Već kod moga prvog susreta s ocem Antom doživjela sam nevjerojatnu stvar: gledao mije u dušu. Iz onoga što sam ja o sebi rekla mogao je saznati o meni malo ili ništa.

“Smijem li Vam sve reći?” pitao me nakon moje tako općenite optužbe.

Kad sam rekla svoj “da” rekao mi je mnoštvo pojedinosti iz mojega života. Imala sam dojam da mu je otkriven svaki nabor moga srca. Rekao mi je stvari koje je znao samo Gospodin Bog i ja (samo što većinu od njih nisam znala ni formulirati, ali kad sam ih od oca Ante čula bilo mi je očito da su sto posto istinite). Imala sam dojam da me već gleda u perspektivi ostvarenja onoga što Bog sa mnom namjerava. Taj sam dojam imala i kasnije uvijek kad sam k njemu dolazila s pitanjima svoje savjesti. To što sam doživjela kod prve ispovijedi ponavljalo se u većoj ili manjoj mjeri i kasnije. Jednom mi poslije ispovijedi reče:

“Hoćeš li mi reći što je bilo u srijedu kod pohoda Presvetom oltarskom sakramentu?”

Ja zanijemih.

“Pa što, nije ništa bilo?” opet će fra Ante.

“Bilo je”, promucam.

“Pa zašto onda šutiš”, opet će on.

Odgovorila sam mu da ja i ne znam to ispripovijedati. Nato me upita, hoću li da mi on to kaže. Zamolih ga neka rekne. Nevjerojatno, ni sestra koja je te večeri kraj mene klečala nije mogla ni slutiti što se u meni događa, a otac Ante, koji je u to vrijeme bio na drugom kraju grada, kao da je toga trena bio u mojoj duši: rekao mi je točno sve što se u meni odigralo, što mi je Gospodin priopćio, moj stav toga trenutka kao i ono što Bog od mene očekuje sada.

sestra Mariangela Žigrić

Izvor teksta: Otac Ante Antić