Još sam bila sasvim malena djevojčica, kad sam se s njim prvi put srela. Bilo je to u jednoj velikoj zagrebačkoj crkvi, punoj svjetla i boja. Majka me je dovela pred oltar svetoga Josipa, i ja sam pozorno uprla pogled u njegovu sliku.

Visok, dostojanstven muž, s Djetetom u naručju, gledao me ljubazno. Sunčana strana titrala je na njegovoj smeđoj haljini s ljubičastim plaštem. Tesarski alati oko njega kao da su upravo nedavno odloženi. Ta Dijete je došlo u njegov naručaj. A on ga je čvrsto držao snažnim radničkim rukama i ponosno se smiješio što je Božansko Čedo tražilo njegovu zaštitu.

“Mama, sveti Josip mi se smiješi!” uskliknula sam poluglasno.

“Pst! Tiho! Ne viči! On se smiješi, jer je Isus u njegov naručju.”

“Ali on se baš meni smiješi, mama”, tvrdila sam uporno.

“On se smiješi svakom, tko ga zaziva. Klekni i moli se!”

Spustila sam se na svoja šestogodišnja koljena, ali sveti Josip se i dalje smiješio. Kako to moja mama kaže, da se svima smiješi, kad sam vidjela, da se smiješi upravo meni.

To je bio moj prvi susret sa svetim Josipom. Godine su prolazile, a ja sam zaboravila na svetog Josipa, na njegove radničke ruke, na kojima je Dijete počivalo, na njegov smiješak. Kako čovjek lako sve zaboravi, pa i velike, značajne stvari.

Ali sveti Josip nije zaboravio mene. Ovoga ožujka susrela sam ga po drugi put. U malenoj kapeli na jednom svijetlom zagrebačkom brežuljku. Stajao je na oltaru s Djetetom u naručju i bijelim ljiljanom u ruci, a nad njim se nadvila ogromna zgrada jedne redovničke obitelji.

Ovaj put se nije smiješio. Gledao je ozbiljno, ali mi je mnogo toga rekao. Pokazao mi je prostodušnost svoga srca. Svetu jednostavnost svoje duše. Svu brižljivost svoga hraniteljskog poziva. Svu pažnju prema djevičanskoj Zaručnici svojoj. Svu vjernost u suradnji sa svojim božanskim Štićenikom.

A onda mi je pokazao svoju brigu oko umirućih. Svoju zaštitničku ulogu u obiteljima. Svoju pokroviteljsku ulogu u Crkvi.

Sve mi je to pokazao, a ja sam stajala još više iznenađena nego onda, kad mi se kao djetetu smiješio u crkvi.

Spustila sam se na koljena kao nekad. I molila sam da ga više nikad ne zaboravim. Da ga uvijek pratim. Njega i njegovu božansku Obitelj.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Vjerni čuvar i ‘logoraški kavalir'”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.