Status koji je dirnuo mnoge: Kako sam čuo najljepšu katehezu o oprostu

Jučer u podne, sjedio sam u svojoj sobi i začuo zvono s obližnje crkve.
U isti tren, netko je pozvonio i u samoj Arci.

Nisam ni slutio kako će mi osoba koja je bila na našem pragu pokloniti najljepšu katehezu o oprostu koju sam ikada čuo.

Bila je to starica od osamdeset i nešto godina. Potpuno zgrbljena, putovala je od Trešnjevke do Dubrave, samo kako bi posjetila našu zajednicu.

Nisam znao što ju je na to potaklo, ali sam danas zahvalan što je.
Zbog svega što sam doživio s njom u tih trideset minuta koje mi je darovala.

„Matej, hvala što ste me primili. Znate, ovaj novac je sve što imam. Osjetila sam potrebu da podržim vaše prijatelje. Oprostite, bilo bi i više, ali sam jučer morala kupiti nešto hrane.“

Gledao sam u osobu koja je stajala pored mene i nisam znao što da kažem.

Bio sam duboko ganut.

Iako sam bio šezdesetak centimetara viši, osjećao sam se potpuno malen pred tolikim srcem.

Ne samo zbog toga što je učinila,
već zbog onoga što se nije moglo sakriti u njezinim očima,
zbog onoga što se nije moglo sakriti u slabom tijelu,
ispod naboranog lica.

Željela je otići, ali sam ju zamolio da ostane.
Osjećao sam se privilegiran čuti nešto od njezina života.

Imala je lijep život.

Poseban brak. Nekoliko godina molili su i da ih Gospodin blagoslovi djetetom.
Tu radost konačno su i dočekali. Začela je dijete.

Tada, dan prije rođenja, njezin se suprug iznenada srušio. I preminuo pored nje.
Bol je bila prevelika.
Dan poslije, još i veća.
Dijete se rodilo zdravo, ali je u trenutku poroda ispalo doktoru iz ruke, te je i ono preminulo.

Izgubila je potpuni smisao života.
Tako je živjela nekoliko godina.
Njezino srce bilo je prepuno tuge, srdžbe, mržnje.

Jedan dan, odlučila je ući u praznu crkvu.
„Zašto baš ja? Zašto se baš meni sve ovo dogodilo?“
Plakala je nekoliko minuta, a onda je podigavši glavu ugledala kip Marije.
Marije koja u rukama nije držala dijete Isusa.
Držala je sina koji je bio mrtav.

Bio je to najnježniji trenutak njezina života.
U srcu je tada začula glas: „Kćeri moja, ustani. Idi. Idi i od ovoga trenutka čini samo dobro.“

Bila je vrlo bogata.
Na izlasku iz crkve ugledala je jedan katolički tjednik.
Dok ga je čitala, cijelo vrijeme se pitala: „Što da činim? Kako da činim dobro?“
Tada je u tom tjedniku ugledala oglas.
Oglas kojim se traži osoba koja bi njegovala stariju gospođu. U gradu udaljenom 300 km od njezinog.

Sve što je posjedovala podijelila je drugima.
I došla u Zagreb s jednom torbicom.
Došla s odlukom da će svoj život posvetiti njezi nemoćnih osoba.

Koliko je samo dobra učinila.
Dobra koje je u jednoj molitvi prihvatila kao put svoga života.
Dobra koje je poklonila tolikima.

Dobra koje ju je vodilo do posljednjeg oglasa u njezinu životu –
Do oglasa o čovjeku koji je bio u teškom stanju.
Do oglasa o čovjeku kojeg je već jednom upoznala.
Toliko godina prije.
Na dan poroda vlastitog djeteta.

„Kćeri moja, ustani. Idi. Idi i od ovoga trenutka čini samo dobro.“

Koliko nježnosti.
Koliko skrovitosti.
Koliko ljubavi.
Koliko opraštanja.

Služila je godinama čovjeka koji je jednom davno ispustio njezino dijete iz ruku.
Služila je, a da nije nikada rekla da je ona majka toga djeteta.

Služila je.
I nije ga ispustila.
Nijednom. Do njegova posljednjeg daha.

Pomiren,
sa Sinom na usnama,
preminuo je na njezinim rukama.

Ruke koje su se naučile opraštati, otpratile su ga u ruke milosrđa.

Otpratile su ga u vječnost –

U naručje Očevo. +

Bitno.net