Ekipa iz Euangeliona potpomognuta s nekoliko hrvatskih svećenika i ove je godine evangelizirala na Ultri.

Među njima bili su i misionar Krvi Kristove p. Stjepan Ivan Horvat (koji je svoje iskustvo opisao u postu na Facebooku) te vlč. Roko Kaštelan, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije. Oba svećenika nedavno su za naš portal posvjedočili o svojim životnim putevima, tj. kako su nakon godina besmisla i grijeha upoznali Božje milosrđe te došli do svećeničkog poziva. Njihove priče možete pročitati u nastavku.

Stjepan Ivan Horvat: Obitelj se nije mogla načuditi mom odlasku u samostan

Ivan je odrastao u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, u kojoj je majka „posebno držala do vjere“, a braća su ministrirala. „Zanimljivo je da su moja braća govorila da ih privlači svećenstvo, ali ja baš nisam bio vezan uz Crkvu niti sam ikada ministrirao. U mojoj obitelji se nije previše razgovaralo o vjeri i odnosu s Bogom niti se navečer molila krunica. Kao dijete sam svake nedjelje odlazio na misu, skupio nekoliko lijepih uspomena na Crkvu, posebno na danas pokojnog fra Iliju Miškića, ali to nije bilo dovoljno da se nakon krizme zadržim u crkvenim klupama”, posvjedočio je p. Horvat za naš portal.

U pubertetu je njegova potreba da bude u društvu postala još intenzivnija. Gotovo svake večeri izlazio je u grad. Pridružio se navijačima Cibalije, tzv. Ultrasima, pa je vikende provodio na stadionima. „Moja navijačka ekipa nije bila huliganska, ali smo se ponekad znali zakačiti s policijom. Puno toga dobroga sam primio od navijača. Često znam reći kako sam veće zajedništvo dobio s navijačima nego u Crkvi. U Crkvi se često nešto mora ili očekuje od tebe. Mi navijači smo bili nošeni srcem i sve smo međusobno dijelili. Netko je na put ponio sto, a netko deset kuna, netko kobasicu, a netko bocu rakije. Sve smo dijelili i sve je bilo naše…“

(…)

Tijekom devedesetih je u Vinkovcima bilo puno droge. „Problem je bio u tome što smo mi mladi ljudi imali previše slobodnog vremena, a u malim gradovima nije bilo nikakve ponude, tako da smo morali pronalaziti zabavu“, priča nam. Neki njegovi prijatelji su, nažalost, počeli eksperimentirati s drogama pa se i sam uvukao u to. „U pojedinim razdobljima života bio sam okružen ljudima koji su imali iskustva s teškim drogama. Čak sam iz znatiželje probao neke teže stvari. Zanimalo me što je to zbog čega oni toliko kombiniraju i daju tolike novce… Vjerujem da me odnos prema roditeljima, odnosno strahopoštovanje prema obitelji, spasilo da ne odem predaleko u bilo kojem smislu…“

(…)

U Ivanu su se do 23. godine života nakupile brojne frustracije. Njegovi prijatelji su napredovali, ženili se, kućili, smirivali, a on je od 16. godine živio jednakim besmislenim životom. „Veliku ulogu u mojem životu odigrala je vojska. Tamo sam naučio da moja djela imaju posljedice. Posvađao bih se sa zapovjednikom ili bih se odbio brijati ili čistiti čizme, pa bi zbog toga svi bili kažnjeni. Odlučio sam se mijenjati zbog drugih… Pristao sam raditi besmislene stvari, poput ravnanja posteljine telefonskom karticom, samo kako ne bih druge uvalio u probleme.”.

Za vrijeme služenja vojnog roka dogodila se tragedija. Jedan njegov prijatelj završio je svoj život u 24. godini. “Taj događaj me je jako pogodio. Počeo sam razmišljati o smislu vlastitog života. Htio sam se promijeniti, no nisam znao odakle početi…“, kaže. Međutim, umjesto nekog pozitivnog pomaka, Ivan je počeo upadati u ozbiljnu depresiju. Danima je ležao u krevetu, potražio je liječničku pomoć i završio na tabletama za spavanje i smirenje. Sebe je počeo doživljavati kao izgubljen slučaj, osobu bez ikakve budućnosti.

Kada su njegovi roditelji uvidjeli da Ivan nije dobro, organizirali su obiteljsko okupljanje, kada su im se za stolom pridružili tetka i tetak. Taj sastanak bi se mogao nazvati i okupljanje „obiteljskog kriznog stožera“ za pomoć Ivanu. Tada se dogodilo nešto presudno – Ivanova majka je zaplakala. „Bio je to trenutak koji je Bog iskoristio da probije granicu u mojem srcu. Volim ponosno reći kako nikada nisam vidio svoje roditelje da se ozbiljnije svađaju. A toga dana sam gledao mamu kako zbog mene plače. Majčine suze su mi presudile… Rekao sam sebi: ‘Ovako više ne ide. Ivane, moraš nešto učiniti…’“

Idućeg je dana sjeo za kompjuter i počeo je danima pretraživati internet. Tražio je izlaz iz depresije u kojoj se našao. „Zaista ne znam kako, ali nešto me dovelo na stranice Misionara Krvi Kristove. Bila je to skromna stranica do koje možeš doći ako ju ciljano tražiš… Pretpostavljam da me Google doveo na nju dok sam čitao neka svjedočanstva o smislu života. Na stranici je pisalo nešto tipa: ‘Ako želite razgovarati sa svećenikom, nazovite ovaj broj…’ Premda nisam znao zašto bih i o čemu razgovarao sa svećenikom, bez puno razmišljanja sam nazvao“, prisjeća se. Javio se pater Zbigniew. Ivan mu se otvorio, pričao mu je o svojim problemima i osjećajima, o onome kroz što prolazi, o traženju smisla u besmislu života, o svim njegovim padovima, majčinim suzama… Poljski redovnik je na lošem hrvatskom počeo pričati o Bogu, vjeri i uzrocima gubitka smisla života. Ivan mu je ponavljao: „Zašto mi ovo nije netko prije rekao?“ Svećenik ga je na kraju razgovora pozvao u posjet samostanu Misionara Krvi Kristove u Zagrebu.

(…)

Otišao je na jednu duhovnu obnovu i ostao cijeli vikend kod misionara. Obitelj se nije mogla načuditi njegovu odlasku u samostan. „Nikada neću zaboraviti onaj osjećaj kada sam došao u samostan… Osjećao sam se kao da sam došao kući. Fascinirali su me misionari koji su me primili kao da sam jedan od njih: dali su mi sobu, hranu… Sjećam se svojeg prvog klanjanja i cijele noći koju sam proveo plačući u kapelici. Na kraju mi je bilo toliko dobro da sam odgađao povratak kući. Propustio sam vlak u devet ujutro pa u tri, pa u šest sati i napokon sam u devet sati navečer krenuo prema Vinkovcima.”

(…)

Okupio sam svoje društvo i zaneseno im prepričavao sve što sam doživio u Zagrebu. Podijelio sam im krunice i molitvenike. To ih je čudilo“, kaže. Međutim, kako je prijetila mogućnost da bi se mogao vratiti starom načinu života, Ivan se htio što prije vratiti u Zagreb i neko vrijeme tjedan, dva, tri boraviti kod misionara. Zbog toga je ubrzo ponovno otputovao Misionarima Krvi Kristove i započeo „samostanski život“.

„Nisam poznavao molitveni život, ali ja sam duboko u sebi znao da želim biti misionar iako mi je to bilo teško priznati. U samostanu mi je bilo predivno, pa sam se zadržao puna tri mjeseca.”.

(…)

Uslijedio je period intenzivnog razmišljanja o budućnosti. Je li napokon pronašao smisao za kojim je toliko dugo tragao? Predstavlja li mu samostanski život onu istinsku sreću? Želi li doista biti svećenik?

Odgovor je dobio prilikom slučajnog posjeta svećeniku egzorcistu Arharu u Sloveniju, gdje je išao s jednom obitelji koja je imala dogovoren razgovor. Naime, ovaj stariji svećenik je među brojnim vjernicima, iako to nije bilo dogovoreno, izdvojio upravo Ivana i pozvao ga na razgovor. Mladić mu je ispričao svoju prošlost. Svećenik ga je iznenadio pitanjem želi li biti svećenik. Ivan je odgovorio bez previše promišljanja: „Pa, želim!“ Stariji svećenik se tada ustao i očinski ga zagrlio.

Na putu prema Zagrebu Ivan je shvatio kako je toga dana prvi put naglas izgovorio želju koja mu je bila dugo na srcu.

Za svećenika je zaređen 2015. godine u Vinkovcima. Svećeničko ređenje je bilo u subotu, a već je idućeg dana imao svoju mladu misu. Kada danas, 15 godina nakon obraćenja i osam godina nakon ređenja, gleda na svoj životni put, zahvalan je Bogu koji je jako dobro znao kada ga je potaknuo da otvori onu skromnu internetsku stranicu Misionara Krvi Kristove. „Čvrsto vjerujem da Bog poziva upravo iz one sredine i onog načina života za koje treba svećenika.”

Danas p. Horvat vodi evangelizaciju na društvenim mrežama te priznaje da je zadovoljan jer Bog taj njegov „online angažman“ koristi u dobre svrhe. Mnogi mu se nakon dugogodišnje pauze javljaju za svetu ispovijed jer im je “preko poruka lakše stupiti u kontakt sa svećenikom”. Svoju FB stranicu također koristi za evangelizaciju, okupljanje volontera ili za humanitarne akcije, pa se, tako, zahvaljujući njegovoj objavi nedavno u samo jednom danu prikupilo više od sto tisuća kuna za pomoć hrvatskim misionarkama u Beninu. Svega toga ne bi bilo da jednoga dana nije “slučajno” zalutao na internetske stranice Misionara Krvi Kristove.

Cijelo svjedočanstvo p. Horvata možete pročitati OVDJE.

Roko Kaštelan

Dolazim iz Zakučca, malog sela pokraj Omiša. Odrastao sam u običnoj, kršćanskoj obitelji, tipičnoj za taj kraj. Otac i majka naporno su radili kako bi bratu i meni omogućili bezbrižan dječji život. S nama su još živjeli baka i djed, teta te dva strica (braća blizanci) koji su praktički bili naši odgajatelji te jedni od stupova života. Družili su se s nama, učili nas voziti bicikl, vodili nas u kino… Sve je funkcioniralo, djetinjstvo je bilo sretno i bezbrižno. Premda se u to vrijeme odvijao rat, ja ga nisam osjetio, rekao je svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije za naš portal.

Kad sam imao sedam godina idilu je prekinula smrt jednog od stričeva. Imao je 24 godine. Oko mene nastupila je velika patnja, ljudi su se teško mirili s gubitkom mladog života, osobito baka i djed koji su već ranije izgubili jednog sina. To se odrazilo i na mene. U tako mladoj dobi susreo sam se s nečim što nisam mogao kontrolirati, doveden sam pred gotov čin koji sam morao prihvatiti, a nisam uspijevao… Događaj me u potpunosti promijenio. Prvi put počeo sam se bojati za svoj život, razmišljao sam o egzistencijalnim pitanjima: Tko sam ja? Postoji li Bog? Što je patnja? Rekao bih da sam prerano odrastao.

S osam godina napravio sam najveću glupost u životu, glupost koja je jasno odražavala moje nesnalaženje prožeto s jedne strane dječjom zaigranošću, a s druge zabrinutošću. Ispred obiteljske kuće u Omišu postoji nizbrdica koja vodi na prilično prometnu glavnu cestu. Tu sam nizbrdicu odlučio iskoristiti kao poligon da provjerim postoji li Bog. Sjeo sam na bicikl, zatvorio oči i spustio se niz nizbrdicu preko glavne ceste. Moj dječji mozak razmišljao je da će me Bog, ako je doista tu, čuvati i da me niti jedan auto neće udariti. Nekim čudom prošao sam bez posljedica, ali možete zamisliti u kakvom sam stanju bio kada sam se odlučio na takav potez. Moji roditelji, naravno, nisu znali za ludost koju sam učinio. Općenito kaos koji sam proživljavao u sebi nije bio vidljiv izvana.

(…)

Iz osnovne škole izašao sam načet, buntovan i anarhijski nastrojen. Na kraju 8. razreda ljudi se već nekako isprofiliraju, a za mene se govorilo da ću biti nitko i ništa. I sam sam se pomirio s činjenicom da ću ostatak života preživljavati. Dodatni problem stvarao mi je daltonizam, zbog čega su mi opcije daljnjeg školovanja bile ograničene. Kao klinac volio sam računala, ali sam na kraju upisao trogodišnju trgovačku školu u Omišu. Bila je to pogreška jer me ni škola ni struka nisu zanimali. Imao sam osjećaj da mi ništa ne polazi za rukom, nisam se uspijevao ostvariti. Utjehu sam pronašao u većoj slobodi koja dolazi s ulaskom u srednju školu: prva eksperimentiranja sa zabranjenim sredstvima, alkohol, cigarete… Moji grijesi postali su ozbiljniji i teži, a zapravo sam vapio i tražio ispunjenje. (…) Imao sam prijatelje, ali si kao muško, pritom još visok i snažan, nisam dopuštao pokazati slabost. Svatko se na svoj način nosio s problemima, o njima nismo pričali, a nismo ih ni naučili rješavati. Tako su se slabosti i problemi samo gomilali na hrpu. Moj je život preuzimala tama, sve je oko mene bilo mračno. Ozbiljno sam razmišljao da okončam besmislen život, drugog izlaza nisam vidio. Ovo nije samo moja priča, već stvarnost mnogih mladih: tražimo budućnost, a ne možemo pronaći izlaz…

Prva velika prekretnica dogodila se negdje oko 18. rođendana. Radio sam u jednom trgovačkom lancu i počeo patiti od bolova u ramenima i sličnih zdravstvenih problema. Ubrzo sam kao suvozač doživio prometnu nesreću, što je pogoršalo bolove. Odlučio sam otići na masažu za koju se ispostavilo da mi je spasila život. Naime, nakon tretmana pojavila se na mom vratu nekakva kvrga, a pratila ju je povišena temperatura. Mislio sam da je u pitanju obična viroza, ali sam ipak odlučio provjeriti o čemu se radi. Dobro da sam to učinio, jer su rezultati krvnih nalaza bili izrazito loši te su me hitno uputili u splitsku bolnicu. (…) Na kraju su mi priopćili kako sumnjaju da imam Hodgkinov limfom koji se liječi kemoterapijom. Nisam znao o kakvoj se bolesti radi, osim da je maligno. Postoji više varijanti Hodgkinova limfoma, opasne i manje opasne, ali sama činjenica da neke od njih mogu biti smrtonosne me slomila. Došlo mi je da zaplačem nad vlastitim životom. Može li gore od ovoga? Čemu uopće živjeti, pitao sam se.

Krenuo sam na kemoterapije i na kraju, Bogu hvala, prošao „lišo“, kako bi mi Dalmatinci rekli. No te prve dane imao sam osjećaj da živim na granici života i smrti. Pacijent koji je ležao do mene na odjelu preminuo je, tu sam mogućnost prihvatio i kao vlastitu realnost.

(…)

No dogodila se jedna promjena: savjest i strah – ono što čovjeka često drži da ne ode „do kraja“ – gotovo su nestali. Iskoristio sam roditeljsku senzibilnost nakon bolesti i krenuo ‘žestoko’. Htio sam ostaviti svoj trag u svijetu.

To sam odlučio učiniti preko Torcide kojoj sam se potpuno posvetio. Krenuo sam na gostovanja, više nisam htio propustiti niti jednu utakmicu. Napokon sam imao smisao, osjećao se kao dio nečega. Upoznao sam prijatelje koji su imali zajednički cilj. Među nama nije vladao individualizam, bili smo tu jedan za drugoga u dobru i zlu. Zabavljali smo se, putovali, navijali. Bio sam spreman dati cijelog sebe za ekipu i za Hajduk. Nije sve bilo bajno, živjeli smo na rubu zakona. (…) Nikada nisam odlazio na utakmice s mišlju da nekoga ubijem, ali ukrasti transparent, pa ako to podrazumijeva i razbiti nekome nos ili staklo na autu, bili su moja svakodnevica. Zvali su me Sarma i više me ljudi znalo pod tim nadimkom nego imenom i prezimenom. Mislio sam da nakon bolesti imam pravo voditi takav život.

(…)

Jedan prijatelj iz ekipe otišao je studirati u Zagreb i tamo je upao u neku vjersku ekipu (bilo je to vrijeme bujanja zajednica mladih u Zagrebu) te se obratio. Kad bi dolazio doma za praznike našli bismo se u zajedničkom prostoru i on bi nam pričao da je Bog živ, da nas ljubi… Ja, koji u crkvu nisam kročio od krizme, mislio sam da je puknuo, da je lud (smijeh). No nije odustajao. Počeo je mijenjati svoj život, ulaziti dublje u tajne vjere i to se na njemu očitovalo, ne možeš to ne primijetiti. Tada se u Omišu također okupljala neka molitvena zajednica i prijatelj nas je poticao da im se pridružimo.

(…)

Zajednica se zvala Božansko milosrđe i bila je karizmatskog tipa. Sjećam se prvog dolaska, ušao sam u dvoranu i vidio puno lijepih cura koje nisam poznavao, to me odmah zainteresiralo (smijeh). Cure pobožne, dobre, lijepe, pomislio sam da sam otkrio jackpot. Možda napokon i mene krene u životu, razmišljao sam. Počele su molitve, nagovor, krunica i osjetio sam da tu doista nečega ima. Ljudi su bili povezani, voljeli su se međusobno.

Redovito sam dolazio. Moja vjera bila je na nuli i morao sam stvarati potpuno nove temelje, ovog puta dobre.

(…)

Osjetio sam da Bog od mene traži nešto više, da me zove u svećenike. Na prvu sam se preplašio, smatrao sam se nedostojnim, ali i nesposobnim za takvu poziciju. Pa od Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića nisam pročitao niti jednu knjigu, išao sam u večernju školu kako bih završio četvrti razred srednje. Tu je i cijela moja prošlost, pitanje celibata…

(…)

Odlučio sam stvari riješiti na provjeren način, otišao sam na klanjanje znajući da ću ondje pronaći odgovor. Bdio sam cijelu večer. Negdje oko dva, tri ujutro crkva se ispraznila, ostalo je možda dvoje ljudi. Kleknuo sam točno pred Presvetim i u sebi rekao: „Bože, sad ili nikad. Dajem ti priliku da mi u ovom trenutku, ako želiš da se zaredim, daš jasan znak svoje volje. Ne osjećaj u srcu, ne misao, već nešto vidljivo što će mi pokazati tvoju volju.“

Molitva je trajala desetak sekundi, ustao sam se i krenuo prema izlazu iz crkve da se znak koji sam tražio slučajno ne bi ispunio (smijeh). Točno kad sam prolazio pokraj zadnjeg reda klupa, na jednoj od njih, s desne strane, vidio sam knjigu. Iz nekog razloga krenuo sam prema njoj, uzeo je u ruku i pročitao da je autor fra Zvjezdan Linić. Naslov knjige bio je „Učitelj je ovdje i zove te“. U tom se trenutku otvorilo nebo, znao sam da nema natrag.

(…)

“Otkako sam zaređen za svećenika srce mi je napokon na mjestu i u miru. Tjeskobe su nestale, primio sam ozdravljenje i olakšanje jer znam da ne ovisi sve o meni. Ne smatram se najpametnijim ili najboljim niti se bojim biti slab. Želim svoje svećeništvo temeljiti na besplatnom milosrđu koje sam primio u Crkvi. Ona mi je otvorila svoja vrata i primila me takvog kakav sam. To iskustvo želim donijeti drugima koji pate.”

Cijelo svjedočanstvo vlč. Roka Kaštelana možete pročitati OVDJE.