Uputim se ja tako i jutros na zornicu. Skretanje prema crkvi danas je neobično mračno. Pomislim, možda danas nema mise? No, uobičajeni automobili su tu. Kroz crkvene vitraje jedva da dopire svjetlo, ne svijetle ni reflektori, do zdanja dopire samo svjetlo s glavne ulice. Ulazim u crkvu osvijetljenu tek sjajem nekoliko svijeća. Smjestim se na omiljeno mjesto. Još jedna misa u srednjovjekovnim uvjetima, pomislim.

Raskošni luster u sredini crkve šuti. Naziru se tek siluete svetaca s oltara. Pogled mi privlače svijeće. Hm, staviti pjesnika u ovakav prostor mora izazvati u njemu igru zagledanja iza pojavne zbilje. A tek pjesnikinju? Nasmiješim se širokim osmijehom, u mraku mi ionako nitko ne razaznaje izraz lica.

Zaista zanimljivo. Prostor gdje sjede vjernici okružuje svjetlo četiri svijeće, ko putokazi na četiri strane svijeta. Evanđelje… zapravo, četiri evanđelja. Ako poznaješ njih, sasvim dobro vidiš kuda treba ići.

Prostor oko oltara još je znakovitije osvijetljen. Oltarske svijeće postavljene jedna kraj druge mirno gore dok ispred njih plamti uskrsna svijeća. Baš plamti, plamen joj je dvostruko jači i nemirno se njiše, ko žar uskrsnog krijesa, živ, kao i srž poruke koju donosi uskršnje jutro, poruke o neugasivosti i vječnosti života duša.

Ispred oltara mirno i gotovo samozatajno gore svijeće na adventskom vijencu. Tihe i nježne poput božićne noći, skrivaju u sebi tajnu rođenja skromnoga Kralja.

Po dvije svijeće osvjetljavaju one koji svojim radom doprinose pronošenju Radosne vijesti. Lijevo čitači, desno časna sestra i pjevači. Onda zvuk zvona i počinje pjesma, a capella, udružuju se glasovi zbora i vjernika: „Padaj s neba, roso sveta, padaj s rajske visine, vapijahu starog svijeta duše čiste, pravedne…“ Sve baš i izgleda ko za starog svijeta.

Svećenik pak u ruci ima malo bijelo svjetlo, vjerojatno s mobitela, dok predmoli blista mu iz dlana kao mala zvijezda. Samo je njegovo svjetlo bijelo, sja drugačijim sjajem, baš kao što je i njegov život, isti, a drugačiji.

Započinje podsjećajući nas u čije ime smo ovdje okupljeni. Prolazi misa, pokajanje, Gospodine smiluj se, čitanja. Danas je riječ o povjerenju u Boga, o osobinama onih po kojima čini svoja čudesna djela, o izabranju, o anđelima kao navjestiteljima onoga što se ima zbiti, o malenosti, o prihvaćanju Božjih čuda i njegove volje, o hrabrosti, o neobičnim načinima kako Bog odabire one po kojima će činiti velike stvari.

Onda kod molitve vjernika zgasne mobitel, prinose svijeću, pa se molitve vjernika čitaju uz nju. Onda prinos, ministrant nasred oltara stavlja svijeću koja je bila kod čitača, kako bi svećenik bolje vidio. Ma vidi je samo. Jedina koja je ukrašena bojama: crvena, bijela, plava.

Domovina u mislima. Stavljam je na oltar. Prikazujem za nju ovu misu. Svijetli svijeća nasred oltara i moja domovina s njom.

Pojavi se i svjetlo na raspelu u središtu oltara. Netko je tamo usmjerio svoju lampicu. Ima ih još ovdje koji na sve ovo gledaju slično kao ja.

Za pričesti sjetim se onih nestanaka struje na prošlogodišnjoj misi zahvalnici. Kao i tada prilazimo malom otoku svjetla, gdje Bog, uvijek jednako prisutan, hrani svoju djecu. „Tko ne jede moje tijelo, nema života u sebi… Tvrd je to govor, tko ga može slušati?“ Ja mogu.

Spuštam se na koljena, mrak je i tišina, mir. Pjeva se, al tišina mog unutarnjeg svijeta je glasnija. Puštam prisutnost da me prožme. Onda pročujem što se pjeva: „Hvala, Višnji, tebi hvala, za tu milost toliku, a u suzi u mom oku čitaj ljubav veliku.“

Da, hvala ti, za još jedan divan niz „slučajnosti“ u kojima prepoznajem tvoje djelovanje.

Nakon mise, žurim, u pekarnicu po kruh, skrećem prema glavnoj cesti. Sve blista, ulična rasvjeta, božićni ukrasi, svjetla automobila. Život u kretanju, užurbanost, svijet.

Iza mene, a u meni, ostaje mali otok mraka prožet nježnim titrajima plamena svijeća. Urešena širokim osmijehom vraćam se u svijet, noseći svjetlo neobične zornice jednog naoko običnog jutra.