‘Predvodio sam svetu misu u kući Alfreda Hitchcocka i gledao ga kako plače nakon što je primio pričest’

Sjećam se da sam kao mali gledao na televiziji crno-bijelu seriju “Alfred Hitchcock predstavlja” i od početka bio zanesen jednostavnom karikaturom nacrtanom u devet poteza, koja je prikazivala poznatog filmskog redatelja.

Vragolasta glazba stvarala je ugođaj dok se Hitchcockov lik pojavljivao iz desnog ugla ekrana, te hodao do centra zamjenjujući karikaturu. “Dobra večer.” Zatim su slijedili njegovi šaljivi uvodi, toliko različiti od svega ostalog na televiziji.

Mnoštvo emocija iz djetinjstva ponovno me preplavilo kad sam početkom 1980. ušao u njegov dom u Bel Airu, i vidio ga kako drijema, na stolici u kutu njegove dnevne sobe, odjevena u crnu pidžamu.

U to vrijeme, bio sam na diplomskom studiju filozofije na Sveučilištu u Los Angelesu, te bio (i ostao) isusovački svećenik. Kolega svećenik, Tom Sullivan, koji je poznavao Hitchcocka, rekao je jednog četvrtka da idući dan ide kod Hitchcocka ispovjediti ga. Pitao me jesam li slobodan u subotu popodne da zajedno slavimo misu u Hitchcockovoj kući.

Bio sam zatečen, ali dakako pristao. Te subote, kada smo naišli na Hitchcocka kako spava u svojoj dnevnoj sobi, Tom ga je nježno protresao. Ovaj se probudio, pogledao u Toma te mu poljubio ruku, zahvaljujući mu.

Tom je rekao: “Hitch, ovo je Mark Henninger, mladi svećenik iz Clevelanda.”

“Cleveland?” reče Hitchcock. “Nečuveno.”

Nakon što smo čavrljali neko vrijeme, prešli smo iz dnevne sobe hodnikom do njegove radne sobe, te smo ondje, s njegovom ženom Almom, proslavili tihu misu. Preko puta mene bili su svesci njegovih filmskih scenarija, “Ptice,” “Psiho,” “Sjever-sjeverozapad” i ostalih – odvlačili su mi pažnju. Hitchcock se neko vrijeme udaljio od crkve, i na zazive je odgovarao na latinskom, na tradicionalan način. Ali najznačajnije što sam vidio bilo je to da je nakon pričesti tiho plakao, suze su klizile niz njegove velike obraze.

Tom i ja navraćali smo nebrojeno puta, uvijek u subotu poslije podne, ponekad zajedno, ali sjećam se da sam jednom otišao sam. Pomalo mi se petlja jezik pored slavnih ljudi, pa mi je bilo donekle neugodno čavrljati s Alfredom Hitchcockom, ali čavrljali smo, uživajući, u njegovoj dnevnoj sobi. U jednom trenutku rekao je: “Idemo slaviti misu.”

Imao je tad 81 godinu i teško se kretao, pa sam mu pomogao da ustane i prijeđe hodnik. Dok smo tiho hodali, osjetio sam potrebu nešto reći da razbijem tišinu, i najbolje čega sam se sjetio bilo je: “Pa, gosp. Hitchcock, jeste li u posljednje vrijeme gledali kakav dobar film?” Zastao je i rekao odlučno: “Ne, nisam. Kad sam ja snimao filmove, bili su o ljudima, ne o robotima. Roboti su dosadni. Hajde, idemo slaviti misu.”

Umro je ubrzo nakon tih posjeta, a misa zadušnica bila je u crkvi Dobrog pastira na Beverly Hillsu.

U posljednje vrijeme ponovno se piše o Alfredu Hitchcocku, zbog njegova antipatična prikaza u jednom novom hollywoodskom filmu. Neki od njegovih biografa nisu mu bili naklonjeni. Također, religija je u vijestima često prikazana u negativnom svjetlu, zbog vjerskih sukoba vezanih uz rat i terorizam. Nasilje provocira ljude da potpuno odbace religiju. Za mnoge koji doživljavaju religiju samo na ovaj način – iz druge ruke, preko medija, iz daljine – takva reakcija je u određenoj mjeri razumljiva.

Ono što im promakne je to da je religija vrlo osobna stvar. Sv. Augustin je napisao: “Magnum mysterium mihi.” (Ja sam veliki misterij sam sebi). Zašto je točno Hitchcock tražio Toma Sullivana da ga posjećuje nije nam jasno, a vjerojatno ni njemu samom nije bilo potpuno jasno.

Ali nešto u srcu mu je šapnulo, a posjeti su odgovorili na duboku ljudsku želju, stvarnu ljudsku potrebu. Tko od nas nema takve potrebe i želje?

Nekima je sumnjivo kad se osoba u starijim godinama okrene religiji, smatraju to znakom slabosti ili gubitkom razuma. Ali ništa toliko ne zaokuplja pažnju kao smrt. Još od drevnih vremena postoji izreka Memento mori – sjeti se smrti. Zašto? Pretpostavljam da suočavanje sa smrću čovjeku pomaže da sabranije, možda i jasnije, vidi istinu koju je godinama propuštao vidjeti, a sad je napokon postala vrijedna njegove pažnje.

Mjeriti nečiji život prema nanesenim i pretrpljenim ranama, te tražiti pomirenje s iskusnim i praštajućim Bogom, duboko me ljudski pogađa. Hitchcockova neobična reakcija na primanje pričesti bila je odraz prave ljudskosti i religije, daleko od medijske buke… ili današnjih filmskih producenata i biografa. Jedan od njegovih biografa, Donald Spoto, napisao je da je Hitchcock dao svima na znanje kako “niti želi da ga svećenik posjeti niti da u njegovoj kući služi ikakav tihi obred za umiruće”. Tako je on za posljednje redateljeve dane, namjerno i uspješno, naveo ljude izvana da vjeruju kako se dogodilo upravo suprotno od onoga što se zaista dogodilo, i da je to doista pravi Hitchcock.

Autor: Mark Henninger, isusovački svećenik i profesor filozofije na Sveučilištu Georgetown | wsj.com

Prijevod: Ana Tolj | Bitno.net