Vjeroučitelj i vođa katoličkih skauta Marin Miletić organizirao je u svojoj Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji u Rijeci svjedočanstvo poznatog repera Marina Ivanovića Stoke u kojem je ovaj progovorio o svojoj borbi protiv ovisnosti i ponovno nađenoj vjeri u Boga. Ekskluzivno za naš portal, Miletić je napisao tekst u kojem opisuje okolnosti ovog iznimnog događanja sa snažnom duhovnom porukom.

Ljudska povijest prepuna je razmetnih sinova i kćeri koji su u jednom trenutku svoga života spoznali da im valjanje u blatu grijeha ne donosi istinski smisao te su se odlučili vratiti na Svjetlo.
Iz tame u Svjetlo je novi skorašnji album jednog od najpoznatijih hrvatskih repera Marina Ivanovića Stoke.

Još kao tinejdžer, opčaran Targetovim repanjem odlučio je i sam postati takvim. 18. studenog 1997. freestyla na Blackout radiju s Baby Dooksom. Zasigurno mnogi od nas pamte njegove početke popularnosti koja je počela strelovito rasti suradnjom sa zagrebačkim reperom Markom Lasićem Neredom, a ovi momci su nastupali kao duo pod nazivom: Nered&Stoka.

Još ovo ljeto, moja starija kći, gimnazijalka, Marta, došla mi je s idejom da se javim Stoki i zamolim ga da dođe do Sušačke gimnazije i održi svjedočanstvo mladima. Učinio sam to i ubrzo se “kliknuo” s Marinom. Je li to zato što mi je imenjak, treba li razloge tražiti u mangupstvu obojice, ili ipak vidjeti želju Providnosti da svojim svjedočanstvom dođe do većeg broja mladih? Ovo posljednje, definitivno, najbliže je istini.

Nakon susreta i ispijanja riječke kave, koja je, uzgred budi rečeno, najbolja kava u Hrvatskoj, dolazimo na susret s riječkim nadbiskupom dr. Ivanom Devčićem. Drag mi je bio Nadbiskup kada me pozorno slušao dok sam mu par dana prije objašnjavao zašto bi bilo važno da se na objedu i druženju susretne sa Stokom. Lagano se smiješeći, pozorno me slušao. Morao sam biskupu ipak pojasniti što je to rap, tko je to Stoka i zašto mi je tako stalo da on, biskup, susretne Stoku.

Devčić, naš dobri nadbiskup i vrhunski filozof, ipak radije večeri provodi slušajući Rekvijem od Giuseppea Verdija dok mu misli huče nad djelima Nikolaja Aleksandroviča Berdjajeva negoli što koristi “dizalicu” repa. Pa ipak, kada je Stole nakon objeda, za stolom u krugu generalnog vikara msgr. Emila Svažića, kancelara msgr. Nikole Imbrišaka i nadbiskupova tajnika Marija Furlana te mene, pustio svoju pjesmu Glas ljubavi, nitko od nazočnih nije ostao ravnodušan.

Ta scena, u kojoj nadbiskup Devčić blago se smiješeći gleda Stoku, mene, pa generalnog vikara, kancelara, pa lagano krene vratom micati u ritmu pjesme – to je situacija koja ide u analogiju. Divno. Odavna je poznata Devčićeva otvorenost kroz koju on jasno svjedoči ljubav prema čovjeku, uvijek stavljajući u prvi plan Isusovu ljubav za svakog čovjeka, bez obzira na njegove mane i slabosti.

“Ti se nisi drogirao, Marine, je l’ tako, dok si bio baraba”, pita biskup mene, svog vjeroučitelja, lagano podižući obrvu ubrusom brišući usta. Nisam, uzvraćam. “Ja sam se tukao, šore i alkohol, nadbiskupe, do obraćenja, sjećate se da sam vam to pričao”, trudim se razjasniti. A Nadbiskup se smiješi. Radostan nešto, govori: “Da, da, sjećam se, sjećam.”

Shvaćam, htio je to reći radi drugih, ne radi njega samog. Neka. Bog stvarno može, i to je samo njemu moguće, iz razvalina naše nutrine sagraditi najveće hramove svoje ljubavi. Iz zgarišta palog čovjeka podiže svojom ljubavlju sve novo i čovjeku vraća dignitet.

Sjetimo se oca koji razmetnom sinu trči ususret, raširenih ruku, ne docirajući mu objašnjavajući gdje bi bio da je slušao oca. Otac, u svojoj biti, ne može drugo nego ljubiti, zato i ne traži ništa od sina nego slobodu odluke povratka. Od tog časa, oca – Boga, ništa više ne zanima. Zatvorene stranice knjige naših života, Isusa, ne zanimaju ako se odlučimo vratiti u krilo njegove ljubavi.

Marin Ivanović je Biskupu i okupljenima svjedočio o svom životu, o usponima i padovima, o tami koja ga je potpuno obuzela i Božjoj milosti koja ga je zahvatila. Devčić je poznatog repera podržao u nastojanjima dobra, dajući mu očinske savjete rekavši kako Bog uvijek ljubi i zove na obraćenje. Uzdaj se u Mariju, bit će to dobro, rekao je biskup reperu. Pala i je antologijska fotografija, ono, Stoka, Nadbiskup, generalni vikar, kancelar, nadbiskupov tajnik i ja kao vjeroučitelj. Pozdravljanje s domaćinima u ordinarijatu, pa dalje.

Marin, njegova predobra djevojka Jasna i ja smo zatim otišli napraviti iznenađenje mojima u naš skromni stan. Pričali smo dugo, ispijajući espresso, dakako, o katoličkim skautima, o našim logorovanjima, hodočašćima, Padre Piju, svetom Mihaelu i o Zmajanu. Došli pritom na neke lude ideje. Vidjet ćemo, neka Bog vodi.

U 17.30 stižemo u Sušačku gimnaziju susresti se prvo s odredom Ivana Merza. Bilo je tu pedesetak skauta, Marin ih je potaknuo da se ne boje svoga identiteta.

“Lijepe su te vaše uniforme, uniforme katoličkih skauta, njima svjedočite pripadnost Bogu i Crkvi. Nosite ih s ponosom”, rekao je Ivanović.

U 18 sati smo se zaputili u Svečanu dvoranu starog Kršnjavija. Dvorana dupkom puna, prolomio se gromoglasan pljesak. Skandiranje. Mladi vole Stoleta. Šezdeset minuta trajalo je iskreno, emotivno svjedočanstvo hrvatskog repera okupljenim gimnazijalcima. Od početaka, do kraja. Maestralno je Stole mlade odvukao na svoje početke, na prva repanja, podsjetivši se u freestyleu kako je to bilo – gimnazijalci su ga pratili u stopu, u svaku rimu. Stole je pričao o danima slave, o novcu kojega je imao na bacanje, o prvoj pljugi i uvjerenju da se “meni ne može dogoditi ništa loše”.

Sugestivno i gestikulirajući je Stole prikazao svoj život, od euforije do beznađa, pad u tamu droge i pornografije, jezivo jasno i britko dočaravajući težinu tame slikama koje uopće ne bi trebale ostati otisnute na stranicama ovog teksta. Morate to doživjeti. Osjetiti uživo. Obmana đavla, oca laži, ta je da čovjeka uvjeri kako radi ispravno dok su oko njega ustvari neznalice i jadnici. Mrena grijeha spuštena na oči ranjene nutrine čini da su mnogi, a tako i Stoka, imali duboki pad, pad u močvaru grijeha, u začarani krug vonja truleži iz kojega nisu vidjeli izlaza.

“Mama, tata i pas su uvijek bili uz mene. Kada dođu nevolje, teški problemi, nestanu svi lažni prijatelji”, istaknuo je Ivanović.

Stole je svjedočio gdje je pronašao izlaz – u Cenacolu, ondje je susreo Boga. Sestra Elvira, kaže Stole, govori kako treba liječiti uzroke droge, a te uzroke može izliječiti Bog.

“Ne želim ništa nikome nametati, vi imate pravo misliti drugačije, ali ja vam moram reći, mene je spasio Bog i međugorska Gospa”, emotivno je svjedočio Marin Ivanović. “Gledajte, prije sam mislio da je slučajno. Ali, nije. Ja sam rođen 24. lipnja 1981. na dan prvog ukazanja međugorske Gospe i sada vidim da me je Gospa pratila kroz cijeli život.”

Svašta je još rekao i govorio Marin Ivanović Stoka. Ne mogu vam sve izreći, niti želim, da budem posve iskren. Stole je pri kraju velikog projekta koji radi s kazalištem Kerempuh kroz koji će mladima Hrvatske prikazati svoj život. Ako sam dobro shvatio, meni to zvuči kao neki dokumentarac uživo o jednom nevjerojatnom životu koji je upao u duboku tamu da bi napokon, uz pomoć Božju, izašao na Svjetlo. To je Stole. Iz tame, u Svjetlo. To su i mnogi naši životi. I zato je dobro da svjedoči mnogim generacijama mladih da im približi opasnost zamki ovoga svijeta, ali da im progovori i o Božjoj milosti kojoj je moguće isprati sve naše grijehe.

“Čovjeku je nemoguće, ali Bogu je sve moguće”, piše Biblija.

U to stoga i vjerujmo. Bogu jest sve moguće.

Marin Miletić | Bitno.net