Padre Pio: Pred Bogom je sve vječna sadašnjost
“Ne trebamo se vraćati u prošlost jer za Boga ona ne postoji, a još manje budućnost. Sve je vječna sadašnjost! Kako je pred Njim sve sadašnjost, On je te molitve već uzeo u obzir. Stoga ti ponavljam da i sada mogu moliti za sretnu smrt moga prapradjeda!”
Potkraj 1949. jedan je liječnik, vrlo blizak Padru Piju, primio pismo od gospođe čija je kći bila teško bolesna. Djevojka u najboljim godinama bila je “kost i koža” te se činilo da joj medicina ne može pomoći. Majka je zamolila liječnika da ju preporuči u molitve Padra Pija, tražeći i njegov blagoslov.
Navečer istoga dana kada je primio pismo, liječnik je otišao k Padru Piju i rekao: “Padre, moram vam pročitati pismo.” Svetac je, međutim, prilično žurno odgovorio: “Možeš mi to pročitati drugi put. Sad nemam vremena…” Liječnik je ubrzo morao napustiti San Giovanni Rotondo zbog hitnih obiteljskih obaveza, a kad se vratio na svom je stolu ugledao pismo. “Jadnica”, promrmljao je u sebi misleći na djevojku. “Večeras zaista moram razgovarati o njoj s Padrom Pijom.” Iste je večeri otišao svetom kapucinu i pročitao mu pismo te gospođe.
Kako je Padre Pio cijelo vrijeme šutio, nakon što je završio s čitanjem liječnik ga je upitao: “Padre, što da odgovorim? Što da joj kažem?”
“Fiat”, odgovorio je Padre Pio.
“Što?” upitao je liječnik.
“Rekao sam – fiat!”
Valja napomenuti kako je djevojka umirala kad je pismo napisano. Liječnik je bio svjestan da joj vrijeme ističe, a Padre Pio se izrazio na prilično zagonetan način. Svečev sugovornik je počeo razmišljati kako molitve više nisu potrebne budući da je djevojka, koja je i ranije bila u vrlo teškoj situaciji, možda već preminula. Možda je vjerovao da molitve, u stanju u kakvom je bila, više nemaju nikakve koristi. Ali Padre Pio, shvaćajući liječnikovu nelagodu i zabrinutost, pokušao mu je objasniti: “Možda ne znaš da mogu moliti čak i sada za dobru smrt moga prapradjeda!”
“To je doista lijepo”, pomislio je doktor, a potom je izustio: “Ali on je mrtav već mnogo godina!”
“Znam, ali svejedno mogu moliti za njegovu sretnu smrt. Objasnit ću ti to primjerom. Nas dvojica umremo te, uz malo sreće i milosrđem našega Gospodina, ostajemo u čistilištu stotinu godina. Tijekom tih godina nitko nas se ne sjeti, nitko ne moli niti služi mise zadušnice za nas. I tako prođe stotinu godina. Tada se netko sjeti tog Padra Pija koji je umro prije mnogo godina, a onda i liječnika pa se služe mise. Dakle? Što kažeš?” upitao je Padre Pio.
Liječnik je ostao poprilično zbunjen, ali odgovor je morao dati: “Kažem da se okrenemo unatrag.”
“Ne”, odgovorio je Padre Pio, “ne trebamo se vraćati u prošlost jer za Boga ona ne postoji, a još manje budućnost. Sve je vječna sadašnjost! Kako je pred Njim sve sadašnjost, On je te molitve već uzeo u obzir. Stoga ti ponavljam da i sada mogu moliti za sretnu smrt moga prapradjeda!”
Razgovor je ovdje završio. Ne znamo što je liječnik zapravo shvatio, ali je dao do znanja da je sve razumio.
Nakon razgovora vratio se kući gdje mu je supruga pokazala pismo koje je tog poslijepodneva stiglo od majke o čijoj je kćeri razgovarao s Padrom Pijom. Gospođa je zahvalila dirljivim riječima jer njezina se kći počela oporavljati.
Kad je liječnik sljedeći put svecu pokazao ovo drugo pismo, Padre Pio se nasmiješio i kazao: “Fiat! Zar stvarno misliš da je Gospodinu potrebna tvoja ‘birokracija’, da je nakanu za milost potrebno staviti na papir i odnijeti Padru Piju koji moli za potrebe drugih…?”
(Alessio Parente, OFMCap: “Padre Pio e le anime del Purgatorio”)
