Tko poznaje Stadlera kao duhovnog velikana, već iz same činjenice da se zvao Josip očekuje od njega poseban odnos sa sv. Josipom. Kad je Pio IX. na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije 1870. proglasio sv. Josipa zaštitnikom Crkve, Stadlerovo je štovanje sv. Josipa dobilo nov zamah. Kao profesor na Bogosloviji u Zagrebu, pokrenuo je 1873. “Glasnik sv. Josipa” koji je 10 godina popularizirao Josipovu veličinu i zagovor. Činjenica da Zagrebačka biskupija tada još nije imala svoga dječačkog sjemeništa nadahnula je Stadlera da osnuje Fond sv. Josipa za gradnju sjemeništa, koji je on obilno pomagao. Ubrzo se skupilo 100 tisuća forinti.

Kad je postao vrhbosanski nadbiskup, svoju je nadbiskupiju posvetio sv. Josipu. Kako je imao srca za sirotinju, dao se u Sarajevu na osnivanje sirotišta. Čuo je tada za neobičan događaj u Trstu. U jednom dječjem sirotištu nesretnim se slučajem zapalio oltar kućne kapelice. Sve je izgorjelo osim drvenog svetohraništa i drvenoga kipa sv. Josipa. Osnivačica i voditeljica sirotišta gđica Ivanka Sorman posebno je štovala sv. Josipa kao zaštitnika sirotišta, pa je ovo čudo pripisala poglavaru Svete obitelji. Događaj se jako dojmio Stadlera, pa je prvu malu kapelicu u svom sirotištu posvetio svom svetom imenjaku.

Godine 1890. Stadler osniva redovničku družbu pod imenom “Služavke Maloga Isusa” i stavlja je pod zaštitu Bezgrešne i sv. Josipa. Za izdržavanje Sirotišta nadbiskup je bio prisiljen kupiti sestrama tri posjeda, uz koje je osnivao samostane. Posjed u Vitezu kod Travnika s kutom i kapelicom posvećuje sv. Josipu.

Bogorodičin je zaručnik bio dostojno zastupljen u Stadlerovim poslanicama, propovijedima i molitvenicima. Kao što se i sam žarko i mnogo molio sv. Josipu, tako je i svojim sestrama propisao određene dnevne molitve Isusovu djevičanskom ocu, a posebnu devetnicu i posvetnu molitvu cijele Družbe za Josipovo.

U Molitveniku “Rajska vrata”, koji izlazi u Zagrebu 1898., donosi pouku o sv. Josipu te molitve i psalme njemu u čast. Navodi riječi sv. Terezije Velike, koja je i po štovanju sv. Josipa velika: “Čini mi se da je Bog nekim svecima dao vlast pomagati samo u nekim potrebama, a ja znam iz iskustva da sv. Josip pomaže u svim potrebama.”

Zašto ne bismo onda sve potrebe svoje Domovine trajno – svaki dan povjeravali slavnom i moćnom zaštitniku lijepe naše domovine?

p. Vladimir Pribanić, DI

Gornji tekst je izvadak iz knjige Alojzija Burje “U potrebi svakoj idite k Josipu” u izdanju Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu.