Dolazim iz Zakučca, malog sela pokraj Omiša. Odrastao sam u običnoj, kršćanskoj obitelji, tipičnoj za taj kraj. Otac i majka naporno su radili kako bi bratu i meni omogućili bezbrižan dječji život. S nama su još živjeli baka i djed, teta te dva strica (braća blizanci) koji su praktički bili naši odgajatelji te jedni od stupova života. Družili su se s nama, učili nas voziti bicikl, vodili nas u kino… Sve je funkcioniralo, djetinjstvo je bilo sretno i bezbrižno. Premda se u to vrijeme odvijao rat, ja ga nisam osjetio.

Kad sam imao sedam godina idilu je prekinula smrt jednog od stričeva. Imao je 24 godine. Oko mene nastupila je velika patnja, ljudi su se teško mirili s gubitkom mladog života, osobito baka i djed koji su već ranije izgubili jednog sina. To se odrazilo i na mene. U tako mladoj dobi susreo sam se s nečim što nisam mogao kontrolirati, doveden sam pred gotov čin koji sam morao prihvatiti, a nisam uspijevao… Događaj me u potpunosti promijenio. Prvi put počeo sam se bojati za svoj život, razmišljao sam o egzistencijalnim pitanjima: Tko sam ja? Postoji li Bog? Što je patnja? Rekao bih da sam prerano odrastao.

Odlučio sam provjeriti postoji li Bog

S osam godina napravio sam najveću glupost u životu, glupost koja je jasno odražavala moje nesnalaženje prožeto s jedne strane dječjom zaigranošću, a s druge zabrinutošću. Ispred obiteljske kuće u Omišu postoji nizbrdica koja vodi na prilično prometnu glavnu cestu. Tu sam nizbrdicu odlučio iskoristiti kao poligon da provjerim postoji li Bog. Sjeo sam na bicikl, zatvorio oči i spustio se niz nizbrdicu preko glavne ceste. Moj dječji mozak razmišljao je da će me Bog, ako je doista tu, čuvati i da me niti jedan auto neće udariti. Nekim čudom prošao sam bez posljedica, ali možete zamisliti u kakvom sam stanju bio kada sam se odlučio na takav potez. Moji roditelji, naravno, nisu znali za ludost koju sam učinio. Općenito kaos koji sam proživljavao u sebi nije bio vidljiv izvana.

U 5. ili 6. razredu osnovne škole počeli su pravi problemi. Često sam se znao naći s krivim društvom na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ponekad sam trpio posljedice i zbog tuđih zlodjela. Sjećam se kad je policija prvi put došla k nama doma. Imao sam 11 godina i optužili su me da sam razbio staklo na nekom kamionu. Nisam to učinio, ali sam već tada bio kriv za sve…

U školi nisu previše marili za mene, odrađivao sam minimum svojih obveza, ali sam bio u lošem psihičkom stanju, depresivan, zatvoren… Tinejdžerske godine, oko mene sve buja, a ja u nekom drugom svijetu. No okolina to nije primjećivala.

Što se tiče Crkve, moja obitelj redovito je nedjeljom išla na svetu misu. Do krizme su i mene „tjerali“, ali nikada liturgiju nisam doživljavao na razini koja bi me zadovoljila. Tu nije bilo osobnog susreta s Isusom Kristom, što je bit same euharistije, već se radilo isključivo o izvršavanju zakona. U takvim situacijama Krista pretvaramo u neku amajliju koju vadimo kada nam je potrebna. Umjesto želje za osobnim susretom s prijateljem, stvara se temelj za magijsko kršćanstvo.

Iz osnovne škole izašao sam načet, buntovan i anarhijski nastrojen. Na kraju 8. razreda ljudi se već nekako isprofiliraju, a za mene se govorilo da ću biti nitko i ništa. I sam sam se pomirio s činjenicom da ću ostatak života preživljavati. Dodatni problem stvarao mi je daltonizam, zbog čega su mi opcije daljnjeg školovanja bile ograničene. Kao klinac volio sam računala, ali sam na kraju upisao trogodišnju trgovačku školu u Omišu. Bila je to pogreška jer me ni škola ni struka nisu zanimali. Imao sam osjećaj da mi ništa ne polazi za rukom, nisam se uspijevao ostvariti. Utjehu sam pronašao u većoj slobodi koja dolazi s ulaskom u srednju školu: prva eksperimentiranja sa zabranjenim sredstvima, alkohol, cigarete… Moji grijesi postali su ozbiljniji i teži, a zapravo sam vapio i tražio ispunjenje.

Roko Kaštelan, torcida

Vlč. Roko Kaštelan, sad i nekad/Foto: Jakov Matić, privatna arhiva

Učlanio sam se u Torcidu i počeo aktivno pratiti nogomet. Znalo se da kad Hajduk igra, taj me dan nema na nastavi. Nitko me nije mogao spriječiti, pa ni moji roditelji. U jednom trenutku preuzeo sam ulogu najgoreg učenika u školi, prijetili su da će me izbaciti, ali sam nekako izgurao do kraja. Zadnji dan škole zapalio sam udžbenike i knjige.

I dalje su me mučila unutarnja depresivna stanja, osjećaji patnje i samoće. Imao sam prijatelje, ali si kao muško, pritom još visok i snažan, nisam dopuštao pokazati slabost. Svatko se na svoj način nosio s problemima, o njima nismo pričali, a nismo ih ni naučili rješavati. Tako su se slabosti i problemi samo gomilali na hrpu. Moj je život preuzimala tama, sve je oko mene bilo mračno. Ozbiljno sam razmišljao da okončam besmislen život, drugog izlaza nisam vidio. Ovo nije samo moja priča, već stvarnost mnogih mladih: tražimo budućnost, a ne možemo pronaći izlaz…

Nakon kemoterapije mislio sam da mogu raditi što hoću

Prva velika prekretnica dogodila se negdje oko 18. rođendana. Radio sam u jednom trgovačkom lancu i počeo patiti od bolova u ramenima i sličnih zdravstvenih problema. Ubrzo sam kao suvozač doživio prometnu nesreću, što je pogoršalo bolove. Odlučio sam otići na masažu za koju se ispostavilo da mi je spasila život. Naime, nakon tretmana pojavila se na mom vratu nekakva kvrga, a pratila ju je povišena temperatura. Mislio sam da je u pitanju obična viroza, ali sam ipak odlučio provjeriti o čemu se radi. Dobro da sam to učinio, jer su rezultati krvnih nalaza bili izrazito loši te su me hitno uputili u splitsku bolnicu. Ondje sam proveo cijeli dan na pretragama, ali nitko nije znao dijagnosticirati problem. Navečer oko 20 sati poslali su me na hematologiju gdje je liječnica pogledala moje nalaze i rekla mi da moram ostati u bolnici. Poludio sam i napravio scenu. Cijeli dan sam ovdje, nitko mi ništa ne govori i sad bih trebao ostati na odjelu? Nema šanse. Ili ćete mi dati dijagnozu ili odlazim doma. Liječnica me nagovarala da ostanem, a majka plakala… Na kraju su mi priopćili kako sumnjaju da imam Hodgkinov limfom koji se liječi kemoterapijom. Nisam znao o kakvoj se bolesti radi, osim da je maligno. Postoji više varijanti Hodgkinova limfoma, opasne i manje opasne, ali sama činjenica da neke od njih mogu biti smrtonosne me slomila. Došlo mi je da zaplačem nad vlastitim životom. Može li gore od ovoga? Čemu uopće živjeti, pitao sam se.

Krenuo sam na kemoterapije i na kraju, Bogu hvala, prošao „lišo“, kako bi mi Dalmatinci rekli. No te prve dane imao sam osjećaj da živim na granici života i smrti. Pacijent koji je ležao do mene na odjelu preminuo je, tu sam mogućnost prihvatio i kao vlastitu realnost.

Četiri mjeseca, dok sam primao kemoterapije, nisam izlazio iz kuće, dobio sam pažnju obitelji, ali sam ju počeo i iskorištavati. Nakon što sam ušao u remisiju jedino o čemu sam razmišljao bilo je kako se vratiti starom životu, uplatiti listić u kladionici, zapaliti cigaretu, popiti pivu i plakati nad sobom.

No dogodila se jedna promjena: savjest i strah – ono što čovjeka često drži da ne ode „do kraja“ – gotovo su nestali. Iskoristio sam roditeljsku senzibilnost nakon bolesti i krenuo ‘žestoko’. Htio sam ostaviti svoj trag u svijetu.

To sam odlučio učiniti preko Torcide kojoj sam se potpuno posvetio. Krenuo sam na gostovanja, više nisam htio propustiti niti jednu utakmicu. Napokon sam imao smisao, osjećao se kao dio nečega. Upoznao sam prijatelje koji su imali zajednički cilj. Među nama nije vladao individualizam, bili smo tu jedan za drugoga u dobru i zlu. Zabavljali smo se, putovali, navijali. Bio sam spreman dati cijelog sebe za ekipu i za Hajduk.

Nije sve bilo bajno, živjeli smo na rubu zakona. Redovito me zaustavljala policija, vršila pretres, legitimacije, zatvarala prijatelje… Pojavili su se i sukobi s roditeljima jer im se danima ne bih javljao, majka nije znala gdje sam i što radim.

U meni su se čak rađali mržnja i gnjev prema policajcima zbog konstantnih maltretiranja. Nisam ih poštivao i samo sam gledao kako da im vratim istom mjerom. Naravno, tu je i rivalstvo prema drugim navijačima. Nikada nisam odlazio na utakmice s mišlju da nekoga ubijem, ali ukrasti transparent, pa ako to podrazumijeva i razbiti nekome nos ili staklo na autu, bili su moja svakodnevica. Zvali su me Sarma i više me ljudi znalo pod tim nadimkom nego imenom i prezimenom. Mislio sam da nakon bolesti imam pravo voditi takav život.

Prijatelj nam je pričao da nas Bog ljubi, mislio sam da je lud

Kulminacija svega bila je u Milanu 2012. godine. Igrali su Inter i Hajduk i naši su pobijedili 2-0. U jednom trenutku oko stadiona je nastala “gužva”, nakon čega je nas dvadesetak završilo u talijanskom pritvoru gdje smo doživjeli novu razinu maltretiranja. S obzirom na to da sam se isticao svojom fizionomijom, inspektori su mislili da sam vođa skupine. Prijetili su nam, slikali zjenice za Interpolove tjeralice, držali u ćeliji punoj izmeta. Kasnije su nas prebacili u hodnik, no nije me bilo briga. Ostao sam hladan, legao na pod pored njih i išao spavati. Bio sam otupljen.

Na kraju nas je sud oslobodio, nisu imali dokaza protiv nas te smo se prljavi i smrdljivi autostopom vratili doma. Svi su znali što se dogodilo i svi su pričali o tome. Osjećao sam se kao narodni heroj, uživao gradeći svoj spomenik na zemlji. Sama moja pojava utjerivala je strah u kosti, imao sam poštovanje, no svejedno sam iznutra trunuo. Rupu koja je postajala sve veća pokušao sam ispuniti alkoholom, bludom… S 21-22 godine opet sam se pitao što ću raditi sa svojim životom. Nisam imao stalan posao, nisam imao ni djevojku s kojom bih razmišljao o stvaranju obitelji, a znao sam da u tom trenutku nisam ni sposoban za to.

roko kaštelan, torcida, milano

Navijački dani iz sudnice u Milanu/Foto: privatna arhiva

Tada se dogodila nova prekretnica, ovog puta na bolje. Jedan prijatelj iz ekipe otišao je studirati u Zagreb i tamo je upao u neku vjersku ekipu (bilo je to vrijeme bujanja zajednica mladih u Zagrebu) te se obratio. Kad bi dolazio doma za praznike našli bismo se u zajedničkom prostoru i on bi nam pričao da je Bog živ, da nas ljubi… Ja, koji u crkvu nisam kročio od krizme, mislio sam da je puknuo, da je lud (smijeh). No nije odustajao. Počeo je mijenjati svoj život, ulaziti dublje u tajne vjere i to se na njemu očitovalo, ne možeš to ne primijetiti. Tada se u Omišu također okupljala neka molitvena zajednica i prijatelj nas je poticao da im se pridružimo. Jedan iz naše ekipe poslušao ga je i otišao na susret. Svidjelo mu se pa je i nas ostale potaknuo da odemo. Odbio sam ga, malo smo se i porječkali, a onda mi je rekao da više nikada ne želi čuti da kukam i plačem. Nakon toga sam pristao.

Zajednica se zvala Božansko milosrđe i bila je karizmatskog tipa. Sjećam se prvog dolaska, ušao sam u dvoranu i vidio puno lijepih cura koje nisam poznavao, to me odmah zainteresiralo (smijeh). Cure pobožne, dobre, lijepe, pomislio sam da sam otkrio jackpot. Možda napokon i mene krene u životu, razmišljao sam. Počele su molitve, nagovor, krunica i osjetio sam da tu doista nečega ima. Ljudi su bili povezani, voljeli su se međusobno.

Redovito sam dolazio. Moja vjera bila je na nuli i morao sam stvarati potpuno nove temelje, ovog puta dobre. To mi je pomoglo kasnije u bogosloviji jer sam bio poučljiv, nisam umišljao da sam veličina, znao sam kako je biti na dnu. Ispočetka sam se pronalazio u nagovorima jer su obično govorili o konkretnim problemima, dok bi za vrijeme krunice vrijeme provodio na mobitelu, slažući listić za kladionicu kako bih prikupio novce za iduće gostovanje. Zajednicu sam doživljavao kao neko čišćenje, mjesto kamo dođem, izbacim loše stvari i onda mi bude lakše nastaviti sa životom. Nisam shvaćao da se moram mijenjati. No Bog je bio strpljiv. Trebalo mi je tri mjeseca da prihvatim kako moram napustiti stari stil života.

Srušio sam svoj spomenik na zemlji

Ključnu ulogu odigralo je jedno gostovanje u Osijeku. Gore smo bili tri dana, spavali svi zajedno u jednoj kući. Stavio sam u sebe sve i svašta, od droge do alkohola. Dok sam bio „na tripu“ pojavilo se nešto u mojoj glavi, kao da je Bog rekao „dosta“. Ta me spoznaja zaslijepila poput sv. Pavla, znao sam da ne mogu više tako. Vratio sam se s gostovanja i odlučio na potpunu promjenu.

Počeo sam se rješavati grijeha i poroka, od težih prema manjima. Sredio sam život, a onda počeo i drugima govoriti o Kristu. Premda su me mnogi u navijačkom svijetu smatrali hrabrim, tek sam tada upoznao što je prava hrabrost. Ljudi su mi se podsmjehivali, odbacivali me, čak i doma. Nisam im mogao zamjeriti jer sam iz jedne krajnosti prešao u drugu i to je svima bio šok. Svaki dan išao sam na svetu misu, molio se… Znao bih se voziti na motoru i plakati kao malo dijete. Posebno su mi značila klanjanja. U župi se povremeno održavala cjelonoćna adoracija i ja bih čitavo vrijeme proveo pred Presvetim. Nisam bio toliko pobožan, već sam se jednostavno osjećao sigurno u crkvi. Kad bih se umorio, legao bih na klupu i zaspao. Srušio sam svoj spomenik na zemlji, ljudi se više nisu bojali, već su mi se smijali i mislili da sam puknuo.

No ja sam samo doživio Božje milosrđe na potenciju, znao sam tko sam bio, koliko sam nedostojan, a Bog me nije odbacio. Neki moji prijatelji također su se obratili pa smo jedni druge bodrili i poticali na dobro. I dalje sam išao na utakmice, ali više to nije imalo onu važnost u mom životu. Zadnje gostovanje bilo je finale kupa 2013. na Maksimiru.

Foto: Jakov Matić

Počeo sam tragati za ženom s kojom bih zasnovao obitelj. Tražio sam oslonac, nekoga s kim bih mogao podijeliti najintimnije dijelove života. Počeo sam se moliti i postiti na tu nakanu. Naravno, nisam stao samo na tome, već sam bio poprilično aktivan (smijeh), ali uvijek bi se stvari izjalovile, bez obzira na to tko bi inicirao susret ili vezu. Počeo sam se pitati što se događa.

Odgovor sam dobio na jednoj misi. Osjetio sam da Bog od mene traži nešto više, da me zove u svećenike. Na prvu sam se preplašio, smatrao sam se nedostojnim, ali i nesposobnim za takvu poziciju. Pa od Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića nisam pročitao niti jednu knjigu, išao sam u večernju školu kako bih završio četvrti razred srednje. Tu je i cijela moja prošlost, pitanje celibata… Ukratko, u srce se uvukao nemir i samo sam htio zaboraviti taj poticaj.

Prolazili su mjeseci, i dalje sam pokušavao s djevojkama, ali taman kad bih pomislio da će se nešto ostvariti, sve bi neobjašnjivo propalo. U mene se uvukao stari strah, bojazan da ću razočarati druge, da se neću moći ostvariti… Stoga sam odlučio stvari riješiti na provjeren način, otišao sam na klanjanje znajući da ću ondje pronaći odgovor.

Bdio sam cijelu večer. Negdje oko dva, tri ujutro crkva se ispraznila, ostalo je možda dvoje ljudi. Kleknuo sam točno pred Presvetim i u sebi rekao: „Bože, sad ili nikad. Dajem ti priliku da mi u ovom trenutku, ako želiš da se zaredim, daš jasan znak svoje volje. Ne osjećaj u srcu, ne misao, već nešto vidljivo što će mi pokazati tvoju volju.“

Molitva je trajala desetak sekundi, ustao sam se i krenuo prema izlazu iz crkve da se znak koji sam tražio slučajno ne bi ispunio (smijeh). Točno kad sam prolazio pokraj zadnjeg reda klupa, na jednoj od njih, s desne strane, vidio sam knjigu. Iz nekog razloga krenuo sam prema njoj, uzeo je u ruku i pročitao da je autor fra Zvjezdan Linić. Naslov knjige bio je „Učitelj je ovdje i zove te“. U tom se trenutku otvorilo nebo, znao sam da nema natrag.

Od večernje škole do latinskog i filozofije

Kad sam prihvatio poziv morao sam prvo otkriti kako se postaje svećenikom. Na internetu sam vidio da ima više redova, nisam znao koji izabrati. U večernju školu sa mnom je išao dečko koji je pohađao bogosloviju. Rekao mi je da svećenik mora poznavati grčki, latinski, filozofiju, a ja nisam imao niti državnu maturu. O dress codeu da ne govorimo, u životu sam uvijek nosio samo trenirke, čak ni traperice nisam oblačio… Takav, kao najveći klošar, otišao sam u sjemenište na razgovor sa svećenikom. On me uputio na bogosloviju gdje sam, ispunjen entuzijazmom i mišlju da ću ispuniti Božji poziv, rektoru ispričao cijeli svoj život. Rektor je bio i psiholog te je razumio stanja kroz koja sam prošao i u kojem sam se tada nalazio. Pozvao me da dođem u bogosloviju na sedmodnevno iskustvo. Prvo jutro, ustajanje u šest, ja prespavao sve točke jutarnjeg rasporeda, probudio se u podne…

Uspio sam položiti državnu maturu, ali prve godine nisam upao na teologiju. Mislio sam da je gotovo s mojim pozivom, no rektor me pozvao na pripravnu godinu u bogosloviju, gdje sam se navikavao na život svećeničkog kandidata i pripremao za ponovno polaganje mature. Na idućim prijavama sam upao (te su godine izglasali da bogoslovi imaju prednost pri upisu na teologiju) te sam kasnije, premda su mnogi mislili da neću uspjeti, diplomirao. U startu sam se morao truditi više od svojih kolega, mnoge su noći bile neprospavane, ali imao sam cilj i fokus.

Inače, točno pri završetku pripravne godine dogodio se incident koji je gotovo sve uništio. Dobio sam pismo iz Italije u kojem je pisalo da sam osuđen na bezuvjetnu kaznu od osam mjeseci zatvora. Naime, talijansko pravosuđe je zbog nekih novih incidenata s hrvatskim navijačima odlučilo otvoriti slučajeve stare nekoliko godina, među ostalima i moj. Sudili su mi u odsustvu a da me uopće nisu obavijestili (čovjek se napokon dovede u red, a onda ga stignu duhovi prošlosti). Rekao sam rektoru za presudu, misleći da će me izbaciti iz bogoslovije, ali mi je dao podršku. Nas nekoliko, koje je odluka talijanskog suda obuhvaćala, prikupili smo novce te pronašli odvjetnika iz Rijeke koji je radio u Hrvatskoj i u Italiji. On je uspio srušiti presudu te je kazna preinačena u osam mjeseci uvjetno uz pet godina kušnje. Radovao sam se jer nisam morao ići u zatvor, a utakmice ionako više nisam pohađao. Zanimljivo je da je kazna istjecala na Uskrs iduće godine, što sam doživio kao znak Božje blizine.

Roko Kaštelan

Foto: Jakov Matić

Još me jednom policija, ovog puta hrvatska, pozvala na razgovor, kad je bio slučaj „svastika“ na Poljudu. Rekao sam im da sam postao bogoslov, da već godinama ne idem na utakmice i da mi bez razloga stvaraju neugodne situacije. Više me nisu dirali…

Moja obitelj nije baš najbolje prihvatila odluku da se zaredim. Puno sam ih puta razočarao u životu i mislim da su se bojali novog razočarenja. Kasnije, kad su vidjeli da ustrajem i da napokon u životu nešto radim kako treba, dali su mi podršku i bili uz mene.

Ostao sam dobar s ekipom iz Torcide i danas se trudim biti tu za njih, ako im ikada išta zatreba.

Srce mi je napokon na mjestu i u miru. Tjeskobe su nestale, primio sam ozdravljenje i olakšanje jer znam da ne ovisi sve o meni. Ne smatram se najpametnijim ili najboljim niti se bojim biti slab. Želim svoje svećeništvo temeljiti na besplatnom milosrđu koje sam primio u Crkvi. Ona mi je otvorila svoja vrata i primila me takvog kakav sam. To iskustvo želim donijeti drugima koji pate.