SVJEDOČANSTVO OVISNIKA O PORNOGRAFIJI

Pornografija me dugo mučila, ali onda sam našao način kako postati slobodan od grijeha

Nisam znao da je taj Playboy, koji me je odmah opčinio, označio početak 16 godina prepuštanja pornografiji. “Dečko, hoćeš kupiti taj časopis?” Ne, naravno da ne ću! Vratio sam časopis na policu onako kako je stajao i istrčao iz trgovine. Dok sam se vozio, nisam mogao ne razmišljati o tim fotografijama koje su mi do današnjega dana ostale urezane u pamćenje. Htio sam se vratiti i vidjeti još, i to sam sutradan i učinio.

Foto: TeiTo

Razmišljajući o svojemu djetinjstvu sjetim se odlučujućega trenutka kada sam znao da mi netko oduzima moju nevinost: prvi put kada sam vidio tvrdu pornografiju.

Bilo je to ljeto 1985. Bilo mi je deset godina i dosađivao sam se. Vozio sam se biciklom ulicama Ocean Cityja u New Jerseyju i odlučio sam ući u trgovinu. Došao sam do časopisa i primijetio jedan koji je bio okrenut naslovnicom dolje. Bio sam znatiželjan pa sam ga okrenuo. Čim sam ugledao naslovnicu, pocrvenio sam. Srce mi je počelo mahnito tući i osvrnuo sam se da vidim gleda li me prodavačica. Ono što sam držao u rukama bio je moj prerani i nečisti ulaz u svijet odraslih, i ja sam to znao.

Nisam znao da je taj Playboy, koji me je odmah opčinio, označio početak 16 godina prepuštanja pornografiji. “Dečko, hoćeš kupiti taj časopis?” Ne, naravno da ne ću! Vratio sam časopis na policu onako kako je stajao i istrčao iz trgovine. Dok sam se vozio, nisam mogao ne razmišljati o tim fotografijama koje su mi do današnjega dana ostale urezane u pamćenje. Htio sam se vratiti i vidjeti još, i to sam sutradan i učinio. Kasnije sam otkrio da se taj fenomen zove “sindrom duplerice”, a mene je tada ozbiljno zahvatio.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je vjerojatno tipična priča o tome kako je jedan dječak otkrio multimilijardersku pornografsku industriju. Kako drukčije vidjeti pornografski časopis prvi put nego slučajno? Bili smo desetljeće daleko od raširena pristupa internetu i većina je dječaka nailazila na pornografske časopise ili filmove bilo zbog nepažnje odraslih osoba ili švercanjem starije braće i prijatelja. Iako ja to tada nisam znao, bio je to najtužniji događaj u mojemu mladom životu.

U šestome sam razredu saznao da su mnogi od mojih vršnjaka imali slična otkrića. Sjećam se da je jedan od mojih kolega iz razreda imao pornografski časopis i da mi je te godine upravo on pokazao prvi pornografski film koji sam vidio. Bili smo sami u njegovoj kući kada se to dogodilo. U tomu trenutku to nisam znao, ali nečistu znatiželju i nezrelost toga trenutka ponavljat ću još mnogo puta tijekom mnogo godina i kao odrastao muškarac.

Sljedećega je ljeta umro moj otac. Bile su mu 43 godine. Ja sam bio najmlađe od četvero djece i njegova je smrt bila golem šok za mene. Pokopali smo ga na moj 12. rođendan. Za dječaka koji je tek ulazio u pubertet i počeo se zanimati za djevojčice bila je to najgora moguća nepravda. Dječak treba oca da mu odgovori na pitanja o seksualnosti i, iznad svega, da ga umiri kada se brine oko djevojaka ili tjelesnih promjena. Bio sam izgubljen. Moja starija braća (tada su imali 13 i 17 godina) doimala su se kao da sve to razumiju pa sam ja samo slijedio njihov primjer i interese. Obojica su imali pornografske časopise pa sam mislio da ih i ja smijem slobodno gledati.

U srednjoj školi borba s pornografijom bila je moja mračna tajna. Za okolinu sam bio dobar učenik i uspješan športaš. Imao sam djevojku. Doista, naizgled se činilo da je sve u redu, ali u meni se odvijala borba u čijemu je središtu bio moj spolni integritet.

Sjećam se da sam se u to vrijeme osjećao usamljenim. Imao sam samopouzdanja kada bih se bavio športom, ali u društvu se nisam snalazio. Na plesovima sam bio smeten i nesiguran u sebe kad god bi djevojke bile blizu. Bio bih zbunjen kada bi suigrači pričali o tome kako su “brijali” s nekom curom. Ta je naivnost samo pojačavala moju glad za pornografijom i tražio sam je gdje god sam je mogao naći. U moj je život ušla meka pornografija, poput izdanja Sports Illustrateda s kupaćim kostimima, ili sestrina kataloga za donje rublje. To nije bilo eksplicitno koliko sam želio, ali bilo je dovoljno blizu. Samo sam htio utažiti svoju nečistu žeđ i to mi je postala dnevna rutina.

Dovoljno je reći da sam pred kraj srednje škole bio potpuno ovisan o pornografiji i grijehu masturbacije. Postao sam tako dobar u razdvajanju svojega života na zasebne dijelove da nitko nikada ne bi posumnjao da imam neku mračnu tajnu. Cijelo sam to vrijeme nedjeljom išao na svetu misu i primao pričest bez prethodne ispovijedi – činio svetogrđe. Moglo bi se reći da na određeni način nisam znao koliki je moj grijeh, ali u srcu sam znao da je to pogrješno.

Godine 1992. primili su me u ragbijašku momčad na Američkome katoličkom sveučilištu u Washingtonu D. C. To što je bila riječ o katoličkome sveučilištu nije mi puno značilo. Postao sam član društva brucoša i zaslužio mjesto obrambenoga igrača u momčadi, ali moj odnos s Bogom i s mojom djevojkom počeo se mijenjati.

Krajem prve godine na koledžu moja djevojka i ja zapali smo u ozbiljan grijeh protiv čistoće. Dok sada razmišljam o tome, jasno vidim da je pornografija, koja je izopačila moj um, bila odgovorna za pojavu takva ponašanja u nekoć čistu prijateljstvu. Prije ljeta 1993. odbacio sam najdragocjeniji Božji dar – svoju nevinost. Spolni su grijesi doveli do našega prekida za manje od godinu i pol.

Tada to nisam shvaćao, ali otupio sam za vlastiti grijeh. Ostao sam u toj tuposti još dvije godine sve dok jednoga proljetnog dana nisam odlučio učiniti nešto što jako dugo nisam učinio. Kao i rasipni sin (usp. Lk 15,11–32) odlučio sam se vratiti svojemu nebeskom Ocu. Zašto, pitat ćete? Zašto sam u srcu toliko želio predati se Božjemu naumu za oproštenje? Mislim da odgovor leži u mojemu osjećaju krivnje i srama zbog mojega odvratna ponašanja i odluka.

Noć prije sam bio na Sveučilištu Georgetown, na proslavi 21. rođendana prijatelja iz srednje škole. Nisam bio posebno blizak s tim prijateljem, ali poštovao sam ga i bio mi je uzor športaša i studenta kakav sam htio biti. Kada sam došao na tulum, prizor je izgledao kao nešto ravno iz paklene jame. Moj je prijatelj slavio sa striptizetom koju su, bez sumnje, unajmili njegovi kolege s Georgetowna. Odjednom sam se osjećao kao u srednjoj školi – smeteno i nesigurno. Sjećam se da mi se činilo da je u toj sobi zbijeno stotinu ljudi. I dečki i cure navijali su za mojega prijatelja dok ga je striptizeta izazivala. Sjećam se da sam nabacio lažni osmijeh i počeo se smijati da smanjim napetost koju sam osjećao u srcu.

Uvjeren sam da je ono što je uslijedilo bio đavlov pokušaj da me ponizi. Moj je prijatelj rekao striptizeti da odabere nekoga od prisutnih i uključi ga intimnije u zabavu. Ona je mene uhvatila za ruku, povela za sobom na sredinu sobe i počela mi se rugati kao i maloprije mojemu prijatelju. Bio sam posramljen. Kad god se sjetim toga, osjećam se grozno zbog njezine zalutale duše. Dok pišem svoje svjedočanstvo, razmišljam koliko sam i ja bio izgubljen.

Kasnije sam navratio u jedan kafić gdje je mnogo studenata s mojega sveučilišta zalazilo uvečer. Valjda sam tražio utjehu ili nešto što će mi skrenuti pažnju s vlastitih misli. Dok sam ulazio, zgodna cura s druge godine koju sam te godine zapazio u sveučilišnome športskom centru isteturala je iznutra. Znate one tipove koji pričaju lovačke priče – obično u menzi – o curi koja se bacila na njih? E, pa, ova je cura doslovno bacila ruke oko mojega vrata i molila me da je odvedem kući.

Nije me zanimala i inzistirao sam da hoću u kafić, no ona je još upornije tražila da je odvedem kući. Na neki me je način spasila od opijanja što bi me, Bog zna, vjerojatno dovelo do mnogih drugih loših odluka. Pomislio sam da bi bilo kavalirski otpratiti tu damu kući. Brookland, jedna od opasnih gradskih četvrti, nije bila mjesto gdje bi mlada, privlačna djevojka trebala ići kući sama. Barem sam ja to tako sebi objašnjavao.

Volio bih da vam mogu reći da sam je otpratio do vrata njezina studentskoga doma i otišao kući, ali nisam. Iako nismo počinili grijeh, ipak sam proveo noć u njezinoj sobi. Bio sam dovoljno pošten da je nisam iskoristio, ali svejedno sam uzrokovao skandal i sebi i njoj kada sam otišao rano ujutro – iako ja tada nisam mislio da pravim skandal.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Razmišljajući o svemu tome sada vidim kako su moja izloženost i ovisnost o pornografiji omogućile ne samo da se dogode ta iskustva i ti odabiri, nego je i na određeni način otvorila put samozavaravanju i opravdavanju u tim trenutcima napasti. Nisam se mogao natjerati da izbjegnem prigodu za grijeh kada mi se događala pred očima. Otupio sam na ozbiljnost trenutka jer sam na pornografiju i vlastite požudne čine gledao kao prihvatljive i u nekoj mjeri normalne za dvadesetjednogodišnjega kršćanina.

Moglo bi se reći da sam sutradan htio otići na ispovijed zato što sam konačno osjetio smrad vlastite grješnosti. Srce mi je bilo slomljeno i osjećao sam se prljavim zbog svoje nečistoće i slabosti od prethodne noći i stoga sam odlučio učiniti nešto u vezi s tim. Četiri se godine nisam ispovjedio. Iako nisam bio do kraja svjestan tereta grijeha koji sam nosio, učinio sam najbolju ispovijed što sam mogao. U mojim je mislima u prvome planu bila spoznaja o onome što sam napravio prethodne noći.

Na dan kada sam ušao u ispovjedaonicu u bazilici Bezgrješnoga Začeća bilo je otprilike deset godina od prvoga puta kada sam vidio tvrdu pornografiju. Bio je divan osjećaj izići iz te predivne bazilike u kojoj će jednoga dana papu Benedikta XVI. pozdraviti mnoštvo bivših studenata mojega sveučilišta. Bio sam oslobođen od grijeha koji su me od večeri prije držali okovanoga. Tada nisam znao da će me Gospodin po svojemu Svetom Duhu na stotine puta poticati da se vratim prije nego što ću konačno moći reći da sam slobodan od ovisnosti o pornografiji i svih njezinih popratnih učinaka – masturbacije i neurednih misli i maštarija.

Kada se sjetim tih dana, sjetim se i kako je Bog nježan i strpljiv sa svakim svojim djetetom. Otkriva nam samo onoliko koliko u određenomu trenutku možemo nositi. Bog je započeo moje putovanje otkrivajući mi područje koje me je najviše udaljavalo od odnosa s njim – manjak spolnoga integriteta.

Volio bih da mogu reći da sam toga dana izišao iz Gospina svetišta i da se nikada više nisam okrenuo grijehu, ali kao što je slučaj s većinom nas, ne naučimo uvijek lekciju prvi put kada je čujemo. Nije mi dugo trebalo da zaboravim koliko svojim ponašanjem vrijeđam Boga i vratio sam se starim grješnim navikama. Nažalost, moji će grijesi pornografije i masturbacije ostati izvan kontrole još šest godina. I da, nastavit ću sa smrtonosnom praksom primanja pričesti u smrtnome grijehu.

Usprkos mojoj nutarnjoj duhovnoj borbi uspio sam diplomirati 1996. uz akademsku pohvalu za šport­ska postignuća u ragbiju. Bio sam dovoljno dobar da momčad New England Patriotsa pošalje skauta da pogleda moj trening. Izvana sam djelovao uspješno, ali moj je život i dalje bio u kaosu i još sam bio daleko od Boga.

Od 1997. do 2000. puno sam vremena proveo nastojeći se prilagoditi životu poslije koledža, kao i u deprimirajućoj spoznaji da ne ću profesionalno igrati ragbi, iako sam dobio neke ponude iz inozemstva. Taj mi je prijelaz bio težak, a pornografija je bila stalna mračna prisutnost u mojemu životu. Nisam imao pravih prijatelja na koje bih se mogao osloniti niti sam shvaćao krjepost čistoće i zdrave ljubavne veze. Iako sam većinu vremena bio sam, upoznao sam i izlazio s nekoliko djevojaka, ali nijedna od tih veza nije trajala više od nekoliko mjeseci.

Bio sam zasićen pornografskim prizorima s interneta i iz filmova pa je svaka veza koju bih započeo i koja je mogla prerasti u nešto posebno brzo bila upropaštena grijehom protiv čistoće. Osjećao sam se praznim iznutra i trebalo mi je puno iscjeljenja i oprosta. Iako sam i dalje išao na misu svake nedjelje, nisam primao sakramentalnu milost jer nisam bio ispravno raspoložen.

U ljeto 2000. počeo sam volontirati u službi za mlade u svojoj župi i u moj je život ušao poznati propovjednik o. John Corapi. Bilo mi je 25 godina kada sam čuo njegove riječi koje će mi zauvijek ostati urezane u pamćenje: “Krv tvojih grijeha ne će na sudnji dan biti na mojim rukama.” Rekao mi je da sam, ako nastavim tim putom, na putu za pakao.

“Nisam! Ne ja! Bog me voli. Ja sam dobra osoba, ne mogu ja u pakao.”

“Ne”, rekao je o. Corapi. “Nije dovoljno dobro biti dobar.”

“Odakle je došla ta doktrina?” pomislio sam. U više od 20 godina katoličkoga obrazovanja nikada mi nitko nije to rekao. Ovaj je čovjek, odabrano Božje oruđe, počeo iz korijena mijenjati svijet kakav sam dotada poznavao.

O. Corapi otkrio mi je smrtonosnost moje dugogodišnje prakse nedostojna primanja pričesti. Uskoro sam počeo shvaćati da u životu trebam napraviti ozbiljne promjene. (Dok ovo pišem, o. Corapi više ne služi Crkvi kao svećenik, no usprkos njegovoj osobnoj krizi zvanja, njegove su riječi i danas vrijedne i važne u mojemu životu.)

Nedugo potom primio sam prvi poziv da povratim svoju nevinost. Kasnije sam potvrdio svoje obećanje da ću seks sačuvati za brak potpisujući karticu s obećanjem čuvanja nevinosti u ožujku 2001. na konferenciji mladih na Franjevačkome sveučilištu. Tim sam obećanjem poduzeo potrebne korake da jednoga dana primim sakrament braka s nepodijeljenim srcem i čistim umom.

Volio bi da vam mogu reći da je to sve što je bilo potrebno da progledam. Morao sam nastaviti napredovati i donositi bolje odluke. Prva pozitivna odluka koju sam donio bila je da obećam da nikada ne ću nedostojno primiti pričest. Sljedeća odluka bila je da se riješim svih pornografskih “okidača” u životu, poput filmova s oznakama R i PG-13[1] i časopisa poput Maxima i izdanja Sports Illustrateda s kupaćim kostimima. Odlučio sam eliminirati svaku prigodu da gledam televiziju ako nisam u društvu, da tako pazim na odgovornost i čistoću.

Kako sam iz života uklonio nečiste materijale i prigode za grijeh, uskoro sam počeo doživljavati razdoblja slobode od požude. Vidio sam i veliku dobrobit koju česta ispovijed i pričest imaju za očuvanje čistoće. Mislio sam bolje o sebi. Osjećao sam mir znajući da sam u stanju milosti i da mogu čuti i osjetiti stalnu Božju prisutnost. Osjećao sam nutarnju radost koja dolazi iz sigurnosti da Bog upravlja mojim životom i da je sa mnom gdje god ja bio.

Jedna od ključnih odluka bila je da vrijeme između pada u grijeh i primanja Božjega oproštenja bude što je moguće kraće. Kasnije mi je jedan brat u Gospodinu potvrdio koliko je taj korak za njega bio važan u njegovu rastu u krjeposti čistoće. Rekao je da je vrijeme između grijeha i sakramentalne ispovijedi nastojao svesti gotovo na nulu. Unutar nekoliko godina ta se praksa pokazala ključnom dok je stisak pornografije i svega vezanog uz nju počeo popuštati.

Godine 2003. Gospodin je odlučio dovesti me bliže k sebi, na novu razinu. Vjerovali ili ne, osjetio sam poziv da progovorim o čistoći i čuvanju seksa za brak. Volontirao sam u skupinama za promicanje čistoće, kao što je Generation Life. Blagoslovljen sam što sam za mentoricu i prijateljicu imao Molly Kelly, utemeljiteljicu pokreta za krjepost čistoće u SAD-u. Uskoro sam počeo raditi na puno radno vrijeme kao edukator o čistoći.

No i dalje sam se borio s nečistoćom. Iako nisam bio onoliko izopačen kao prije, moje su misli i djela i dalje bili vrlo nečisti.

Tko bi pomislio da će me Bog pozvati da budem glasnik tako iznimne poruke? Ja zasigurno ne! Dok sam putovao SAD-om i Kanadom, nalazio sam veliku utjehu i snagu u riječima sv. Franje Saleškoga: “Ako se boriš s nekom krjepošću, javno progovori o tome.” Njegove mudre riječi bile su ključne za moj napredak u čistoći i moj rad s tinejdžerima.

Do 2006. Božjom sam milošću oslobođen od navezanosti na sve vrste pornografije, no i dalje sam se borio s upornim grijehom masturbacije. Uklonio sam pornografiju iz svojega života, ali nisam bio slobodan od sjećanja i slika sve dok nisam upoznao svoju buduću ženu, Ryan-Marie, i donio ključnu odluku u nastojanju oko krjeposti i svetosti koja mi je promijenila život.

Svoju sam Evu upoznao 27. siječnja 2007. Bilo je to hladno zimsko jutro, na bdjenju ispred klinike za pobačaje u Philadelphiji. Znao sam da ću je upoznati toga dana, ali nisam znao kakav će dojam ostaviti na mene. Najviše su me se dojmile njezine velike, lijepe oči i duge trepavice. Nakon kratke smetenosti (što nije neobično kada upoznaš ženu svojih snova) hrabro sam se udvarao svojoj sestri u Kristu, čisto i kavalirski. Pozvao sam je da pođe sa mnom na misu nakon bdjenja. To nije bio samo početak našega prijateljstva i buduće veze, nego i nečega za što sada tvrdim da je razlog moje potpune slobode od grijeha masturbacije.

Kada sam sreo Ryan-Marie, već je prošlo dosta vremena što nisam masturbirao. Upravo sam bio doživio dva razdoblja od približno 90 dana slobode od masturbacije. (Dotle sam uspio izdržati najdulje dva tjedna.) Bila je želja mojega srca da budem slobodan od toga grijeha prije primanja sakramenta svete ženidbe. Ne mogu ni izbrojiti sve sate koje sam proveo pred presvetim sakramentom moleći za slobodu od toga grijeha. Preklinjao sam Boga da mi da snagu da tražim i primim krjepost čistoće. Puno sam molio prethodnih sedam godina i činilo mi se ponekad da se moram više boriti što se više molim. Ipak, bio sam uporan u nastojanju oko poziva za brak.

Uskoro sam shvatio da je Ryan-Marie žena koju je Bog pripremao za mene od početka vremena. Čvrsto sam odlučio učiniti sebe čistim darom za nju. Nakon što smo se zaručili (samo dva i pol mjeseca nakon što smo se upoznali), donio sam odluku da se svakodnevno pričešćujem. Sljedeće su mi riječi iz Katekizma Katoličke Crkve bile u mislima:

“Pričest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pričesti ‘predano je za nas’ i Krv koju pijemo ‘prolivena je za mnoge na otpuštenje grijeha’. Zato nas Euharistija ne može sjediniti s Kristom a da nas u isto vrijeme ne čisti od počinjenih grijeha i ne čuva od budućih” (KKC 1393).

U srcu sam znao da je euharistija jedini siguran način da postanem taj čisti dar koji sam želio biti za svoju buduću mladenku. Znao sam da moram čvrsto prionuti uz sakramente ispovijedi i pričesti ako želim biti u mogućnosti da ostanem slobodan od grijeha masturbacije i od svih budućih grijeha protiv krjeposti čistoće.

Milošću Božjom prošlo je sedam godina otkada sam masturbirao. Danas, kada ovo pišem, oženjen sam nešto više od pet godina (vjenčali smo se 25. travnja 2008.). I sada nastojim ići na misu svakoga dana, kad god je to moguće. Priznajem da je sada to teže zbog male djece u kući koja spavaju u različito vrijeme. Ipak, otkada smo dobili sina i dvije kćeri, imam još tri razloga da primam tijelo, krv, dušu i božanstvo našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista. Trebaju mi sve milosti koje mogu primiti da bih bio kristoliki primjer koji sam pozvan biti za svoja četiri čista dara od Boga.

Bez ikakve sumnje znam da su milosti koje primam iz svakodnevne mise i česte ispovijedi glavni razlog što sam slobodan od grijeha protiv čistoće. Duboko u srcu vjerujem da se krjepost čistoće može dobiti i održati samo po Božjoj milosti.

Za mene kao katolika sakramentalna milost i moj poziv muža i oca sredstva su koja mi pomažu da ostanem čist u mislima, riječima i djelima. Vjerujem da je istinska sloboda od bilo kojega čestog grijeha moguća za svakoga čovjeka ako se uvijek iznova utječe posvetnoj milosti u sakramentima ispovijedi i euharistije. To nije čarobna formula, nego obećanje koje nam je Bog dao.

“Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se” (Mt 7,7–8).

Bogu hvala!

Mark Houck

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jutte Burggraf “Oslobođeni za ljubav”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.


[1]  R – nije prikladno za osobe mlađe od 17 godina; PG-13 – nije prikladno za djecu mlađu od 13 godina, potreban roditeljski nadzor, nap. prev.


Objavljeno: 25. listopada 2017.

Možda vam se svidi