PRIČA O MAJCI TEREZIJI

Nije vidjela zlo oko sebe, ne zato što je bila naivna nego zato što je odlučila vjerovati u dobro

Bio je to hotimičan čin, svjesna odluka da živi u ljubavi i nadi. Vjerovati u dobro koje postoji u ljudima bila je njezina vrlo svjesna odluka

Foto: Shutterstock

Svaki put kada bi se Majka Terezija vratila s putovanja, nismo samo htjeli znati što je sve radila i što je sve uspjela postići, nego smo željeli doznati i je li imala kakvih poteškoća i problema te kakve nekorektnosti i trikove su počinili visoko pozicionirani političari i državni službenici. Ukratko, željeli smo čuti i poneku pikanteriju. No Majka Terezija nikada i ni o kome ne bi kazala nijednu negativnu riječ. Na naša opetovana i nametljiva pitanja: jesu li je tu ili tamo prevarili, jesu li je obmanuli, njome manipulirali ili se loše odnosili, najčešće bi odgovorila: “Bili su tako dobri prema nama!” Umjesto pikanterija što smo im se potajice nadali, ona bi nam pripovijedala kako su joj njezini gostoprimci, ali i vlade zemalja koje je obilazila, na ovaj ili onaj način pomogli i koliko su se potrudili, ukazujući pritom i na uspjehe putovanja.

Budući da joj se nikada i ni o kome nije omakla ružna riječ, jednom joj je zgodom netko kazao: “Majko Terezijo, pa zar je baš sve proteklo u najboljemu redu?”

Bez imalo zadrške smjesta je odgovorila: “Znate, oče, bolje je ispričati nego optužiti.” U više sam navrata imao prigodu to od nje čuti. Jednom drugom zgodom, u Moskvi, nakon prilično negativna iskustva sa sovjetskim vlastima, opet smo navaljivali s istim pitanjima. Umjesto pogrdnih primjedaba na račun komunističke vlasti, od Majke Terezije dobismo sljedeću pouku: “Ako osuđuješ nekoga, onda nemaš vremena voljeti ga.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jedna je indijska obitelj na poseban način prirasla srcu Majke Terezije budući da joj je bila od velike pomoći na početku njezina djelovanja u sirotinjskim četvrtima Calcutte. Stoga je Majka Terezija i kasnije uvijek rado posjećivala tu obitelj. Za vrijeme jednoga od tih posjeta bila je nazočna u međuvremenu već posve odrasla kći spomenute obitelji, koja se Majci Tereziji odjednom počela jadati na korupciju gradske uprave u Calcutti.

Ništa nije išlo bez podmićivanja, odnosno ništa ne možete postići ako nekoga unaprijed ne potplatite. Ispostavilo se kako je njezina prvotna nakana bila da upravo Majka Terezija – budući da je u gradu uživala izniman ugled – pomogne kod gradske uprave jednomu od njezinih poznanika. Stoga joj je mlada dama i pristupila s riječima: “Majko Terezijo, pa zar nam ne biste mogli malo pomoći? Calcutta je toliko korumpiran grad. Čovjek praktično ne može dobiti ništa ako ne podmiti neke ljude.”

Majka je Terezija na te riječi reagirala upravo onako kako je inače reagirala kada su ljudi “govorili tamu”, kako je to ona rekla, ili kada je netko “širio tamu”:

“Da, to su divni ljudi. Oni su nam za našu djecu dali veliku potporu.”

Mlada se dama nije htjela pomiriti s takvim odgovorom pa joj oštro uzvrati: “Majko Terezijo, znate da velika većina ljudi u Calcutti trči samo za novcem.”

Majka je Terezija po drugi put nastojala unijeti tračak nade u razgovor, kazavši pritom kako kod hindusa postoji dobar običaj da uvijek ostavljaju pregršt riže ispred vrata za siromahe.

Mladu su damu te riječi očito frustrirale: “Kada ćete već jednom konačno progledati, Majko Terezijo? Calcutta je pakleno leglo korupcije.”

Na nekoliko je sekunda prostorijom zavladao bolan tajac. Majka je Terezija ostala posve spokojna. Pogledavši je ravno u oči, samo joj kaza sljedeće: “Vrlo dobro znam da u Calcutti ima korupcije, ali jednako tako znam da ima i dobra, a ja sam odlučila vidjeti dobro.”

Majka Terezija zasigurno nije bila toliko naivna da ne bi vidjela zlo. Bio je to hotimičan čin, svjesna odluka da živi u ljubavi i nadi. Vjerovati u dobro koje postoji u ljudima bila je njezina vrlo svjesna odluka.

Njezine su sestre u šali znale reći kako bi Majka Terezija našla ispriku i za samoga đavla. Uvijek je iznova naglašavala kako ne smijemo slušati sve ono negativno o ljudima. Puno je bolje moliti za njih. Jednom je primijetila: “Jedan grijeh koji nikada nisam morala ispovjediti jest da sam sudila nekoga.”

Očito je dobro naučila lekciju koju je njezina majka svojedobno u Skoplju očitala svojoj djeci. Kada bi djeca kod kuće gunđala protiv nekoga učitelja, njihova bi im majka jednostavno isključila struju. Njezino bi obrazloženje u tomu slučaju obično glasilo: “Djeci koja loše govore o drugim ljudima ne želim plaćati struju.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Lea Maasburga “Majka Terezija – osobni portret”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 7. rujna 2019.
  • Oznake:

Možda vam se svidi