Prije pet godina, ona je preokrenula cijeli moj svijet. U prosincu 2011. godine iščekivali smo rođenje naše druge kćerkice. Mislili smo da smo spremni. Mislili smo da znamo što nas čeka…

Svaki ultrazvučni pregled bio je u redu. Osim što bi nam povremeno rekli: “Čini nam se nešto manja nego što je to uobičajeno”, sve drugo se činilo posve normalnim.

Ušetali smo tog dana u bolnicu (iskreno govoreći, utrčali smo, ali to je druga priča). Dok je moj muž još bio na parkingu, četiri minute kasnije dobili smo svoju djevojčicu.

Bila je sićušna, imala je mali prćasti nos i vidljivo bademaste oči.

Sjećam se kako joj se moja obitelj divila. Dodavali su je jedno drugomu.

“Izgleda mi kao da ima Downov sindrom”, rekla sam sestri, a ona me samo značajno pogledala. Tada sam znala. “Ima neka obilježja, ali popričat ću s vama kada drugi odu.”

Nije se trebalo ništa više reći. Dio mene je umro u tom trenutku. Bila sam očajna. Pričala je s mojim mužem i sa mnom. Nas oboje smo plakali. Znali smo.

Liječnik je inzistirao na dodatnim krvnim pretragama kako bi bili sigurni. To su bila još dva tjedna čekanja. Dva tjedna mojih muka i traženja odgovora na internetu.

Dva tjedna plakanja. Dva tjedna molitava i dva tjedna cjenkanja s Bogom.

Ljudi su govorili ljubazne fraze. Pokušavali su pomoći.

Bog ti nikada neće dati više nego što možeš podnijeti.

Takvu djecu dobivaju samo posebni ljudi.

Ljudi koji imaju Downov sindrom su tako sretni.

Jedna sestra je rekla: “Tako ste blagoslovljeni. Nosite ju doma i volite ju.”

Da ju je milijun suza moglo promijeniti, sigurna sam kako bi se to tada dogodilo.

Svake godine kako se njezin rođendan približava, postanem emotivna. Teško mi se i prisjećati kako sam uzrujana bila na dan njezina rođenja. Da sam tada samo znala…

Onog dana kada se rodila nitko mi nije rekao za hihotanje, zagrljaje i ljepotu koju ću dobiti. Nitko mi nije rekao kako će ona promijeniti moju kompletnu obitelj. Nitko mi nije rekao kako će ona smekšati srca onih najtvrđih ljudi koje sam znala.

Nitko mi nije rekao kako će ona biti sunce mog života. Nitko mi nije rekao kako će baš ona biti moja najveća učiteljica.

Nisam poznavala nikoga s Downovim sindromom. Sve što sam znala je bio strah. Stereotipi.

Kada bih se danas mogla vratiti četiri godine unatrag, sebe bih, tada mlađu i trudnu, u tom trenutku utješila poradi onoga što slijedi. Naravno da postoje strahovi i brige, no blagoslov daleko više nadmašuje sve teškoće.

Ona je promijenila čitavu zajednicu sa svojim osmijehom. Svjedočila sam tolikim promjenama drugih ljudi u njezinoj prisutnosti. Ona izvuče najbolje iz svake osobe koju upozna.

Naš strah, očaj ili cjelokupna promjena koja je nastala zbog njezine dijagnoze, nisu nas zaustavili da još više rastemo.

Neki od mojih najtežih životnih trenutaka izrodili su upravo najveće blagoslove. Zahvalna sam za tu djevojčicu koja je preokrenula moj svijet. Zahvalna sam za taj očajni dan koji je zbližio moju obitelj.

Zahvalna sam jer sam naučila toliko toga o onome što je bitno.

Sondra Meacham | themighty.com

Prijevod: T.S. | Bitno.net