Advent je razdoblje koje se najbolje može opisati riječju “iščekivanje”. Neki iščekuju darove, neki obiteljsko zajedništvo, a kršćani (bi trebali) dolazak Djeteta Isusa na svijet. Katarina Bartulović tog je adventa, 2014. godine, nosila malog Josipa, svoje treće dijete, no, nažalost, njegovo rođenje nije dočekala. Josip je preminuo u 22. tjednu trudnoće. Katarina ga je, svjedoči, htjela pokopati, no za to nije imala novaca, a svjesnost da će njezino ljubljeno dijete završiti u medicinskom otpadu užasavala ju je. Istovremeno nekoliko se žena okupljenih oko vinkovačke podružnice Udruge Betlehem borilo kako bi u Hrvatskoj osnovalo prvu grobnicu za pokop nerođene djece. Godinama kasnije, Slađana Petričević, predsjednica ogranka Betlehem-Vinkovci, kazat će nam kako je Katarinina ustrajnost i želja da njeno dijete bude sahranjeno pridonijelo završetku grobnice prije roka. Maleni Josip tako je postao prvo dijete sahranjeno u prvoj grobnici za nerođene u Hrvatskoj. S Katarinom smo razgovarali u subotu 16. veljače, u Vinkovcima. Posvjedočila nam je o tom događaju, emocionalnom vrtuljku kroz koji je prolazila te neshvaćanju ljudi koji su joj bili bliski, ali i razumijevanju koje je dobila od dotad nepoznatih osoba. Pogreb malog Josipa održan je 22. prosinca 2014. Na njemu su bili prisutni samo roditelji i članovi Betlehema. Ubrzo nakon pogreba, Josipovi roditelji susreli su se s novim križem – njihov drugi sin imao je autizam. Katarina tvrdi kako je njezinu obitelj to bolno iskustvo promijenilo na bolje. “Prije sam djecu i roditeljstvo shvaćala olako, danas sam zahvalnija”, reći će. Razgovor s nama nije joj bio prvi put da svjedoči, odlučila je svojim primjerom pomoći ljudima koji se nalaze u sličnoj situaciji. Naš portal donosi Katarinino ranije sastavljeno svjedočanstvo o iskustvu koje je iz dubine promijenilo njezinu obitelj. Tekst svjedočanstva na nekim je mjestima stilski izmijenjen i nadopunjen novim informacijama iz našeg zajedničkog razgovora.

Svjedočanstvo Katarine Bartulović

Ja sam Katarina Bartulović, majka četiriju anđela od kojih se sin Josip danas nalazi na nebu.

Željela bih s vama podijeliti svoju priču i posvjedočiti o tome kako je Bog djelovao svojom očinskom ljubavlju u trenutku kad mi je bilo najteže, kada sam pomislila da On spava i ne misli na nas. Vjerujem da i sada među vama ima ljudi koji su barem jednom pomislili to, da Bog spava, da ne čuje naše molitve i prošnje. Takvo razmišljanje je krivo i nitko od nas ga ne bi trebao imati, ali svi smo mi ljudi. Koliko god se trudili ne griješiti, činili to nesvjesno ili svjesno, On nas prihvaća, prašta i voli nas, ne odustaje od nas, vodi nas kroz život, svakoga dana nam iznova pokazuje koliko nas ljubi. Samo mu moramo vjerovati, jer On sve radi s razlogom.

Oduvijek sam maštala o velikoj obitelji, o razigranoj djeci koja me oduševljavaju iz dana u dan, a treća trudnoća je bila veliki korak u ispunjavanju tog cilja. Iznova se pokrenula lavina radosti, nježnosti i razigranosti te nam se svima uvukla pod kožu, s nestrpljenjem smo čekali svaki djetetov pokret i svaki ultrazvuk. Bili smo presretni, osobito naša kćerkica Iva koja bi svakog dana nekoliko puta dolazila pomaziti bebicu, zapitkivajući hoće li biti braco ili seka, te smišljajući imena govorila koliko ju voli te da jedva čeka da izađe iz trbuha. Čak nam je pomogla sklapati krevetić za bebu i izabrati nova kolica koja će joj odgovarati. Bila je presretna i uzbuđeno pričala svima  o trudnoći.

Jedne večeri surfajući internetom naišla sam na članak koji me jako zainteresirao jer se radilo o sahrani malog anđela. Naslov je glasio: Nisam željela da moje dijete završi u medicinskom otpadu – pokopala sam ga u grobnici za nerođenu djecu u Mostaru.

Članak sam pročitala u dahu. Rastužio me, bilo mi je teško čitati o takvom iskustvu, a bojala sam se i razmišljati o tome. Nisam htjela niti mogla zamisliti da bi nam se nešto slično moglo dogoditi, osobito jer nisam više bila u kritičnim mjesecima trudnoće.

U molitvama smo često molili Svevišnjega da nam pripazi na bebicu i da je čuva. Nisam ni slutila da me Bog pripremao na gubitak djeteta pružajući mi taj članak da ga pročitam. Nakon dva tjedna došao je red za kontrolu i ultrazvuk. Ušla sam u ordinaciju vesela, razgovarajući s liječnicom, u iščekivanju još jednog pogleda na našeg malog anđela. Ultrazvuk je počeo, liječnica je iznenada promijenila izraz lica.

“Beba nije živa”, izgovarala je okrenuvši mi ekran na kojem je bila slika bespomoćnog, usnulog dječaka. Šok i nevjerica na našim licima, bio je to trenutak u kojem mi je srce puklo od tuge i bola. Pomislila sam kako je Bog djelovao. Odmah ujutro na redu su bile injekcije za poticanje trudova a kroz glavu mi je prolazio članak o pokopu bebe. Molili smo se, molitve su tekle kroz bol, tugu i suze. Osjećala sam da mi se duša odvaja od tijela i odlazi negdje – tada sam shvatila što znači umirati od tuge. Suprug me iznova i iznova podsjećao da moram biti jaka, da me i djeca kod kuće trebaju.

Prisjećajući se razmišljanja okoline, bojala sam se da nitko neće razumjeti zašto želim sahraniti svoje dijete.

Pozvala sam tadašnjeg bolničkog dušobrižnika da mu priopćim da želim dostojno sahraniti svoje dijete. Do tada su iskustva uglavnom bila takva da bolnica pokapa mrtvorođenčad zajedno s bolničkim otpadom, što nikako ne doliči crkvenom stavu da tijela začete djece, bilo da su namjerno ili nenamjerno pobačena, trebaju imati isto poštovanje koje se običava iskazati posmrtnim ostacima drugih ljudi.

S obzirom na to da smo u to vrijeme imali na raspolaganju vrlo malo novca, nismo mogli ni pomišljati o kupnji grobnog mjesta ili grobnice. Dapače, s obzirom na financijsku situaciju nismo imali novaca niti za prijevoz i izradu posebnog lijesa. Sve to budilo je još veću tugu i bol.

Nezamislivo mi je bilo da bi moje dijete moglo završiti u medicinskom otpadu, osjećala sam se užasno zbog toga. U bolnici sam provela nekoliko dana i zbog cijele napetosti i iščekivanja kako će se riješiti ta situacija nisam mogla spavati.

Bolnički dušobrižnik iznenadio nas je priopćenjem da upravo u Vinkovcima Udruga Betlehem čeka grobno mjesto za izgradnju grobnice za nerođenu djecu, ali da će se, na žalost, do realizacije tog plana još čekati. Između ostalog, pojavio se prijedlog da anđela sahranimo u grobnicu bake i djeda.

Osjećala sam se mirnijom dok mi nisu priopćili da s obzirom na to da sam trudna 22 tjedna, možda neću moći dobiti od bolnice tijelo našeg djeteta jer tada zakonski to nisu bili dužni učiniti ukoliko je dijete lakše od 400 grama.

Nisam znala da se čovjek i dostojanstven ispraćaj mjere u gramima. Svećenik je rekao da će sve učiniti da dobijemo tijelo bez obzira na težinu. Sljedeće večeri, oko 21 sat, u prisustvu mog supruga rodio se naš mali anđeo Josip. Kroz tugu i bol dočekali smo ga s nježnim osmijehom. Odmah su ga odnijeli od nas, ali kada smo iskazali želju da ga vidimo, uz malo negodovanja, u sobu su ga ipak vratili na nekoliko sekundi. Mali uspavani anđeo ležao je kao da sniva najljepše snove na svijetu, bio je prekrasan. Da smo ga smjeli uzeti u ruke, stao bi nam na dlan. Cijeli moj svijet bio je na dlanu i težio je svega 122 grama.

Foto: Marin Škarica

Otpuštena sam kući iz bolnice, a Josipovo tijelo je ostalo na obdukciji. U naredne dane u ovo more tuge počele su se ulijevati pozitivne vijesti. Prva vijest je da ćemo ipak nakon obdukcije dobiti tijelo od bolnice bez obzira na težinu djeteta. Samo nekoliko dana poslije stigla je i druga prelijepa vijest – Udruzi Betlehem dodijeljeno je grobno mjesto te je naš sin mogao biti sahranjen u grobnici za nerođenu djecu. Laknulo nam je, znali smo da će to mjesto biti posebno vječno počivalište našeg djeteta i sve druge nerođene djece koja sada imaju gdje biti pokopana i kojima imamo gdje zapaliti svijeću.

Iznimno brzo su se skupile donacije za izgradnju grobnice i ovim putem se ja, kao majka djeteta koje počiva u grobnici u miru Božjem, zahvaljujem svima koji su na bilo koji način u tome pomogli. Do ostvarenja želje da sahranimo našeg malog anđela nije bilo lako doći, ali kada su se skupili dobri ljudi koji su prepoznali važnost grobnice, sve je uistinu bilo puno lakše i brže.

Naš Josip sahranjen je 22. prosinca 2014. godine. Konačno smo osjetili mir, ljubav, duhovnu vezu između nas i našeg sina.

Na pogrebu mi je bilo teško i plakala sam, no istodobno bila sam sretna jer sam znala da će Josip biti tu, da ću uvijek moći pristupiti grobu i zapaliti svijeću, donijeti cvijeće, da ćemo moći razgovarati. Unatoč velikoj tuzi osjećala sam mir, svaku zraku sunca gledala sam nekako posebno. Osjećala sam kao da je on pored mene, da je poput anđela prisutan.

Odlazak na groblje sve nas utješi kada znamo da tamo, u donjem lijevom kutu grobnice, možemo spustiti dlan i znati da je njegovo tijelo ondje. Još jednom se od srca zahvaljujemo Udruzi Betlehem, velečasnom Ivanu Kuterovcu, vinkovačkom gradskom groblju, vinkovačkoj bolnici te svima onima koji su na bilo koji način pomogli da mi roditelji imamo tih nekoliko kvadrata. Naše malo mjesto mira, molitve, nade i vjere da će jednoga dana svako začeto dijete imati pravo na ovakvo dostojanstveno počivalište.

Katarina Bartulović

*Udruga Betlehem je uz pomoć dobrih donatora otvorila ukupno šest grobnica za pokop nerođene djece u Hrvatskoj. Uz Vinkovce, grobna mjesta trenutačno postoje još u Osijeku, Zagrebu, Gospiću, Sisku i Šibeniku. Uskoro bi mjesta za ukop nerođene djece trebala biti napravljena u još nekim hrvatskim gradovima.

**U Hrvatskoj se trenutačno radi na novom pravilniku za ukop nerođene djece koji bi roditeljima trebao bitno olakšati dobivanje tijela djeteta umrlog u majčinoj utrobi. Više o tome, kao i komentar patera Marka Glogovića, osnivača Udruge Betlehem, na spomenutu vijest možete pročitati OVDJE.

Uredio Tino Krvavica | Bitno.net