PROCVAT REDOVNIČKIH ZVANJA U HRVATSKOJ (2)

Hrvatski dječaci nekad su htjeli postati sportaši, danas pak žele biti – salezijanci

Tako nije slučajnost niti činjenica da je Tomislav prvo dijete u svojoj obitelji, premda su njegovi roditelji dugo pokušavali imati djecu. Njemu je pak neugodno pričati o tome, ali ipak nastavlja: „Kad me majka dobila rekla je – Bože, ovo je tvoje dijete, a ne moje“. Njene riječi su se obistinile – Tomislav je danas kandidat za svećenika salezijanca.

Salezijanci

Salezijanski prednovaci mole u kućnoj kapeli / Foto: Luka Marušić

Portal Bitno.net u drugom članku iz niza “Procvat redovničkih zvanja u Hrvatskoj” obrađuje temu salezijanaca i svojevrsnog “booma” zvanja koji taj red proživljava zadnjih nekoliko godina. Salezijanci Don Bosca, premda koncentrirani u svega nekoliko župa i to gotovo isključivo u sjevernim predjelima Lijepe Naše, postali su pomoću novih tehnologija i nekoliko medijski eksponiranih svećenika sveprisutni na hrvatskoj duhovnoj pozornici. Njihov predan evangelizacijski i pastoralni rad napravio je od zajednice koja je tijekom devedesetih prolazila kroz svojevrsnu krizu, jedan od najdinamičnijih redova u Hrvatskoj. Prvi članak iz niza, koji obrađuje red propovjednika – dominikance, možete pročitati OVDJE.

Red za mlade ispunjen mladim zvanjima

„Prije 15, 20 godina, Hrvatska salezijanska provincija imala je malo kandidata, a većina ih je odustala. Danas ih na svim razinama, od prednovicijata do đakonata, ima 39“, priča mi don Mladen Delić, svećenik salezijanac i provincijalni povjerenik za odgoj, dok sjedimo u njegovom uredu u župi sv. Ivana Bosca na Podsusedu.

Ured je jednostavan: ormar, radni stol i velika zdjela s bombonima koja daje jedan šareniji ton ozbiljnosti radnog prostora. Don Mladen muškarac je srednjih godina. Njegov pogled istovremeno je blag i prodoran… cilja dušu. Pogledom „njuši“ mogućeg kandidata među mladićima kao što detektiv otkriva krivca.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mladići se pak ne moraju bojati kazne. Ne kod ovog salezijanca koji je kroz dvadeset godina u redu naučio krotiti svoju narav, ali i prepoznati Božji glas koji ga je doveo tu gdje je sad, premda do druge godine sjemeništa nije niti čuo za salezijance.

„Jedan rođak otišao je kod salezijanaca te mi je pričao na lijep način o njima, a zanimljivo je da sam se kao dječak molio don Boscu, premda nisam imao previše pojma o njemu, da postanem svećenik. I Božjom providnošću otišao sam u Rijeku i pridružio se redu.“

Trenutačno je jedan od 26 živućih svećenika iz Košuta, malog mjesta u Cetinskoj krajini blizu Sinja. Sigurno ima nečega u tamošnjoj vodi…

Don Mladen nije sam, uz njega i ostale svećenike u toj župi živi još osam prednovaka koji kroz godinu dana promišljaju o svom pozivu. Dok se upoznajem sa svakim od njih primjećujem kako su neki mladići golobradi, tek izašli iz srednje škole, dok su neki već ozbiljni muškarci.

„Raspon godina je od 18 do 30“, govori mi svećenik s osmijehom u kutu usana. Ponosan je na njih. Velik broj zvanja, uz trud drugih svećenika, plod je i njegova rada. Pitam ga koji je razlog takvom „boomu“ zvanja među salezijancima, koja je njihova tajna?

bitno.net_salezijanci-11

Don Mladen Delić ispod zida s kojeg ga “promatraju” don Bosco i ostalih salezijanski poglavari kroz povijest / Foto: Luka Marušić

„Već je s ratom došao i jedan val duhovnih zvanja, međutim ti momci nisu bili profilirani, nije im bila čista motivacija. Na kraju ih je puno otpalo“, odgovara mi don Mladen te pritom nastavlja: „Dolaskom demokracije, osobito nakon rata, salezijanci su napokon dobili mogućnost raditi ono što je njihova karizma, a to je rad s mladima. Prije nam je bila uskraćena svaka aktivnost osim onih općenitih župskih.“

Salezijanci su iskoristili priliku, ugrabili prvi vlak te započeli s osnivanjem molitvenih zajednica, pokrenuli su vjeronauke i kampove na razini Hrvatske, međutim jednu stvar don Mladen naglašava: „Intenzivnije smo pristupili radu s duhovnim zvanjima. Vratili smo se klasičnom načinu s velikim naglaskom na sakramentalni život kod mladih.“

Sakramentalnom životu, misi i molitvi, ovaj svećenik daje posebnu pažnju. Uvjeren je kako je upravo to, uz očuvanost vjere u narodu, razlog zašto hrvatski salezijanci imaju najveći broj zvanja s obzirom na broj stanovnika u Europi: „Ne kažem da se u Hrvatskoj radi više nego vani, ali smatram da je jedan od razloga taj što smo stavili naglasak na sakramentalni život, a ne na neke velike teorije i neka velika znanstvena nagnuća s mladima. Ispovijed, sveta misa, sveta pričest, Gospina krunica i normalan njihov rad, život i praćenje. To je jedan od snažnih putova koji je urodio plodom.“

Ozljede ga stajale košarkaške karijere, ali i otvorile druge ‘visine’

Frano Bešlić jedan je od prednovaka koje je takav način života, osobito rad s mladima, privukao. „Htio sam biti apostol mladih, apostol Krista“, govori mi ovaj 20-godišnjak čije se lice tek nalazi na prijelazu iz dječačkog u ono odrasle osobe. Svaka riječ o svećenicima i pozivu mu je odmjerena, razina poštovanja i dubina njegovih iskazanih misli odaje zrelost koja popušta pred dječjim tek kada u sramežljivosti spusti svoj pogled.

bitno.net_salezijanci-14

Frano Bešlić (desno) s našim novinarom tijekom razgovora / Foto: Luka Marušić

Kako sam kaže, uživa u prednovicijatu, a svoje sustanare gleda kao članove obitelji: „Živimo bratski i slažemo se, bit će tu i prepirki, ali tako je u svakoj velikoj obitelji.“

A Frano je naučio živjeti u velikoj obitelji… košarkaškoj obitelji. Naime prije nego što je odlučio služiti Kristu kroz svećeništvo, ovaj mladić 11 je godina igrao košarku za Dubravu i Cedevitu, a pozivali su ga i u mlađe kategorije Hrvatske košarkaške reprezentacije. Njegova kvaliteta prepoznata je i vani, tako ga je košarkaški portal eurohopes.com stavio na 47. mjesto najvećih košarkaških talenata 1996. godišta.

Njegovu karijeru ugrozile su ozljede, ali konačno joj je presudio poziv.

„Još kao dijete volio sam svećenike, volio sam ić u crkvu i moliti. Nekako kad je došla srednja škola to se stišalo u meni i nije mi drugo bilo na pameti nego da postanem košarkaš. Međutim kasnije su krenule što teže, što lakše ozljede, a jedna od njih dovela me do Boga“, govori Frane u kojem prepoznajem hercegovački naglasak unatoč tome što tvrdi da je iz Zagreba. Smije se i priznaje da ima hercegovačke korijene, ali i da Hercegovina ima veliku ulogu u njegovu obraćenju, naravno radi se o Međugorju.

„Nakon ozljede koja mi je gotovo prekinula karijeru otišao sam u Međugorje i tamo doživio Boga. Shvatio sam da On nije neki starac koji se nalazi negdje daleko u oblacima, već da je On živ i blizu i da ljubi. Tada se počela vraćati i želja da postanem svećenik.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Isprva to za Franu nije bilo lako: „Pitao sam se – Zašto ja?, ja to ne mogu, ja to ne želim – ali kad god bih bježao od poziva on bi se vraćao. To se dalje kroz sakramentalni život produbljivalo i sazrijevalo u meni.“

Pitam ga kako to da se kao Hercegovac nije pridružio franjevcima. „Isprva sam htio otići u franjevce jer nisam znao ni za jedan drugi red“, priča mi kroz smijeh. „Tek kad sam krenuo na fakultet počeo sam istraživati neke druge redove. Također išao sam kod don Damira Stojića na vjeronauk te sam otkrio da je on salezijanac, a čitao sam i knjigu o don Boscu koji me oduševio.“

Nije Frano jedini koji je prepoznao rad don Damira Stojića. Njega, kao i druge svećenike iz svoje provincije don Mladen hvali kao one koji su uspjeli popularizirati salezijanski red. Osobito ističe i aplikaciju Nova Eva, koja je do danas skinuta više od 50 tisuća puta, a koja je salezijancima omogućila pristup mladima i u virtualnom svijetu.

 O djevojkama i strahu od nepoznatog

I dok su Međugorje i svećenici, rekli bismo, standardni putokazi prema pozivu, Frano ukazuje na još jedan, a to su, neočekivano, djevojke: „Imao sam djevojke i zaljubljivao sam se, ali svaki put sam im više htio govoriti o Bogu nego o drugim stvarima. To mi je bio čvrst pokazatelj da obitelj nije za mene.“

bitno.net_salezijanci-8

Frano Bešlić s ostalim prednovacima / Foto: Luka Marušić

Pred Franom je danas dug put do svećeništva. Salezijanska formacija traje čak deset godina od kojih se dobar dio odvija u Italiji. Pitam Franu boji li se odlaska u nepoznato, no on samo odmahuje rukom, kaže kako mu vrijeme brzo prolazi u svakodnevnim obvezama, ali i košarci koju danas igra s drugim prednovacima.

Ne čudi me njegov nedostatak straha. Mladić koji se u ranim godinama već susretao s ozbiljnim ozljedama spreman je i na gore stvari. Podršku obitelji i zajednice već ima, ostalo je na njemu.

Ubrzo se pozdravljamo s don Mladenom, Franom i ostalim prednovacima te jurimo prema Knežiji gdje nas čeka Tomislav Lukač, bogoslov i asistent u župi Marije Pomoćnice. Nervozan je, zvali smo ga u zadnji čas i nije se stigao pripremiti. Očito voli biti organiziran, potpuna suprotnost od mene.

‘Ovo je tvoje dijete, a ne moje’

Tomislav je još kao dijete znao da želi biti svećenik. Rođen u Kaštel Štafiliću dugo je godina služio u župi kao ministrant i čitač, a uz poticaj župnika razmišljao je da se priključi i sjemeništu.

„Htio sam biti svećenik među ljudima, među mladima, ali nisam baš imao prilike vidjeti nekog svećenika koji je bio upravo takav i koji bi zapalio tu iskru Božjeg poziva u meni. Tada sam uz podršku roditelja odlučio pričekati i krenuti u opću gimnaziju u Splitu.“

Lagano drhti dok se prisjeća tih dana. Uzbuđeno prebire prstima kroz papiriće s natuknicama koje je pripremio dok mu pogled bježi u daljinu. Stalno ističe kako ponekad ljudi imaju krivu percepciju poziva: „Jedni misle kako je to naša želja, a ne razumiju Božji poziv. Ne padne tebi na pamet – Želim biti salezijanac! Ne ide to tako. Drugi pak misle kako mi se ukazala Gospa ili Bog. Ali nisam imao takvo iskustvo. Bog ti objavljuje poziv kroz povijest tvog života, otvaraju ti se prozori jedan za drugim i shvaćaš kako se ništa nije dogodilo slučajno.“

bitno.net_salezijanci-16

Tomislav Lukač / Foto: Luka Marušić

Tako nije slučajnost niti činjenica da je Tomislav prvo dijete u svojoj obitelji, premda su njegovi roditelji dugo pokušavali imati djecu. Njemu je pak neugodno pričati o tome, ali ipak nastavlja: „Kad me majka dobila rekla je – Bože, ovo je tvoje dijete, a ne moje.“

Njene riječi su se obistinile. Tomislav se trenutačno nalazi na polovici salezijanske formacije, svakodnevno asistirajući u župi, osobito oratoriju gdje se skupljaju djeca i mladi. Njih pokušava približiti Bogu baš kao što je i sam bio upoznat s Njim. Osjeća se ispunjeno jer je želja koju mu je Bog stavio u srce, biti svećenik među mladima, pred ispunjenjem, premda do prije par godina nije niti znao da salezijanci postoje.

„Kada sam bio u gimnaziji, jedna prijateljica, koja čak nije bila niti pretjerano aktivna u svojoj župi, pričala mi je kako moram upoznati određenog svećenika. Pozvala me da odem na božićnu ispovijed kod njega, što sam i učinio, međutim, nakon što mi je svećenik dao odrješenje, nisam odmah otišao iz ispovjedaonice.“

Tomislav je osjetio veliki poticaj da mu spomene svoju čežnju iz dječačkih dana, koju je tijekom srednje škole zatomio: „Rekao sam mu da želim biti svećenik.“

bitno.net_salezijanci-17

Foto: Luka Marušić

Ono što nije znao bilo je to da razgovara upravo s osobom zaduženom za zvanja u salezijanskom redu. Bio je to don Mladen s početka naše priče koji ga je pozvao da ga sačeka ispred crkve. Mladić i svećenik razgovarali su sat vremena šetajući, a njihovi razgovori i brušenje poziva potrajali su i sljedećih mjeseci. Tako je nakon trećeg razreda gimnazije Tomislav krenuo u prednovicijat 400 kilometara od kuće.

„Pratila me nostalgija kad sam došao u Zagreb, ali nisam više imao što čekati“, odgovara, lagano gledajući na sat. Uskoro ga očekuje vjeronauk s djecom.

Za kraj ga pitam što smatra glavnim uzrokom porasta svećeničkih zvanja među salezijancima u Hrvatskoj.

„Vani nas često pitaju kako to da jedna salezijanski nerazvijena zemlja kao što smo mi, jer ljudi kod nas još uvijek nisu upoznati s našim redom, ima toliko zvanja. Siguran sam da je glavni razlog učestala molitva, bdjenja i klanjanja mladih za nova zvanja. Duh Sveti također puše ovdje jer, uvjeren sam, Hrvatskoj trebaju salezijanci zbog naše karizme rada s mladima.“

„Danas mladi neće sami od sebe doći u crkvu, a naš red ima igrališta i oratorije koji djeci nisu toliko daleki. Mladi se dođu igrati i družiti te je to način na koji ih se privuče. Kao što je don Bosco rekao – Budi im prijatelj u onome što oni vole da bi oni zavoljeli ono što je vrijedno“, govori nam Tomislav dok mu pogled bježi prema djeci koja upravo dolaze na vjeronauk.

Shvaćamo da je vrijeme za naš odlazak. Više nemamo njegovu pažnju jer se upravo pojavio smisao njegova života i budućeg svećeništva. Ne sumnjamo kako će djeca i mladi u budućnosti biti u dobrim rukama. Don Bosco svakako dobiva dostojne nasljednike, premda oni sami sebe takvima ne smatraju…

Iz niza:

PROCVAT REDOVNIČKIH ZVANJA U HRVATSKOJ (1): Dominikanci

Tino Krvavica

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana

Fotografije: © Luka Marušić, sva prava pridržana


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 2. ožujka 2016.

Možda vam se svidi