Vlč. Hrvoje Zovko, svećenik Sisačke biskupije, prije točno godinu dana za naš je portal prepričao svoje iskustvo Petrinjskog potresa. Njega je potres zatekao dok je služio svetu misu u crkvi sv. Marije Magdalene u Selima kod Siska. Tih dana mijenjao je župnika vlč. Dragutina Papića, koji je bio bolestan. Na Banovini je ostao sve do svog povratka na studij u Rimu i pomagao napaćenim stanovnicima. Danas to iskustvo opisuje ovim riječima: „To je bila teška situacija, za koju se nadam da se nikada neće ponoviti, ali vjerujem da ćete me razumjeti kada kažem da je to bilo najljepše razdoblje u mojem dosadašnjem svećeništvu. Jedno posebno blagoslovljeno razdoblje… Ljudi su prvih nekoliko dana, dok nije počela pristizati pomoć, boravili ispred svojih porušenih kuća i grijali se uz vatru. Tada sam im mogao prići kao svećenik, pitati ih kako su, žele li se pomoliti ili ispovjediti. Tih dana doslovno sam ispovijedao na cesti. Ljudi su bili otvoreni za molitvu i pokajanje. Bilo im je tako lako pristupiti… Kažem vam, bili su to bolni, ali i blagoslovljeni dani“, priča nam naš sugovornik.

Prošlo je točno godinu dana otkako je stravičan potres pogodio Banovinu, zatresao cijelu Hrvatsku i uzdrmao naše živote. Svi vjerojatno pamtimo onaj osjećaj bespomoćnosti kada se trese tlo ispod naših nogu, ali i trenutak spoznaje o prolaznosti i krhkosti naših života. Velečasni Hrvoje nam prepričava kako je on doživio tih beskrajno dugih dvadeset sekundi. „Oko mene su počeli padati komadi žbuke i cigle. Zbog gustog oblaka prašine i dima u crkvi se stvorio mrak pa se gotovo ništa nije vidjelo. U potresu nitko nije poginuo, ali je bilo nekoliko lakše ozlijeđenih vjernika. Masivne klupe su se pomakle čak nekoliko metara, a svijeće su odletjele s oltara. Sve stvari su se pomaknule, samo je kalež ostao na istom mjestu… U njemu su bili komadići žbuke, ali je ostao nepomaknut“, prisjeća se.

Crkva sv. Marije Magdalene nakon potresa
Crkva sv. Marije Magdalene nakon potresa
Crkva sv. Marije Magdalene nakon potresa
Crkva sv. Marije Magdalene nakon potresa

“Bratski zagrljaj biskupa Vlade”

Mladi svećenik toga je dana služio sprovodnu misu. Odmah nakon molitve „Oče naš“ počelo mu se tresti tlo pod nogama. „Prvih nekoliko sekundi bio sam koncentriran na ravnotežu u nogama, nakon toga sam potrčao niz crkvu i izveo ljude van. Potom sam se vratio za oltar i rekao svojem sakristanu, dobrom čovjeku Franji Palaiću, da ću dovršiti svetu misu i savjetovao mu da napusti crkvu. Međutim, on je ostao sa mnom i kasnije mi je priznao da ni na jednoj misi nije bio toliko pobožan“, priča nam.

Kada je proslavio svetu misu, svećenik je iz crkve iznio posvećene hostije, crkveno ruho i posuđe. Pred crkvu u Selima uskoro je stigao sisački biskup Vlado Košić. On je, naime, toga prijepodneva krenuo prema Selima kako bi provjerio situaciju nakon prvog potresa koji se dogodio dan prije, u ponedjeljak 28. prosinca. „Biskupa je tako ovaj glavni potres  zatekao u vožnji. Ja sam ga dočekao u reverendi, a on mi je kasnije rekao da sam zbog pepela izgledao kao pekar ili dimnjačar. Još uvijek pamtim njegov bratski zagrljaj“, kaže nam naš sugovornik.

Kada tlo postane prijetnja

Velečasni Hrvoje nakon potresa je odjurio u Sisak kako bi provjerio jesu li njegovi roditelji na sigurnom. Oni su ga dočekali grijući se uz vatru ispred oštećene zgrade. Nakon toga je nastavio put prema Petrinji. „Ondje me je zatekao strašan prizor srušenih kuća i uplašenih ljudi. Vladao je ambijent straha. Petrinja je prije toga ionako bila teško ranjena ratom, koji je kod njezinih stanovnika ostavio mnogo duhovnih i moralnih posljedica. Međutim, ljudi koji su proživjeli rat rekli su mi da im je potres predstavljao još teže iskustvo. Govorili su mi da su u ratu barem znali od koga i kamo treba bježati. U potresu su bili nemoćni. Tlo inače predstavlja nešto na što se uvijek možeš osloniti, ali je u potresu prestalo biti oslonac i postalo prijetnja“, objašnjava.

Jedna obitelj ga je zamolila da im, usred onih ruševina i na onoj hladnoći, blagoslovi kuću. Onda su se zaredali brojni drugi pozivi… Naposljetku je blagoslovio cijelu ulicu. Priznaje nam kako nije mogao pronaći riječi utjehe kojima bi se obratio uplašenim ljudima, nego je jednostavno boravio s njima. „Što reći čovjeku kojemu je teško? Njemu je potreban zagrljaj ili stisak ruke. U takvim trenucima samo nastojim biti uz ljude i osluškivati što im zaista treba.“

U predvečerje istoga dana susreo je ljude koji su poželjeli sudjelovati na svetoj misi. Međutim, budući da to nije bilo moguće, velečasni Hrvoje je iz svojeg automobila iznio posvećene hostije. Vjernici su se okupili u jednoj ljetnoj kuhinji, rasprostrli bijeli stolnjak na stari stol i pod svijećama se okupili oko službe Riječi.

Zbog čega je prespavao noć u automobilu

Navečer se vratio u Sisak i javio se tamošnjem svećeniku vlč. Ivanu Grbešiću. „On je predložio da skuhamo čaj, ulijemo ga u termosice, spakiramo nešto hrane i krenemo u posjet ljudima. Cijelu noć smo obilazili sela između Petrinje i Gline. Susretali smo ljude koji su sjedili na madracima u improviziranim šatorima te s njima molili i pjevali. Bili su to posebni trenuci. Budući da smo se dugo zadržali i zbog umora nismo mogli voziti, prespavali smo noć u automobilu. Jednostavno smo bili preumorni. Ta prva noć nakon potresa ostala mi je u posebno lijepom sjećanju upravo zbog tog svećeničkog zajedništva, ali i zajedništva s tim predivnim ljudima“, prisjeća se.

Fotografije nastale tijekom obilaska razrušene Banovine s vlč. Ivanom Grbešićem

Idućih nekoliko tjedana svakodnevno je obilazio Petrinju i ostala naselja pogođena potresom. Kaže da je svjesno na sebe oblačio reverendu kako bi ljudima dao do znanja da se među njima nalazi svećenik kojemu se mogu obratiti. Prisjeća se mladića iz raznih dijelova Hrvatske koji su ovamo doputovali kako bi pomagali Petrinjcima. Neki od njih priznali su mu da se nisu ispovjedili od prve pričesti, više i ne znaju kako se to radi, ali se baš sada, među tim ruševinama i uz zvukove vatrogasnih sirena, žele pomiriti s Gospodinom. Svećenik je svake večeri služio svetu misu u dvorani župne kuće u Selima, a nedjeljom, kada se okuplja veći broj vjernika, svete mise bile su na otvorenom.

U Rim se vratio 15 kilograma lakši

U Rim se vratio 17. siječnja 2021. godine. „U Italiji su svi bili iznenađeni mojim izgledom. Naime, kako sam nakon potresa mnogo radio i relativno slabo jeo, u tih nekoliko tjedana izgubio sam 15 kilograma“, kaže. Kolege iz Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima organizirali su skupljanje pomoći za njegovu obitelj koja je u potresu ostala bez stana i bila se primorana preseliti u Slavoniju. „Moram priznati da me to posebno dirnulo. To je valjda tako u životu. Pamtimo ona djela koja čovjek nije morao, ali je učinio za nas… Takva djela doživljavam kao poticaj kako bih i sam znao prepoznati ‘taj korak više’ koji mogu učiniti za drugoga“, objašnjava nam naš sugovornik.

Područja pogođena potresom ponovno je posjetio za Uskrs i susreo promijenjene ljude. „Potres je svatko od tih ljudi proživio na svoj način. Kao i u svim teškim trenucima u životu, neki ljudi su nakon potresa postali zahvalniji i ponizniji, a drugi ogorčeni i frustrirani. Međutim, smatram da su stanovnici Banovine opravdano ljuti na sustav koji se pokazao prilično spor…“

Velečasni Hrvoje Zovko, koji je za svećenika zaređen 2018. godine, vjeruje kako nas nevolje približavaju Gospodinu i potiču da se više oslanjamo na Njega. Siguran je da postoji razlog zbog kojeg je baš u vrijeme potresa mijenjao kolegu svećenika. “Netko mi je jednom rekao lijepu misao da je slučajnost Božji potpis kojim se služi kada želi ostati anoniman. Neki nam događaji s vremenom možda postanu jasni, a za neke možda nikada nećemo dobiti odgovore. Međutim, ako te odgovore ne dobijemo za života, sigurno ćemo ih saznati u Vječnosti. Potres na Banovini vrlo je snažno utjecao na mene. Omogućio mi je dublji odnos s Gospodinom u situaciji koja je na sve moguće načine bila – potresna“, zaključuje vlč. Hrvoje Zovko.

Nakon jedne od nedjeljnih svetih misa na otvorenom