Uz dan sjećanja na bebe izgubljene tijekom trudnoće

Nisam željela da moje dijete završi u medicinskom otpadu – pokopala sam ga u grobnici za nerođenu djecu u Mostaru

Uz današnji dan sjećanja na bebe izgubljene tijekom trudnoće i tijekom poroda, ponovno prenosimo tekst svojedobno objavljen u časopisu “Crkva na kamenu“, pastoralno informativnom listu biskupija u Hercegovini. Riječ je o svjedočanstvu jedne majke iz Mostara koja je izgubila dijete u spontanom pobačaju i željela je da tijelo njezina djeteta bude pokopano na katoličkom groblju, što se dogodilo. Uz njezino svjedočanstvo prenosimo i pastoralni komentar biskupa mostarsko-duvanjskog Ratka Perića, originalno objavljen uz tekst, koji progovora o nauku Crkve o toj temi i ističe kako tijela te djece mogu i trebaju imati katolički pokop.

Svjedocanstvo majke nakon spontanog pobacaja

U braku smo bili tek 6 mjeseci. Muž i ja smo bili presretni kada smo saznali za divnu vijest da ćemo dobiti bebu. Našoj sreći nije bilo kraja: Bogu smo zahvaljivali i molili za naše dijete koje treba doći na ovaj svijet po našoj ljubavi i Božjem daru.

Radovali smo se svakoj, i najmanjoj promjeni, a pogotovo prvom liječničkom pregledu koji je potvrdio da je sve u redu. Tada nismo mogli ni pomisliti što će nam se dogoditi za samo mjesec dana. 
Bio je blagdan Svih svetih i mi smo se spremali poći k Misi. Ja sam osjetila bolove, i na samom putu do bolnice već se počelo nešto događati. Dan prije smo bili na pregledu i sve je bilo u najboljem redu. Kada sam stigla na pregled, doktorica je samo rekla: „Žao mi je, već je krenulo, vaš plod nije ostao!“ Sve je bilo jasno, beba je izgubljena! O Bože moj, koja bol u duši! Muž i ja smo bili jako zatečeni i tužni, nismo mogli vjerovati da se to nama događa. Bol i tuga za izgubljenom bebom obuzela je naša srca. Prekrstila sam se i onda samo rekla: „Bože hvala ti! Bog dao – Bog uzeo!“

Tekst nastavlja ispod oglasa

Doktorica je rekla da se to događa, da se vjerojatno neki kromosom ne poveže i jednostavno, dogodi se. Doktorica i medicinske sestre su obavljale svoj dio posla, koji slijedi kada nastane spontani pobačaj. Mogla sam vidjeti kako spremaju tjelešce našega djeteta za obdukciju, onako kako je to uobičajeno nakon spontanog pobačaja. U tom trenutku sam pomislila kako bih željela pokopati to malo tjelešce našega djeteta. A još jučer smo imali priliku gledati na monitoru kako je kucalo njegovo srce.

Od samog početka dijete smo doživljavali kao dio nas, osobu, i radovali smo mu se, jer mu je Bog udahnuo dušu i život i vjerovali smo da je Krist u njemu. Zgrozila nas je i sama pomisao da tjelešce našega djeteta završi u medicinskom otpadu. Na patologiji smo dobili odgovor da će nalaz biti gotov za oko tri tjedna i da tjelešce možemo preuzeti na zahtjev, a u svrhu vjerskog obreda, kao što se to radi i za odraslu osobu. Imali smo dovoljno vremena, tri tjedna da se pobrinemo za mjesto ukopa, jer kao mladi bračni par nismo imali svoju grobnicu. Raspitivali smo se kod našeg župnika o mogućnostima pokopa djeteta koje je umrlo u spontanom pobačaju. Župnik je objasnio da postoji krštenje željom roditelja, i da u Crkvenom zakonu postoji obrednik za nerođenu- nekrštenu djecu. To nas je dodatno ponukalo, da se uz pomoć župnika i još nekim roditeljima koji su prošli kroz slične situacije u prošlosti obratimo našem ocu Biskupu s molbom za dostojanstven pokop. Osim toga, tražili smo i grobno mjesto koje bi bilo namijenjeno samo za nerođenu djecu koja su umrla namjernim ili nenamjernim pobačajem, jer smo bili očevidci da se to svakodnevno događa. Također smo saznali da u Karlovcu postoji spomenik nerođenoj djeci.

Nekoliko prijatelja s nama molilo je devetnicu Božanskom Milosrđu na tu nakanu. Bogu hvala, vrlo brzo smo dobili potvrdan odgovor zahvaljujući našem ocu biskupu, mons. Ratku Periću i župniku Župe svetog Mateja u Mostaru – don Ivici Borasu, koji je na tu nakanu darovao grobnicu koja je u vlasništvu župe. Grobnica se nalazi u katoličkom groblju župe svetog Mateja u Raštanima. Našem djetetu smo dali ime Svetozar jer se njegovo rođenje za Nebo dogodilo na blagdan Svih svetih.

Pokop našeg djeteta je održan 30. studenog u groblju Raštani. Pokopu su bili nazočni i drugi roditelji koji su prošli kroz slične situacije u prošlosti i koji su nama cijelo vrijeme bili podrška. Župnik je molio za našeg Svetozara i svu drugu nerođenu djecu koja su željom svojih roditelja krštena i tako uvrštena među anđele u Nebu.

Iako nam je cijelo vrijeme bilo teško, shvatili smo sve ovo kao volju Božju za nas. Vjerujemo da sada imamo svog maloga Anđela u Nebu, našega maloga Svetozara – zagovornika! Vjerujemo da nas prati, zagovara za nas i svoju buduću seku ili bracu, ako je to u svetom Božjem planu za nas!

Anđelima će se Božjim zvati, jer su sinovi Svevišnjega! – danas piše na Grobnici za nerođene, gdje je dostojanstveno pokopano naše malo dijete Svetozar, koji je bio u mojoj utrobi samo par mjeseci. On je prvo nerođeno dijete koje je pokopano u grobnici za nerođenu djecu na mostarskom katoličkom groblju Raštani. I tako je mali Svetozar otvorio put svoj drugoj djeci koja budu proživljavala istu ili sličnu sudbinu. 

Svetozarovi mama i tata

Komentar biskupa mostarsko-duvanjskog mons. Ratka Perića

Što je s plodovima koji umru prije rođenja?

Crkveni je stav jasan: „Leševi zametaka ili plodova, bilo da su namjerno ili pak nenamjerno pobačeni, trebaju imati isto poštovanje koje se običava iskazati posmrtnim ostatcima drugih ljudi.“ 
Što je s uskrsnućem tijela?

Kršćani vjeruju da će uskrsnuće tijela obuhvatiti i pobačene ljudske zametke „koji su umrli u utrobi u kojoj su i živjeli“.

Roditelji mogu tijela svojih nerođenih plodova zatražiti od bolničkog osoblja kako bi ih na doličan način pokopali.

Neka takve grobnice budu mjesta molitve da se Bog smiluje našemu kraju i narodu, da se svako začeto dijete rodi i svako rođeno dijete dolično odgoji. Neka to budu mjesta oproštaja, utjehe i nade za roditelje. Neka to budu učionice savjesti da se obrate svi oni koji na bilo koji način sudjeluju u dopuštanju, nagovaranju i izazivanju tako prerane smrti nedužnih ljudskih bića. Neka to budu podsjetnici na odgovornost svih nas koji se smatramo vjernicima, da učinimo sve što je u našoj moći da ljudskom voljom i rukom ne dolazi do pobačaja. Bratstvo ljudskoga roda i kršćanske vjere obvezuje nas da ne budemo krivci prolivene ljudske krvi koja iz zemlje vapi do Neba ( Post 4,10). Ali to bratstvo od nas traži i da ne propustimo svjedočiti solidarnost i ljepotu života na koju Bog poziva. To se djelovanje očituje u molitvi, pružanju savjeta, smještaja, kruha i ruha nositeljima života, koji se dovodi u opasnost zbog straha i sebičnosti drugih ljudi.

Neka se nadnevak smrti i pokopa tih preminulih bića vodi u posebnoj župnoj bilježnici.

Neka se sa sadržajem ove okružnice na prikladan način upoznaju vjernici u svakoj župi.

S poštovanjem pozdravljam i zazivam Božji blagoslov na sve vas župnike i vaše župljane.

+ Ratko Perić, biskup

Objavljeno u Crkva na kamenu/ br.3/ožujak 2014.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 15. listopada 2014.

Možda vam se svidi