Petra Milković: Zašto suprug i ja svjedočimo o smrti svoje djece

Petra Milković, supruga, majka i dopredsjednica udruge Hrvatska za život, na svom je Facebook profilu otvoreno progovorila o gubitku dvoje djece tijekom trudnoća, snu u kojem ju je Bog pripremio za smrt drugog djeteta te nadi u Vječni život. Njen iskren i poticajan upis prenosimo s dopuštenjem.

Danas naša Zita slavi 4. nebeski rođendan. Znamo da sigurno slavi. No, kako se sve to zbilo? Nakon što se Pavao preselio Ocu 2019. godine (pa sam prošla razne pretrage, koje nisu dale baš puno odgovora) Gospodin nam je dao novo dijete, da raste ispod mog srca. Strah? Nikakav. Jer tko bi uopće pomislio da će se ponovno, u sedmom mjesecu trudnoće, dogoditi isto? Trudnoća je zapravo prolazila predivno, bez poteškoća, tješila nas je i u našoj boli i tuzi za Pavlom, novi život se rađa, kako kaže pjesma.

Dva tjedna prije nego što se Zita vratila svom Stvoritelju, sanjala sam Pavlov i njezin nadgrobni spomenik jedan pored drugog. Ujutro sam se probudila, i znala. Ova se trudnoća približila svom kraju.

Rekla sam svom Vidu, ljubljenom kojeg ljubi duša moja, da je gotovo. “Hoćemo li ići na hitnu?”, pitao je. Ne moramo, ionako je prije dva dana sve na pregledu bilo u redu. A i ona se lijepo i uredno miče. Sve je uredno i normalno. A ponovno: “Miljenicima svojim on u snu daje”, kaže psalmist. Puno sam puta ove četiri godine pomislila da je lijepo biti Božji miljenik, ali zaista nisam mislila da će mi Gospodin to iskazati baš na ovaj način. Večer prije njezine smrti bila sam jako zabrinuta i nemirna. Nekako sam u srcu znala pa sam prebirala sve lijepe trenutke njezinog rasta ispod mog srca. U četiri ujutro, 16. lipnja, naglo sam se probudila. Sigurna sam da je naša djevojčica u tom trenutku umrla. Izmolila sam krunicu i predala je Gospi.

U bolnici sve poznato, kao i godinu ranije. Utvrđena je smrt, pripreme za porod, i nakon nekoliko sati imali smo milost zagrliti svoju djevojčicu. Kćer koja je spavala mirnim i vječnim snom. Krstili smo je željom, predali Gospodinu, znajući da je njezina duša otišla Onome koji joj je dao život, i koji ga je k Sebi uzeo.

Danas se u tradicionalnom obredu čita poslanica svetog Pavla Rimljanima: “Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.” Ne možemo reći da nismo patili. Ne možemo reći da nam nije ponekad zaista teško što naša djeca nisu danas ovdje s nama. No, kako je preč. Borna (Borna Puškarić, župnik u župi sv. Blaža u Zagrebu, op. Bitno.net) predivno danas zaključio – kakvu milost imamo kad mognemo nositi križ koji nam je dan, jer ovaj put na zemlji samo je put prema Kristu.

Znam upitati svog voljenog – zašto oni danas nisu ovdje s nama, živi? Moj suprug, koji ljubi Boga više od svega i drži čvrsto za ruku Njegovu Majku, svaki put mi odgovori: “Oni su živi, živi čak i više od nas!” Zaista, ne bismo poželjeli ni jednom roditelju da pali svijeće na grobu svoje djece. No, znamo sada sigurno i da nam Gospodin ne daje više nego što možemo nositi.

Vjerujemo u život vječni. Vjerujemo da smo kao roditelji napravili najvažniji zadatak – prihvatili živote naše djece, prihvatili i njihovu smrt kao Božju volju, i otpratili ih u Gospodinov zagrljaj. Zašto, dakle, o ovome svjedočimo, iako suze padaju dok ovo pišem? Nema straha za one koji su s Bogom. Da – tuga, bol, naravno. Tužno je i boli grliti svoje mrtvo dijete. Ne vjerujem da postoji čovjek koji bi na smrt svog djeteta ostao ravnodušan. Ali očaj nije izbor za kršćanina. Očaj nije izbor za one koji pate gledajući u Put, Istinu i Vječni Život. Očaj nije izbor za one koji znaju da naš Spasitelj živi i da je ovaj put na zemlji samo put prema vječnosti.

Možemo nakon svega radosno s Jobom uzviknuti: “Ja znadem dobro, moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.” S nadom u vječni život, moli za nas ljubljena naša kćeri.