PRIČA O VJERI I STRADANJU

Pakao ratnih devedesetih u Srijemu… I hrabri vlč. Marko koji svećeništvo živi kao poziv, a ne posao

Naš suradnik Miodrag Vojvodić u ovom tekstu prisjetio se teških ratnih devedesetih za Hrvate u Srijemu. I jednog svećenika koji je unatoč svemu ostao uz svoje vjernike i hrabrio ih u tim teškim vremenima.

Collage

Ne znam zašto, ali ovih sam se dana sjetio jednog župnika iz mog djetinjstva, vlč. Marka Kljajića i što više razmišljam, sve se više divim tom čovjeku.

Ratne devedesete u Petrovaradinu… Golf dvojka đakovačke registracije, dok je još smio i mogao voziti s tom registracijom… S bratićem sam mu znao ministrirati dok je svakoga dana kroz tjedan slavio po tri svete mise.

Jednu u Sv. Roku u Petrovaradinu u 18 sati, zatim u Srijemskim Karlovcima u 18:30, a potom u Jelačićevom “Gradiću” u crkvi sv. Jurja u 19 sati.  Na tim “brzopoteznim” misama kroz tjedan je u prosjeku bilo nekoliko ljudi. Najviše u Sv. Roku i Karlovcima, a u Gradiću oko pet, šest bakica koje su svakodnevno dolazile, molile krunicu i slavile misu koja je trajala jedva 20 minuta, jer je župnik morao žuriti u drugu crkvu.

Ali bila je to misa. Gospodin je bio ondje. Župnik, dva-tri ministranta, i par bakica. I tako svaki dan – bez iznimke. Nije bilo kukanja što ima malo ljudi, što se mora voziti, što se on eto gnjavi za tih par ljudi, što ovo što ono… Bio je to njegov poziv kojega je na svoj nesavršeni svećenički način savršeno živio svakoga dana.

Tih su godina Hrvati u Srijemu proživljavali pakao. Župnicima se provaljivalo u župne urede, prijetilo klanjima, ljude nasilno iseljavalo, šešeljevci su orgijali po hrvatskim selima. Majku vlč. Kljajića koja je s njime živjela u Petrovaradinu više su puta pretukli, no on je odlučio ostati. Petnaestak svećenika, koliko ih je ostalo u Istočnom Srijemu, vodilo je brigu o svojem stadu: malom, jadnom, siromašnom, ali vjernom. Nije bilo mase, nije bilo danas toliko željene “publike”. Bilo je vjernika koji su imali svoje župnike i župnika koji su imali svoje vjernike s kojima su živjeli i za koje su živjeli. “Život damo – Srijem ne damo”, znao je govoriti vlč. Marko. Neki su od njih nažalost doslovno dali svoj život, ali unatoč svom zlu, pastiri i narod bili su i ostali su zajedno.

Bila je tu i Gospa Tekijska. Tužna jer njezinu sliku više nisu mogli nositi petrovaradinskim ulicama u svečanoj procesiji, ali istovremeno i sretna jer su njezina djeca bila vjerna. Nije bilo Malih i Velikih Tekija na koje se, unatoč svom ludilu tih godina, ne bi slile rijeke ljudi i proslavile Njezin blagdan! Za nas klince bio je to poseban događaj.

To su bili svećenici koje pamtim i koje nikada neću zaboraviti i to je bilo svećeničko služenje, koje uz sve naše tadašnje zamjerke, ostaje svijetliti u ovom vremenu slobode u kojem vodimo kojekakve svađe i rasprave i u kojem se iznose gomile kojekakvog spekulativnog smeća nastalog u debljim ili tanjim foteljama kako biskupskih ili župnih ureda, tako i naših domova. Vrijeme u kojima se bavimo nekim novim, rekao bih izmišljenim problemima… Tom je svećeniku bio dovoljan njegov Golf, prostorija za vjeronauk, a za ostalo se Bog pobrinuo. I ne, nije ovo patetika. To je bio život, a ne životarenje. Bilo je to kršćanstvo, a ne kršćanluk.

Vlč. Marko, Bog te blagoslovio! I tebe i sve one svećenike koji svoje svećeništvo žive kao poziv i poslanje, a ne kao posao s radnim vremenom. Koji svoje svećeništvo žive sada i ondje gdje su, a ne očiju uperenih u svoje želje i ambicije. Svećenike kojima je svećeništvo život!

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Objavljeno: 22. srpnja 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi