Svjedočanstvo vrijedi više od tisuću riječi, posebice ovo Aleksandrino (izmišljeno ime) koje pokazuje kako jedna velika bol, ako je proživljena u istini, ipak može uroditi dobrim plodovima.

„Svoju priču posvećujem svoj nerođenoj djeci i njihovim majkama.

Imam 44 godine i majka sam dvoje malene djece. Kada sam imala 30 godina svojevoljno sam odlučila pobaciti. Nisam donijela ovu odluku zbog siromaštva ili nekog sličnog razloga. Siromaštvo je u mome životu postojalo, međutim ono je bilo prvenstveno duhovne naravi.

Danas znam da je odluka s kojom sam rekla ”ne” životu imala korijen u mojoj prošlosti… Nedostatak povjerenja u samu sebe i nezaliječene emocionalne rane u tom su trenutku slomile moju krhku dušu i natjerali me vjerovati da neću moći prihvatiti i odgojiti jedno nezaštićeno stvorenje.

Prestrašila me pomisao na dijete i odlučila sam ”eliminirati problem” i riješiti to pitanje sama, što prije. Nisam se obratila Centru za pomoć životu ili nekome drugome; moj ponos i strah spriječili su me da i s kim podijelim svoje misli i zamolim za pomoć.

U kasnijim godinama počela sam sve više shvaćati veliku zabludu tih misli i težinu te pogreške. Eliminirajući problem u žurbi, uništila sam i samu sebe.

Osjećala sam veliku prazninu i malo po malo postajala sam svjesnija svoga očaja i njegovog izvora.

Zahvaljujući pomoći psihologa i svećenika moj je život doveden u red i izliječene su moje rane na koje sada gledam sa suosjećanjem i naklonošću. Pomogli su mi da se suočim sa svojim patnjama i neopisivom grižnjom savjesti. Bila sam oslobođena od ropstva grijeha.

I danas, nakon toliko godina, boli me pomisao da ne mogu zagrliti vlastito dijete. Međutim, ono što me tješi je molitva i sjećanje na njega.

Sada sam svjesna da sam se okrenula velikoj Božjoj ljubavi i Njegovom planu za moj život i ne mogu se požaliti. Moje kajanje neće vratiti život moga sina – i neće promijeniti moju prošlost – ali mi pomaže prihvatiti duboku bol koja me prati i koju njegova odsutnost stvara.

Danas znam zašto Crkva osuđuje grijeh – grijeh uništava, oštećuje čovjeka stavljajući ga u stanje ropstva i nezamislivih patnji.

Sama ne bih uspjela pronaći snage nanovo započeti i ići naprijed. Zbog toga zahvaljujem Bogu i osobama koje su mi pomogle doći na pravi put, koje su me razumjele i pružile mi ruku, bez osuđivanja.

Pobačaj ne oslobađa, on ubija i dijete i majku; stvara stanje beznađa i širi smrtonosni sjaj na okolinu.

Zakon o pobačaju ne štiti žene, on ih oslobađa da čine zlo.

Danas, nakon toliko godina, moja patnja je pronašla i malo mira. Milosrdni Otac je, u svojoj velikoj dobroti, pogledao moje srce i nije me napustio. Želio mi je pokloniti milost obitelji i dvoje prekrasne djece.

Razmišljam o osobama koje su ”normalne” poput mene, a koje su u svojoj normalnosti sposobne učiniti nešto takvo – toliko je djevojaka, žena, koje su sposobne učiniti zlo…

Okružuje nas tolika usamljenost i očaj: nedostatak komunikacije, ljubavi, dobrote. Sve to stvara krhke duše, nesretne ljude, nezadovoljne zajednice, jedan nesretni svijet.

Mnogo je ljudi dobre volje – roditelji, odgojitelji, svećenici i časne sestre – koji su primjer svima nama da i mi pokušamo pomoći nečijem životu, životu djeteta prije svega.

Pomoći jednoj majci da ne pobaci i pomoći majci koja je pobacila – to je ono što oplemenjuje naše srce i srce svijeta.“

Aleksandra (preuzeto s portala La Bussola Quotidiana)

I.V.| Bitno.net