nego što sam dala otkaz bila unaprijeđena. Međutim, prije nego što sam ostala trudna, na poslu sam često znala vidjeti tugu pojedinih roditelja kada odlaze po djecu u vrtić, gdje su već počela dežurstva. Ili kada su strahovali od telefonskog poziva iz vrtića kada bi saznali da djeca imaju temperaturu. Tada su morali otvarati bolovanja ili snalaziti se s baka servisima. To me dodatno učvrstilo u mojoj odluci jer se nisam htjela jednom sama naći u takvoj situaciji.

Foto: Anamarija, Hrvoje Belušić i njihova djeca

Naravno da sam se znala susretati s predrasudama. O majkama odgajateljicama se priča kao o ženama koje su se zatvorile u kuću i ništa ne rade. To, naravno, najčešće nema nikakve veze s istinom. Evo ja, primjerice, sa svojom djecom idem dva puta dnevno van. Pritom nosim svu silinu rekvizita i onda sjednem na klupu na kratku pauzu. To se vjerojatno, ako netko želi, također može protumačiti kao lijenost. Na društvenim mrežama se majke prozivaju da su plaćene za nerad. Rastužuje me to kada znam da nekad nemam ni trenutka u danu za sebe. Javnost podržava ukidanje jer smatraju da naša djeca nisu dovoljno socijalizirana. To naravno nije istina. Mi smo često prije pandemije znali ići u grad i u interakciju s ljudima, gdje su u prilici usvojiti veći fond riječi nego što bi s vršnjacima u vrtiću. Do sada smo obišli sedam zagrebačkih muzeja, odgledali brojne lutkarske predstave i filmove u kinu. Moja djeca dobro poznaju centar grada i okolne parkiće. Uživam što na svojem pravu da, između ostaloga, svjedočim njihovim prvim kulturnim i sportskim iskustvima. To pravo ljubomorno čuvam za sebe i u njemu beskrajno uživam!

Marija Rimac: “Zašto visokoobrazovana osoba želi ostati kod kuće s djecom?”

Suprug i ja rođeni smo u Zagrebu gdje i živimo čitav život. U braku smo sedam godina i imamo troje djece: Josipa (5), Magdalenu (3) i Niku (1). Ja sam po zanimanju magistra prava, a suprug magistar ekonomije. Prije braka nismo previše razgovarali o tome želimo li imati djecu. Mislim da se u kršćanskom braku to podrazumijeva. Što se tiče broja djece, nekako smo oboje smatrali da svako dijete ima pravo na brata ili sestru. I već sada, u ovoj ranoj fazi njihova života, svjedočimo koliko je to bitno. U svibnju ove godine, kada je naša najmlađa beba navršila šest mjeseci, donijeli smo odluku da ću ja ostati kod kuće. Nekako mi je to bilo logično i jedino ispravno, unatoč tome što sam do tada bila u radnom odnosu. Smatram kako su prve tri godine djetetova života zaista izuzetno bitne te da smo mi kao roditelji u toj dobi isključivo odgovorni za njihov emocionalni rast i razvoj. I sama sam osjetila onaj teški osjećaj kada se nakon godinu dana rodiljnoga dopusta moraš vratiti na posao i ostaviti svoje maleno dijete u vrtiću. To sam proživjela dva puta i neizmjerno mi je drago da to ne moram proživljavati s najmlađim djetetom. Također sam shvatila kako na poslu ne mogu biti produktivna jer su moje misli stalno usmjerene na djecu.

Naravno da smatram kako je odlično da postoje vrtići te da su oni, uz roditelje, dobar instrument za razvoj djece. No, stvarnost u našem gradu je drugačija. Vrtići su prepuni, pedagoški standard se odavno ne poštuje, nedostaje odgajatelja kao i stručnog osoblja, česte su izmjene odgajatelja, česte bolesti djece te nekvalitetna ili nepostojeća prilagodba. To su glavni razlozi zbog kojih sam odlučila ostati kod kuće. U prve dvije godine života boravak u vrtiću se isključivo svodi na čuvanje, hranjenje, uspavljivanje i presvlačenje. Nezamislivo mi je da djeca borave u vrtiću deset sati. Struka kaže kako je dijete najbolje slati u vrtić nakon treće godine. Ja se s tim kao roditelj s iskustvom u potpunosti slažem.

Smatram kako je status „roditelj odgajatelj“ bila jako dobra ideja i pomogla je brojnim obiteljima koji su se suočavali sa sličnim problemima. Naravno da kao svaka mjera ima i svojih mana o kojima bi se moglo raspravljati. No, razlog ukidanja ove mjere je isključivo ideološki, a ukidanje se dogodilo upravo kada smo doznali da nas od zadnjeg popisa stanovništva ima čak 10% manje. Zbog ukidanja ove mjere mnoge žene će u kratkom vremenu morati pronaći novi posao, ali i mjesto u vrtićima, kojih ionako nema dovoljno. Ova odluka je, dakle, nepromišljena i ishitrena te će mnoge obitelji dovesti u probleme.

Foto: mali članovi obitelji Rimac

Kada sam odlučila ostati kod kuće komentari okoline uglavnom su bili pozitivni. Međutim, bilo je i onih koji nisu mogli razumjeti zašto visokoobrazovana osoba želi ostati kod kuće s djecom. Ja smatram da ću uvijek moći nešto raditi, ali neću dugo moći uživati u prvim koracima, riječima i nepodopštinama svoje djece. Vrijeme leti, a oni tako brzo rastu. Postoje i oni koji s oduševljenjem pozdravljaju odluku našeg gradonačelnika. Mislim da oni nedovoljno dobro poznaju važnost uloge roditelja u djetetovu životu. Neki su možda bili i ljubomorni jer je ova mjera isključivo obuhvaćala grad Zagreb. Posebno su me rastužili komentari žena i majki koje su s oduševljenjem dočekale vijest o ukidanju statusa.

Ima i onih koji smatraju kako biti kod kuće s djecom znači ispijati kave po cijele dane i gledati TV. U našem domu se ne gleda TV. Istina, nedavno smo ga dobili na poklon, ali ga vrlo rijetko uključujemo. Naši dani su prilično dinamični. Jako mi je bitno kako se moja djeca hrane. Stoga ustajem rano prije djece kako bih im u miru uspjela pripremiti što zdraviji doručak i ručak. Puno vremena provodimo na zraku, a kada to nije moguće, onda smo kod kuće i smišljamo razne aktivnosti. Učimo kuhati, raditi kolače, slagati rublje, crtamo, slikamo, lijepimo. Slažemo kocke, plešemo, čitamo. Aktivnosti i smijeha ne nedostaje. Popodnevni san je jako bitan za razvoj djeteta te ga nikada ne preskačemo. Onda se čak i ja uspijem malo odmoriti. ;)

Naravno da i mi, kao i svaka normalna obitelj, imamo loših i dobrih dana. Posebno sam zahvalna što imamo i djeda koji nam uskoči i pomogne kada je potrebno. Djeca vole druženje s roditeljima, ali još više druženje s bakama i djedovima, koje niti jedan odgajatelj, pa čak i onaj najbolji, ne može zamijeniti. Majčinstvo je za mene poziv, ali prije svega i velika odgovornost. Bog nam je povjerio svoja stvorenja na čuvanje. Smatram da moram dati sve od sebe kako bih svome djetetu pružila najbolji mogući početak.

Ivana Ćurić: “Djeca su duše koje su nam povjerene da ih pripravljamo za Nebo”

Foto: obitelj Ćurić

Zdravkova supruga sam već devet godina, a majka gotovo osam godina. Naime, 2014. godine nam se rodio Josip Benedikt, godinu poslije Terezija, a 2018. nam je stigao Luka. Za koji tjedan veselom društvu će se pridružiti još jedan brat kojemu se djeca silno vesele. Suprug je programer, a ja sam diplomirala biologiju i kemiju na splitskom PMF-u, ali nikada nisam bila zaposlena. Možda će vas iznenaditi ili će zazvučati grubo, ali ja ne mogu reći da sam neki majčinski tip. Naime, to nije nešto što sam cijeli život sanjala ili željela biti. Moj ostanak kod kuće je bio logičan slijed događaja. Vjenčali smo se na mojoj petoj godini fakulteta, a diplomirala sam s Josipom u trbuhu. Već sam tada znala kako za nas nije opcija odlazak na posao i ostavljanje bebe nekome na brigu, posebice jer smo s muževom plaćom mogli pokriti troškove života.

Kako su dolazila djeca, Zdravko je prelazio s posla na posao. Doslovno je sa svakim djetetom dobivao novi i bolje plaćen posao. Možda će vam grubo zazvučati da nismo planirali više djece, nego nam je svako od njih darovano u najvećim strahovima, dvojbama i borbama s Bogom. Prihvaćali smo ih kao dar odozgor, odnosno kao odgovor na sve naše nevjere, sumnje i strahove. Kao duše koje su nam povjerene da ih pripravljamo za Nebo. Osobno se nisam susrela s osudama okoline jer živimo daleko od rodbine, moje i Zdravkove. Pretpostavljam da je bilo komentara, ali ja, Bogu hvala, za njih ne znam. Neka tako i ostane. :)

Najviše me smeta što se mame kod kuće doživljava kao da pola dana sjede i piju kavu. Istina je takva da ja ponekad čitav dan i ne sjednem. Život s djecom kod kuće je vrlo izazovan i dinamičan. Ponekad mi padne na pamet kako bi bilo dobro pobjeći na neki posao i malo se odmoriti. Djeca traže cijelog tebe. Ona su najveća radost, ali od nas zahtijevaju veliku žrtva i odricanje, da ne kažem križ, čije ću plodove uživati tek u vječnosti.

Kao majka želim biti prisutna u njihovim životima, odgovarati na njihova brojna pitanja koja već sada nisu bezazlena i bezvezna. Ne želim da netko drugi, u školi ili vrtiću, odgovara na ta pitanja i tako oblikuje moje dijete. Dok ja na nekom drugom mjestu zarađujem novac kako bih platila te iste ljude.

Matea Božić-Kudrić: “Kako sam shvatila da me Gospodin želi u obitelji”

Foto: obiteljski arhiv

Boris i ja ove smo godine proslavili desetu godišnjicu braka. Tim povodom željeli smo osobno zahvaliti svecu zaštitniku našeg braka, sv. Maksimilijanu Kolbeu, onome koji je umro kako spasio jednu obitelj. Stoga smo se s našom djecom, Magdalenom (6), Karlom (4), Matejom (2) i nerođenom bebom, zaputili u njegovo svetište u Poljsku. Htjeli smo Mu zahvaliti za zagovor kod naše Majke. Istovremeno smo Mu zahvalili za sve blagoslove u proteklih deset godina. Zahvalili smo mu za našu prvu curicu, koju smo već ispratili u Nebo, a koja bi danas imala devet godina, ali i za još dvoje djece koje nismo imali priliku upoznati.

Supruga sam upoznala još u srednjoj školi. Nakon toga sam upisala fakultet i sanjarila o uspješnoj karijeri. Priznajem da nisam previše razmišljala o braku i djeci. Mislila sam da to pripada nekoj dalekoj budućnosti koja će se ostvariti tek kada se sve drugo posloži. Međutim, Gospodin je imao svoje planove te je pri kraju fakulteta obratio moje srce od blaga ovoga svijeta k Sebi. Suprug je također diplomirao pa smo stupili u brak. Ja sam bila nezaposlena, a on je tada radio posao koji je počeo još u srednjoj školi. Nakon vjenčanja znala da me ne zanima nekakva uspješna karijera i da se želim posvetiti djeci. Međutim, svejedno sam tražila posao. Ali Bog je imao druge planove. Naime, svaku moju devetnicu svetom Josipu za stalan posao, Bog bi okrunio novom trudnoćom i pokazivao mi moj put.

Sedam godina sam radila kao asistentica na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, ali zbog trudnoća nisam mogla dobiti stalan ugovor. Naša prva beba je preminula, zatim su uslijedile dvije izgubljene trudnoće i brojna teška pitanja: „Gospodine što želiš od mene?“ Bog nas je potom nagradio prekrasnom djevojčicom pa zatim i dječakom. Nakon toga sam konačno odlučila odustati od traženja posla i shvatila kako me Gospodin želi u obitelji. Kada u Bibliji Bog govori ženi da će „u trudovima rađati djecu“ ne govori samo o trenutku poroda, nego o trudovima koji nas čekaju cijeli život, po uzoru na Mariju. Ona nas rađa u trudovima za Nebo, baš kao što i mi majke rađamo svoju djecu u trudovima za Nebo, kako bi Gospodin po nama svoju djecu jednom doveo k Sebi. Suprug i ja smo odlučili da ostanem kod kuće. Donijeli smo odluku za dobro naše obitelji. Ne mislimo da smo učinili nešto pogrešno ili da je drukčiji izbor pogrešan. Bog nam je providio financije svakom novom trudnoćom, svakim idućim djetetom, i to tako da je čudesno umnažao svaki komad kruha.

Ne mislim da fakultet nije potreban ako se želimo ostvariti kao majke, dapače on uvelike pomaže kod samodiscipline u obitelji, kod odgoja i svakodnevnog usmjeravanja djece. Ostanak kući s djecom pred majku stavlja nove izazove, poput onih na poslu, ali s mnogo većom odgovornošću. Teško se netko tko je odgovoran može istovremeno potpuno dati karijeri i obitelji, ali bitno je u svemu slijediti Njegovu volju. Naime, ne smijemo biti nesretne majke, koje su se odrekle karijere kako bi bile s djecom. To mora biti put na koji nas zove Gospodin. Njega treba u svemu osluškivati. Biti majka je poziv. Biti majka koja je kući s djecom za mene je prihvaćanje Božje volje, svaki dan iznova, ali i borba između ovoga svijeta i Njega, koji mojoj obitelji i meni želi dobro. Stoga nije dobro bilo kome nametati svoje odluke niti osuđivati druge zbog njihovih odluka.

Sara Čaljkušić: “To je u očima nekih bio lud potez”

Foto: obiteljski arhiv

Moj suprug Ante i ja roditelji smo troje djece na zemlji i jednog djeteta na nebu. Oduvijek sam željela i voljela djecu. Na dan našeg vjenčanja pred Bogom smo izrekli kako smo spremni od Njega primiti djecu, kao što to, uostalom, izgovara i svaki par koji jedan drugome u Crkvi daruje sakrament vjenčanja. Budući da se nas dvoje bavimo pro-life djelovanjem, primjećujemo da su brojni oni koji ne ispunjavaju ono što su obećali Gospodinu – da će primiti od Njega djecu.

Svako naše dijete je voljeno i željeno. Danas slušam uvrede kao majka i odgojiteljica te ne shvaćam zbog čega me se diskriminira? Zašto mi se oduzima moje stečeno pravo? Radi kojeg dobra? Javlja li se to možda u ljudima nemir jer sami nisu odlučili primiti ono jedno novo maleno srce koje je Gospodin njima poklonio u njihovom braku? Sa svoje troje djece prolazim ulicom i na sebi osjećam poglede. Ponekad se osjećam kao da sam dio manjine.

Foto: obitelj Čaljkušić u Splitu

Ponekad promatram svoju kćer, svoje najmlađe dijete i milujem joj rukicu dok spava te mislim: “Upravo se ovakve predivnoće danas statistički najviše ubijaju u našim bolnicama. A zbog čega? Koliko li je samo majki s trećim djetetom odustalo od pobačaja upravo zato što su znale da će moći imati status roditelja odgojitelja?“

Ja sam odlučila uzeti status odgajatelja. U isto vrijeme sam odbila ponudu za posao koji sam nakon završenog fakulteta dugo čekala. To je u očima nekih bio neshvatljiv, da ne kažem lud potez. Međutim, ja sam osjećala da bi za moju djecu, ali i supruga, koji zbog specifičnosti posla mora biti dostupan od 0 do 24 sata, bilo najmudrije da ostanem kod kuće. Mi svoju djecu kod kuće učimo kršćanskim vrijednostima, empatiji i brizi za druge. Potičemo ih da razmišljaju kako se osjećaju drugi kada im kažemo nešto uvredljivo. Čitajući ovih dana razne komentare na račun majki odgajateljica, čini mi se da bi mnogi komentatori možda više pazili što govore da su više vremena kod kuće provodili sa svojom majkom.

Ljubica Tomašević: “Pripremila sam djecu za život”

Foto: obitelj Tomašević na okupu

Udala sam se kao studentica i vrlo brzo ostala trudna. Najprije sam rodila Antuna, zatim Filipa i onda Anamariju. Cijelo vrijeme sam radila, odnosno na sve moguće načine pokušala manevrirati između posla i potreba svoje obitelji. Onda je u jednom trenutku, kada se rodila naša Anamarija, moj suprug rekao da bi bilo dosta. Predložio mi je da prestanem raditi, ostanem uz djecu, a on će se pobrinuti da nam ništa ne nedostaje. Tako je i bilo. Na šesti rođendan naše Anamarije rodio se najmlađi sin Vinko. Idućih desetak godina bila sam prvenstveno majka. Budila sam se u pola šest ujutro i posljednja išla u krevet, i to sve kako bih stigla pripremiti sve što je mojoj obitelji bilo potrebno. Naravno da sam se susretala s komentarima poput: ‘Ona ništa ne radi…’ ili ‘Lako tako…’, ali se na njih nikada nisam osvrtala. Znala sam da me većina ljudi ne mogu razumjeti jer nikada nisu bili u mojoj koži. Jedino mi je bilo važno da odgovorim na poziv koji sam primila od Gospodina. Povjerio mi je četvero djece i pozvao me da ih pripremim za život. Oni svi su danas odrasli ljudi i imaju svoj kruh. Samo je najmlađi Vinko na drugoj godini fakulteta. Kažu mi da su Bogu zahvalni na svakom trenutku koji sam bila uz njih, što sam ih dočekala poslije škole, pekla im kruh… Ništa im nije nedostajalo, a primili su ono što drugi mogu samo sanjati. Moja djeca su u svakom trenutku uz sebe imali svoju mamu. Bila sam uz njih kada sam im trebala.