Britanski glazbenik Ken Hensley u jednom razdoblju svog života bio je velika rock zvijezda, a onda je uslijedilo razdoblje kad je bio samo predmet sažaljenja. Prvo razdoblje odvelo ga je u drugo; imao je sreću da je preživio oba, a svoja dramatična iskustva sažeo je u autobiografiji „Blood on the Highway“ (Krv na autocesti).

Hensley je odrastao u skladnoj, relativno brojnijoj londonskoj obitelji (imao je tri brata i sestru). Otac mu je bio djelatnik britanske mornarice, majka mu je svirala klavir, a s njima je živjela i baka, također glazbenica. U djetinjstvu je Ken pokazivao veliku nadarenost za nogomet i glazbu, da bi sredinom šezdesetih izabrao glazbu. Na putu do afirmacije promijenio je nekoliko sastava i svirao s glazbenicima koji su kasnije ostavili dubok trag u povijesti rock’n’rolla: John Glascok (Jethro Tull), Greg Lake (Emerson, Lake & Palmer), Mick Taylor (Rolling Stones)…

Svjetsku je slavu stekao u sedamdesetima s grupom Uriah Heep. Najuspješniju postavu grupe Uriah Heep činili su: pjevač David Byron, gitarist Mick Box, basist Gary Thain, bubnjar Lee Kerslake i, naravno, Ken Hensley na klavijaturama i gitari.

Početak im nije obećavao ništa veliko. Svirali su glazbu koja se definirala kao sinteza heavy metala i tzv. progresivnog rocka. Novinari su pojavu Uriah Heep dočekali obeshrabrujućim osvrtima i ocjenom da su kopija grupe Deep Purple koja je sa sličnom glazbom već postigla velik uspjeh. Melissa Mills je u časopisu Rolling Stone poraznu recenziju njihova prvog albuma „začinila“ tvrdnjom:

„Kad čujete jednu njihovu notu nećete poželjeti ni jednu više. Ako ova grupa uspije ja ću se ubiti.“

No grupa Uriah Heep nije se predavala. Kreativni trojac grupe: Hensley, Byron i Box, pisao je materijale za dva albuma godišnje. U sedam najproduktivnijih godina grupa je snimila 12 albuma i prodala ih u više od 40 milijuna primjeraka. Svjetski uspjeh postigli su s pjesmama Lady in Black i Free me, a pjesme Gipsy i July Morning ubrajaju se među himne teškog metala.

Svaka od njihovih uspješnijih pjesama nosila je potpis Kena Hensleya, a zvukom grupe dominirale su njegove orgulje. Postao je milijunaš, raspolagao je s količinom novca „koju nije mogao pojmiti“. Dijelom je nesebično pomagao obitelj, a glavnina mu je služila da iživi svaki svoj hir. Kompletirao je kolekciju skupocjenih atraktivnih automobila i sudjelovao na utrkama. Isprobavao je sve vrste droga i „ostao vjeran“ kokainu, uvjeren da od njega dobiva kreativne poticaje. Razmetljivo je izjavljivao: „Sanjao sam milijun snova i svi su mi se ostvarili!“

Popularnost grupe je rasla. Brojne obožavatelje, osim u Engleskoj, stekli su u Americi, Japanu, skandinavskim zemljama, zapadnoj Europi i Rusiji.

Imperativ snimanja novog materijala i iscrpljujuće svjetske turneje tražili su od grupe da funkcionira kao nepogrešiv stroj.

No, oni su bili skupina izrazitih emotivaca. Prvi se počeo slamati preosjetljivi basist Gary Thain. Zdravlje mu je bilo narušeno, a ponašanjem su mu dominirali sve vidljiviji znaci teške ovisnosti o heroinu. Nitko u grupi nije razmišljao o terapiji i medicinskoj pomoći. Jedino se postavljalo pitanje: „Je li Gary Thain u stanju nastupiti i ovu večer?“ Kad je došao dan da više nije mogao, Ken Hensley ga je „zamolio da ode“. O posljednjim mjesecima Thainova života malo je pouzdanih podataka. Napušten i sam, umro je početkom prosinca 1975. godine. Vijest je teško pogodila ostale; pitali su se bi li Thain ovako skončao da su imali razumijevanja za njegove probleme i pokušali ga zadržati.

Iako je Ken Hensley tada smatrao da je Gary Thain žrtvovan za budućnost grupe, Thainov odlazak je zapravo bio i početak njihova kraja. Još su neko vrijeme zvučali kao Uriah Heep, ali se tako nisu osjećali; prošlo je vrijeme kad su jedan drugom bili poticaj i ohrabrenje, vezale su ih samo obveze da odrade potpisane ugovore. U takvoj atmosferi ni pjevač David Byron nije izdržao još dugo. Imao je probleme s alkoholom. Potpuno pijan, upropastio je veliki rasprodani koncert u Philadelphiji, a ispadi uzrokovani alkoholom počeli su se ponavljati. Na inzistiranje Kena Hensleya i on je otjeran iz grupe.

Bio je to gubitak od kojeg se grupa nije oporavila. Thain i Byron iz grupe su otjerani jer su se našli na meti Hensleyeva ega, a uskoro će to biti i on sam. Dolazio je u stalne sukobe s onim što je od grupe ostalo. Kao njihovo prvo ime, velika rock zvijezda, zahtijevao je da na turneje putuje odvojeno od ostalih članova; imao je svoje letove, čekala ga je posebna limuzina. Na prve znake vlastite slabosti, Hensley je okrivio grupu. Smatrao ju je utegom, koji ga sprječava da pokaže svoju veličinu. Početkom osamdesetih odlučio se posvetiti solo karijeri i ostavio Uriah Heep. Od nekadašnjeg kreativnog trojca, Hensley, Byron i Box, ostao je samo gitarist Mick Box koji je grupu popunjavao novim članovima, povremeno snimao nove albume i tako spriječio da se i formalno „ugasi ime Uriah Heep“. Za sudbinu grupe Mick Box je okrivljivao sebičnog Kena Hensleya, za kojeg više nije htio ni čuti.

S druge strane, Ken Hensley, uvjeren da njegovo vrijeme tek dolazi, snimio je solo album simboličnog naziva Free Spirit (Slobodni duh). No, album je izazvao slab interes publike, mlake recenzije kritičara, a razočaran je bio i on sam. Problemi su ga stigli i u privatnom životu. Nevjere, koje više nije ni skrivao rezultirale su raspadom braka i skupim razvodom. Postao je svjestan da ga kokain uništava i kao umjetnika i kao osobu. Odlučio se preseliti u Ameriku, da se udalji od traumatičnih uspomena, da ostavi drogu i da se rehabilitira kao glazbenik.

Nije ostvario ni jedan od zacrtanih ciljeva.

Već prvi susret s predstavnicima glazbenog biznisa u  Americi dao je naslutiti da od željenih promjena neće biti ništa. Po njega su na aerodrom došli s Rolls-Royceom, a na zadnjem sjedalu čekao ga je diskretno zapakirani poklon, paketić kokaina. Pokušaj da snimi nove pjesme rezultirao je zastrašujućom spoznajom. Kokain ga je uništio, više nije bio u stanju komponirati. Organizirali su mu i turneju, ali nije izdržao dugo. Padao je sve dublje i dublje. Život u Americi, umjesto odvikavanja i glazbenog dokazivanja, ispunili su mu droge, partiji i žene. Dojučerašnji milijunaš je bankrotirao. „Zarađujući kao rock zvijezda stekao sam 50 milijuna dolara, živeći kao rock zvijezda potrošio sam 51“ zapisao je kasnije u autobiografiji.

Privremenu slamku spasa pružio mu je poziv, tada dosta popularne američke grupe Blackfoot koji su htjeli svoj zvuk obogatiti klavijaturama. Ali Ken više nije bio vođa, ni zvijezda, nije bio u stanju ni doprinositi pisanjem pjesama; bio je iskoristiv tek kao instrumentalist, „zanatlija“. A kad mu je 1985. javljeno da je umro David Byron, bivši pjevač grupe Uriah Heep, Ken više nije mogao ni svirati. Ta ga je vijest potpuno slomila. Izjedalo ga je grizodušje zbog sudbine nekadašnjih prijatelja Garyja Thaina i Davida Byrona. Desetak godina nakon što ih je otjerao iz grupe, jer su ih njihove ovisnosti onesposobile da ispunjavaju obveze, i on se našao u istoj situaciji. Usamljen i napušten, s gorkim osjećajem napravljenih promašaja, tonuo je u depresiju i pakao droga. Kad mu je ponuđeno da producira albume nekih mladih grupa ni za to nije imao snage. Zbližio se s jednom djevojkom iz St Louisa koja ga je odvela k sebi. Ona je imala redovan posao, no njezina primanja su bila daleko od jamstva financijske stabilnosti. Hensley se nije mirio s tim da ne privređuje pa je prihvatio posao raznosača novina i reklama u kvartu. Zarađivao je 60 dolara tjedno. U životu je napravio nevjerojatan krug, opet je obavljao posao koji je radio kao dvanaestogodišnjak, raznosio novine u kvartu.

A onda mu je stigla najteža vijest. Umrla mu je majka. Od nje je naslijedio glazbeni dar, s njom je bio posebno emotivno vezan. Obuzeo ga je očaj da neće otići ni na sprovod. Čovjek kojem su i ne tako davno organizirali posebne luksuzne letove sada nije imao novca za avionsku kartu.

Na ruku mu je išlo što su djelatnici pogrebnih poduzeća u Engleskoj štrajkali pa su svi sprovodi bili odgođeni. Dobio je neophodno vrijeme, posudio novac, odletio za Englesku i tako ipak uspio najbolnije obiteljske trenutke provesti sa svojima.

Kad se vratio u Ameriku, za njega se, kao „nekadašnjeg“ rock glazbenika, zainteresirala tvrtka St Louis Music, koja se bavi prodajom i iznajmljivanjem glazbene opreme. Ponudili su mu dobro plaćeno radno mjesto agenta za kontakt s glazbenicima. Nekad se gnušao redovnog radnog vremena, no sad mu je bio važan samo stabilan izvor prihoda.  Za tvrtku je ovo bio izvrstan poslovni potez jer je Hensley kao vrhunski multiinstrumentalist bio u stanju dojmljivo demonstrirati mogućnosti svakog instrumenta, a kao veliko ime privlačio je mlade glazbenike. On sam, više nije bio „socijalni slučaj“, ali posao trgovačkog posrednika nije ga ispunjavao; kokainsko ropstvo mu se čak i pogoršavalo.

Početkom devedesetih došao je do ruba. Doživio je dva lakša infarkta „upozorenja“, svaka sljedeća doza mogla je biti posljednja. Zamorio se ispraznog života i besmisla; nakon gotovo dva desetljeća teška ovisništva odbacio je kokain. Uslijedili su novi problemi, padao je u depresivna stanja. Užasavala ga je spoznaja koliku štetu mu je droga nanijela u životu. Ono što je jednom počelo kao zabava, završilo je katastrofom. Stradao je u financijskom smislu, upropastio karijeru, a najteže ga je pogađalo što je u tom razdoblju povrijedio toliko dragih ljudi. Izjedalo ga je grizodušje.

Jedan od glazbenika s kojima je surađivao savjetovao mu je da počne moliti i život preda Kristu. Bez velikih očekivanja, ali i ne protiveći se prihvatio je prijedlog.

„Zašto ne pokušati, ionako sam isprobao sve drugo, a uništavalo me je…“

Ova odluka od koje nije puno očekivao potpuno mu je promijenila život. Čitajući Evanđelja osjećao je da ga „svaki redak liječi“. U St. Louisu je stupio u jedan crkveni zbor. A onda mu se dogodilo nešto što je najmanje očekivao, osjetio je da kroz njega struje nove pjesme. Nakon tolikih godina kreativne nemoći oživio je kao kompozitor. S nekolicinom kršćanskih glazbenika osnovao je sastav Visible Faith (Vidljiva vjera) i 1999. godine snimio album Glimpse of Glory (Tračak slave). Na albumu se našlo dvanaest novih pjesama u kojima Hensley zahvaljuje Isusu što mu je darovao novi život. „Oživljeni“ Ken Hensley poslije je snimio još osam originalnih albuma te objavio neke kompilacije i albume snimljene na koncertima.

Pod zajedničkim nazivom Blood On The Highway, Hensley je 2007. godine snimio album i napisao autobiografiju u kojoj je ispričao svoju priču, od glazbenih početaka do aktualnih događaja. U uvodnim riječima kaže da knjigu nije napisao da bi nekoga osuđivao, jer je upravo on posljednja osoba koja bi imala pravo nekoga suditi. Knjigom je htio svoje iskustvo podijeliti s drugima i upozoriti što se sve može dogoditi kad se ostvari previše snova: „Kakva korist od grešnog iskustva ako ga ne ispovjediš?“ Iskreno ističe, da bi sada mnoge stvari radio drugačije; nipošto ne bi konzumirao droge, a pažljivije bi se odnosio i prema ljudima. U situaciji, kad grupi zaprijeti gubitak nekog člana zbog tragedije ili iscrpljenosti, imao bi hrabrosti reći: „Ovo je trenutak kad ne smijemo dalje, ova nam je osoba  prevažna. Vrijeme je za stanku i liječenje, a onda ćemo pokušati iznova… Odbacili smo čovjeka misleći da branimo nekakvu svoju veličinu. A branili smo biznis! Trebao sam postati praktični kršćanin da bih shvatio da je prava veličina suprotstaviti se biznisu i stati u obranu čovjeka.“

Ispunila mu se možda i najveća želja posljednjih desetljeća. Dočekao je da mu ruku pomirenja pruži gitarist Mick Box. Odsvirali su, u listopadu 2015., „bez Garyja i Davida, ali za njih“ emotivni zajednički koncert kao Uriah Heep. Nakon svega je izjavio: „Imam toliko primjera Božjeg zahvata u mom životu da mi je sada vrlo lako vjerovati.“

Danas Ken Hensley sa suprugom Monicom živi u španjolskoj provinciji Alicante. Ima svoj glazbeni studio, surađuje s brojnim glazbenicima, i dalje snima nove materijale te održava koncerte po cijelom svijetu.

Branko Miloš | Bitno.net