KAD HRABROST PREVLADA (4)

Maček o Stepincu: Kada je pomagao ljudima, nije radio razlike između Hrvata, Srba ili Židova…To je istina o njemu

“Kad hrabrost prevlada” djelo je židovske povjesničarke Esther Gitman u kojoj se ona bavi sudbinom Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i sudbinama hrabrih ljudi, Hrvata i drugih, koji su ih odlučili spašavati riskirajući vlastite živote. Cijelo jedno poglavlje ove knjige čiji je hrvatski prijevod 2012. objavila nakladnička kuća Kršćanska sadašnjost bavi se nadbiskupom zagrebačkim blaženim Alojzijem Stepincem i njegovim nastojanjima da spasi hrvatske Židove od zločinačkog režima. Gitman u svojoj knjizi nudi besprijekoran povijesno-publicistički rad iza kojeg stoji velika količina istraživanja. Zbog toga smo odlučili da u nekoliko nastavaka prenesemo u cijelosti poglavlje o hrvatskom blaženiku. Činimo to uz posebno dopuštenje nakladnika tiskanog izdanja na čemu se zahvaljujemo. Napominjemo da se knjiga može kupiti i u knjižarama Kršćanske sadašnjosti.

stepinac-3

KAKO SU SE RAZVIJALI STAVOVI PREMA STEPINCU OD 1945. GODINE

Ljudi širom svijeta, iz svih sfera života i vjera, izrazili su iznenađenje i gnjev kad su u listopadu 1946. čuli da je Titov režim ne samo uhitio Stepinca nego ga i osudio na šesnaestogodišnju zatvorsku kaznu.[1] Državni poglavari, diplomati, novinari, humanitarne organizacije te društveni i vjerski vođe objavljivali su članke i uvodnike izražavajući ogorčenje zbog postupka prema čovjeku kojemu su se ljudi divili zbog njegova držanja tijekom rata. Primjeri koje ovdje navodimo karakteristični su za stotine drugih koji su objavljeni:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jugoslavenska propaganda protiv zagrebačkog nadbiskupa ima samo jedan cilj, tj. pripremiti suđenje nadbiskupu. (Piše Randolph Churchill, sin Winstona Churchilla, koji je od 1943. do 1945. godine bio član britanske vojne misije pri Titovu Vrhovnom štabu, nakon svog posjeta Stepincu; iz novina The Daily Telegraph, 23. siječnja 1946.)

Nitko u Jugoslaviji ni izvan nje ne sumnja da je presuda četveročlanog suda, koji su istodobno i suci i tužitelji, već potpisana i zapečaćena… Suđenje nadbiskupu Stepincu najteže je oružje protiv Crkve koje je Tito dosad pokazao. Ako išta znače pouke iz povijesti vjere, on od njega radi tek mučenika, čiji duh i utjecaj ne može ubiti. (Uvodnik, The New York Times, 3. listopada 1946.)

Kad su nacisti okupirali Hrvatsku, nadbiskup Stepinac riskirao je svoj život kako bi pomogao Židovima. Uz njegovu su pomoć stotine Židova prokrijumčarene iz Jugoslavije. Uspio je dobiti ukidanje naredbe da svi Židovi moraju nositi žutu oznaku. Osuđivao je nacističke rasne zakone. Surađivao je s Međunarodnim Crvenim križem na spašavanju Židova u drugim zemljama. Skrivao je Židove pod vlastitim krovom, a to su činili i mnogi njegovi svećenici. (Uvodnik, The New Leader, koji se sam opisuje kao »liberalan laburistički tjednik«, 12. listopada 1946.)

Dužnosnici u Sjedinjenim Američkim Državama, među njima dva guvernera i deseci drugih dužnosnika, osudili su Stepinčevo osuđivanje. U New Yorku je sedam kongresmena i sedam gradskih vijećnika veličalo Stepinca 10. veljače 1980., na dan kad je 41. zapadna ulica preimenova­na u Trg kardinala Stepinca. U svom govoru na toj priredbi, zastupnik u američkome Predstavničkom domu (32. okrug, New York) James M. Hanley rekao je kako je to preimenovanje »znak počasti velikom čovjeku za njegovu snagu, hrabrost i sposobnost da brani svoja uvjerenja suo­čen s nevjerojatnom nesrećom«. Kongresmen iz New Jerseyja (te kasniji guverner) James J. Florio dodao je: »Najveće priznanje koje mu danas i u budućnosti možemo odati jest da ujedinimo svoje napore kako bismo nastavili onaj posao za koji je on položio svoj život u službi čovječanstva.«

Vladko Maček, bivši čelnik popularne Hrvatske seljačke stranke, dao je jednu od najdojmljivijih poslijeratnih ocjena Stepinčeva djelovanja i vrijednosti. Iako su ga ustaše osudili na robiju u koncentracijskom logoru Jasenovcu, a potom na kućni pritvor nakon što je odbio nacističku ponudu da vodi NDH, Maček se rijetko slagao sa Stepinčevim vjerskim stavom. Unatoč tomu, poštovao je Stepinčeve etičke, moralne i humanitarne vrijednosti.

Nadbiskup Stepinac nije bio čovjek ispraznih riječi, nego je aktivno pomagao svakoj osobi kad je mogao i koliko je mogao. Nije radio razlike u pogledu toga je li čovjek u potrebi Hrvat ili Srbin, je li katolik ili pravoslavac, je li kršćanin ili nekršćanin. Svi napadi na njega, bilo da su pro­izvodi netočnih i pogrešnih informacija ili… zamračena uma, ne mogu promijeniti tu činjenicu.[2]

Stepinčeva reputacija u nehrvatskim dijelovima Jugoslavije i među zadrtim komunistima u zemlji nije se popravila u godinama nakon njegova suđenja i osude. Ipak, izvan područja bivše Jugoslavije počeli su se postupno pojavljivati prikazi koji su bili naklonjeniji nadbiskupu, napose tijekom 90-ih godina 20. stoljeća nakon što su hrvatski nacionalni arhivi otvoreni javnosti.[3] Izražavani su najupadljiviji i dijametralno suprotni stavovi, s jedne strane, u knjizi Holokaust u Zagrebu,[4] autora hrvatskog povjesničara Ive Goldsteina i novinara Slavka Goldsteina, te s druge strane u knjizi The Catholic Church and the Holocaust, 1930-1965, američkog povjesničara Michaela Phayera.[5]

Ivo Goldstein i Slavko Goldstein – sin i otac – opisali su Alojzija Stepinca kao hrabra čovjeka visokih moralnih standarda, snažnih strasti i uskoga političkog horizonta zato što je bio fanatično pobožan, beskrajno odan Vatikanu iako je, do reformi Drugoga vatikanskog koncila 60-ih godina, papinska politika bila u osnovi nesklona židovstvu kao vjeri. Što se tiče Stepinca, Goldsteinovi su tvrdili: da nije bilo simpatije za režim NDH, ne bi požurio već 12. travnja 1941. pohoditi Slavka Kvaternika, zapovjednika hrvatskih oružanih snaga, koji je očekivao Pavelićev dolazak.[6] Isto su postavili ovo pitanje: »Ostaje sasvim nejasno kako je to Stepinac zamišljao da se može pomiriti diskriminatorske zakone protiv cijelih naroda i, istovremeno, poštovati ‘ličnost i dostojanstvo’ svakog pripadnika tih naroda.«[7] Da bi poduprijeli tu tvrdnju, citiraju Stepinčevo pismo mini­stru unutarnjih poslova Artukoviću od 7. ožujka 1942. godine:

…Slobodan sam zamoliti Vas, gospodine Ministre, da Vašom vlasti spriječite svako nepravedno postupanje protiv građana, kojima se individu­alno ne može ništa kažnjivo predbaciti. Držim, da nam ne može služiti na čast, ako nam se kaže da smo najradikalnije, tj. najokrutnije, riješili židovsko pitanje. Rješavanje toga pitanja smije značiti jedino kažnjavanje nepravda, koje su Židovi počinili, no ne može dati pravo, da se individualno nevine ljude progoni,«[8]

Tvrdim ovo: čak i priznajući da je briga za zaštitu nedužnih pojedinaca možda neprimjerena u režimu koji je praktički od Židova učinio klasu kriminalaca i čija je definicija »zločina« bila krajnje svojevoljna, uopće nije jasno da Stepinčevo pismo Artukoviću podupire tvrdnju Goldsteinovih da je on nekako prihvatio antisemitske zakone ustaškog režima. Baš suprotno, da se on načelno slagao s rasnim zakonima, ili da je čak izdaleka njima bio sklon, zašto mu se onda toliko žurilo da napiše Artu­koviću dva prosvjedna pisma u manje od mjesec dana od uspostave vlasti tog režima? U ovom sam poglavlju već citirala dijelove tog pisma kao nešto što potkrepljuje Stepinčevo suprotstavljanje ustaškoj politici.[9] Mnogo govori i to da knjiga Goldsteinovih tvrdi kako se Stepinac koristio tjednikom Katolički list kako bi tijekom rata komunicirao sa svojim župljanima, iako je, kako je već rečeno, ustaška vlast preuzela nadzor nad tim tjednikom i postavila nove urednike koji su često iskrivljavali Stepinčeve riječi.[10]

Michael Рhaуег, koji je opširno pisao o Katoličkoj crkvi i holokaustu, ističe da je Stepinac zaista rano počeo djelovati:

Biskup Alojzije Stepinac počeo se distancirati od ustaša u svibnju 1941., samo mjesec dana nakon što je Pavelić došao na vlast. Javno je prigovarao fašističkim rasnim zakonima, žalio se što preobraćeni ’Židovi’ moraju nositi Davidovu zvijezdu, te je potom izrazio zabrinutost za sve Židove…. U usporedbi s drugim crkvenim vođama iz Istočne Europe, napose one u susjednoj Mađarskoj, biskup Stepinac svojim je djelovanjem pokazao hrabrost i pronicavost.[11]

Рhауег također kritizira papu Pija XII. zato što nije dao da drugi prelati saznaju za Stepinčevo hrabro ponašanje:

Niti jedan vođa nacionalne Crkve nikad nije govorio o genocidu tako oštro kao Stepinac. Njegove su riječi bile hrabre i principijelne, zato što je on, Hrvat, osuđivao pripadnike hrvatskog naroda… Nažalost, Sveta Stolica nikom nije dala da sazna kako se nadbiskup Stepinac odvažio progovoriti protiv rasizma i genocida niti odobrava li ona njegovo držanje.[12]

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako da pomirimo ova dva stava? Iako je njihova knjiga izišla 2001. godine, bibliografija Ive i Slavka Goldsteina pokazuje da su njihovi izvori zastarjeli, te da su bili pod utjecajem Slavkova iskustva tijekom rata, oso­bito ubojstva njegova oca, te Titove propagande protiv Stepinca i Crkve.[13] Рhауег je došao do tog problema kao američki povjesničar koji se zanima za holokaust i Katoličku crkvu, ali bez osobnih motiva. Njegova se knjiga temelji na opsežnim istraživanjima tijekom kojih se koristio arhivskim i sekundarnim izvorima.

Pokojni Jozo Tomasevich, jugoslavensko-američki povjesničar i autor triju mjerodavnih svezaka o Jugoslaviji u Drugome svjetskom ratu, poput Ive i Slavka Goldsteina, kritizirao je Stepinca zbog legitimiziranja ustaškog režima time što je požurio posjetiti Slavka Kvaternika, vrhovnog zapovjednika vojske, 12. travnja 1941., a Pavelića, 16. travnja. Imao je drugih prigovora na Stepinčevo ponašanje no nijedan nije bio tako akutan kao ovaj spomenuti.[14]

Djelo Menahema Shelaha, izraelskog povjesničara rođenog u Hrvatskoj, nudi drugu važnu perspektivu na Stepinca. Pišući na početku 80-ih godina 20. stoljeća okarakterizirao je nadbiskupa kao crkvenog funkcionara, po prirodi introvertiranog i asketskog, te nesposobnog da se nosi s tragičnim izazovima tog razdoblja. Ipak, odbacio je optužbe koje su dolazile od mnogih Jugoslavena jer »nema dvojbe da je [Stepinac] radio iza kulisa, te da je prema sredini 1943. pokušao javno spasiti Židove i osuđivao zvjerstva koja je činio režim«. Shelah preživljavanje Židova u mješovitim brakovima i njihove djece pripisuje intervencijama i Stepinca i vatikanskog izaslanika opata Giuseppea Ramira Marconea.[15] Istodobno dokazivao je kako se Stepinca ne može osloboditi krivnje, jer je oklijevanjem i javnim očitovanjima uvjerio javnost da su ustaše manje zlo nego komunisti. Shelah je isto tako optužio Stepinca da nije ništa poduzimao protiv desetaka hrvatskih svećenika koji su voljno sudjelovali u ubijanju Židova.

Potkraj 80-ih godina 20. stoljeća američka povjesničarka Stella Alexander pokušala je kritički analizirati »aferu Stepinac«. Teoretizirala je da su tri različite skupine tu kontroverzu iskoristile kako bi stvorile vlastite mitove i propagandu. Pravoslavni Srbi, napose srpski episkopi, ustrajali su u demoniziranju Stepinca: »Najviše što će priznati jest prigovoriti mu, ne za ono što je učinio nego za ono što nije učinio da zaštiti srpski narod.« Alexander, kao i neki drugi koji su istraživali to pitanje, okarakterizirali su Stepinca kao »savjesnog i hrabrog čovjeka, duboke pobožnosti te znatne inteligencije, ali uskog pogleda na svijet… Na kraju čovjek ostaje s osjećajem da nije bio dovoljno velik za svoju ulogu.«[16] Iznenađujuće je da Alexander dolazi do tog zaključka s obzirom na dokaze koji se nalaze u njezinoj knjizi o Stepinčevu snažnom djelovanju u prkos ustaša. Moguće je da je ona preko Stepinca namjeravala kritizirati poslijeratnu propagandu koju su promicali Hrvati koji su ga idolizirali te Srbi koji su ga demonizirali.

Američki povjesničar Jonathan Steinberg slaže se s mišljenjem da je Pio XII. mogao učiniti više kako bi pomogao prelatima poput Stepinca, iako istodobno izražava sumnju bi li papino jasno i izravno iskazivanje potpore izmijenilo tijek događaja. »Možda bi ojačalo ruke prelata, kao Stepinca ili kardinala Gerliera u Lionu, u okupiranim zemljama gdje su marionetske vlasti još zadržale privid neovisnosti.« No konačno priznaje: »Sumnjam da bi to bilo zaustavilo njemački stroj za ubijanje.«[17]

Očigledno je da je za poraz nacizma i talijanskog i hrvatskog fašizma bila nužna mnogo veća sila od one koju je imao Stepinac, pa čak i Vatikan. Njihov je poraz bio u domeni mogućega tek kad su se narodi svijeta ujedinili u zajedničkom cilju oslobađanja svijeta od Trećeg Reicha i njegovih pomagača.

U ocjenjivanju čestih karakterizacija Stepinca kao pravednog ali slabog, moraju se imati na umu zahtjevi njegova nadbiskupskog položaja. Kao rimokatolički prelat, Stepinac je bio vezan konstitucijom Crkve, Sollicitudo Ecclesiarum, koju je izdao papa Grgur XVI. 1831. godine.[18] Taj je dokument bio u skladu s Haaškom konvencijom iz 1907. i Ženevskom konvencijom iz 1929., koje potvrđuju da, tijekom ratnog stanja, sva zakonita vlast prelazi u ruke okupatora, koji je dužan i ovlašten održavati javni red i javni život zahtijevajući poslušnost stanovnika, uz navedene iznimke. Konkretno, konstitucija Crkve zahtijevala je da u cilju osiguranja duhov­ne dobrobiti i prava župljana, predstavnici Crkve trebaju stupiti u vezu s osobama koje faktično vrše vlast. Ti predstavnici također imaju dužnost braniti prava Rimokatoličke crkve koja su postojala prije okupacije. Prema tim obvezama, Stepinac je djelovao onako kako su to očekivali njegovi zavjeti i Vatikan. Grdio je režim zbog svakodnevna kršenja crkvenih propisa, kao što su bila prisilna obraćenja Srba koji su već bili kršteni, iako je odobravao preobraćenja koja su bila dragovoljna i obavljena kako bi se spasili ljudski životi. Isto je tako dizao svoj glas protiv kršenja ljudskih prava, a za ljudsko dostojanstvo. Povjesničari koji su ispitivali njegove posjete Kvaterniku i Paveliću nisu se obazirali na ograničenja pod kojima je bio dužan djelovati u svojoj službenoj ulozi nadbiskupa.

Vatikan je, osim toga, Stepincu dao uputu da pazi na svoje riječi i ponašanje u interesu spašavanja života. To je posebice bilo točno nakon što su, poslije velikih napora katoličke hijerarhije u Nizozemskoj da obrani Židove, 1942. uslijedile racije na sve Židove, čak i dugogodišnje preobraćenike, uključujući svećenike i časne sestre. Nizozemski su biskupi pokazali veliku hrabrost, ali je 79 posto Židova u toj zemlji, 110.000 osoba, ubijeno. Nacisti su bili odlučni da drugdje spriječe ponavljanje sličnih pokušaja.[19] Dana 2. lipnja 1943., kao i u mnogim prethodnim prigodama, Pio XII. poslao je pismo svetom Kardinalskom zboru savjetujući da:

Svaka riječ koju Mi uputimo odgovornim vlastima i svaka od Naših javnih izjava treba se ozbiljno odvagnuti i razmotriti u interesu samih progonjenih kako se nehotice njihovo stanje ne bi čak i više otežalo ili učinilo nepodnošljivim.[20]

Papa je naglasio da se potlačenima najbolje pomaže tihim i upornim spašavanjem. Stepinac je priznao da te upute vrijede. Morao je djelovati razborito i bez razmetljivih prosvjeda, napose kako bi spriječio da ga zamijeni gorljivi ustaša kao što je bio sarajevski nadbiskup Šarić.[21]

Ernst von Weizsacker, njemački veleposlanik u Vatikanu od 1943. do 1945. godine i otac kasnijeg predsjednika Savezne Republike Njemačke Richarda von Weizsackera, potvrđuje taj stav u svojim memoarima, govoreći zašto prelati poput Stepinca nisu glasnije dizali svoj glas:

Čak ni institucije svjetske važnosti, kao što je Međunarodni Crveni križ ili Rimokatolička crkva nisu smatrali uputnim općenito moliti Hitlera za pomoć Židovima ili otvoreno tražiti sućut svijeta. Upravo zato što su željele pomoći Židovima, te su se organizacije suzdržavale upućivanja općenitih i javnih apela; bojale su se da će time naštetiti, a ne pomoći Židovima.[22]

Zašto bi se onda od Stepinca očekivalo da radi drukčije? Povjesničari bi također trebali uzeti u obzir dugotrajan odnos Vatikana s Hrvatskom, koji seže do prosinca 1519. kad je papa Lav X. izjavio: »Poglavar Katoličke crkve neće dopustiti da Hrvatska padne, jer ona je Antemurale Christianitatis (štit i predziđe) kršćanstva.«[23] Iskazao je Hrvatima tu počast zbog njihove žilavosti i hrabrosti u obrani od Turaka, koji su predstavljali prijetnju vatikanskoj nazočnosti na Balkanu i u cijeloj srednjoj Europi. U novije je vrijeme položaj Rimokatoličke crkve u Jugoslaviji bio pod pritiskom između dva svjetska rata. Demografski gledano Hrvatska je bila heterogena. Iako je imala katoličku većinu, imala je poveću srpsku pravoslavnu manjinu, koja je imala političku kontrolu u Jugoslaviji, predstavljajući tako prijetnju neovisnosti Hrvatske. Imao Vatikan pravo ili ne – s obzirom na zvjerstva ustaškog režima – održati drevno obećanje o tome da se neće dopustiti da Hrvatska padne, izvan je domašaja ove studije.

No jasno je da se Stepinac našao između čekića i nakovnja. Djelovao je kako je najbolje mogao kao odani sluga Rimokatoličke crkve, nikad ne zaboravljajući vjeru u moralni zakon kao vodeće načelo. To ga je sokolilo da u svakoj prigodi osuđuje nečovječnost zakona i djelovanja ustaškog režima. Tijekom rata Stepinac je slijedio samo jedno pravilo: Postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin se rodni list nalazi u Knjizi Postanka.

Ostale dijelove pronađite ovdje


[1] BARNETT, Tito, str. 79.

[2] Vladko MAČEK, »Kardinal Stepinac i ‘nasilno prekrštavanje pravoslavnih’«, Hrvatski glas, Winnipeg, Kanada, 16. ožujka 1953.

[3] GODA, »The Ustaše«, str. 205.

[4] Ivo i Slavko GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, Novi liber i Židovska općina Zagreb, Zagreb, 2001.

[5] PHAYER, The Catholic Church and the Holocaust, 1930-1965, str. 31-40.

[6] GOLDSTEIN, str. 563.

[7] Ibid., str. 567.

[8] Ibid., str. 567.

[9] Vidi dalje.

[10] GODA, »The Ustaše«, str. 205. Vidi i: ALEXANDER, The Triple Myth, str. 82.

[11] PHAYER, The Catholic Church, str. 35.

[12] Ibid., str. 46-47.

[13] Ivo Goldstein rođen je tek 1958., dakle nije osobno iskusio rat. Ljeta 1942. Slavko je s majkom i mlađim bratom otišao u partizane, a oca su mu ubili ustaše. Katolici su njihovu knjigu oštro kritizirali, napose stavove o Stepincu.

[14] TOMASEVICH, War and Revolution in Yugoslavia, str. 555. Vidi: PATTEE, The Case of Cardinal Aloysius Stepinac, str. 256-258, i Katolički list, 21. travnja 1941., str. 16.

[15] Menahem SHELAH, »The Murder of the Croatian Jews by the Germans and their Helpers during the Second World War«, neobjavljena doktorska disertacija, Sveučili­šte Tel Aviv, 1980., str. xxxii. Vidi u: The Holocaust in Yugoslavia, Yad Vashem, Jeruzalem, str. 283-284.

[16] ALEXANDER, The Triple Myth, str. 3-5. Vidi i: GOLDSTEIN, str. 559.

[17] STEINBERG, Ali or Nothing, str. 120.

[18] GITMAN, »Archbishop Alojzije Stepinac«, u: Željko TANJIĆ, ur., Stepinac, svjedok istine, Glas koncila, Zagreb, 2008., str. 39-40. Vidi i: NARA, RG 59 [U.S. State Dept.], serija dosjea br. 61 D33, Legal Adviser Relating to War Crimes, kutija 33, prilog br. 1 depeše br. 4 iz američkog konzulata u Zagrebu, 31. listopada 1946., »Trial of Archbishop Stepinac and others at Zagreb«. Tajna: Govor dr. Ive Politea u obrani nadbiskupa Stepinca pred Vrhovnim sudom Hrvatske 8. listopada 1946., str. 4-5.

[19] Joseph L. LICHTEN, »Question of Judgement: Pius XII & the Jews«, National Catholic Welfare Conference, Washington, D.C., 1963. Vidi i: Peter WHITE, »An Attack on Pope Pius XII«, Jubilee, lipanj 1963., te: Paul DUCLOS, Le Vatican et la seconde guerre mondial, Podone, Pariz, 1955., str. 221-223.

[20] Sir Alec RANDALL, »The Pope, the Jews, and the Nazis«, Catholic Truth Society, London, 1963., str. 18.

[21] TOMASEVICH, War and Revolution in Yugoslavia, str. 552.

[22] WHITE, »An Attack on Pope Pius XII«.

[23] PATTEE, The Case of Cardinal Aloysius Stepinac, str. 6-7.

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 25. svibnja 2014.

Možda vam se svidi