Prije dva mjeseca pozorno sam slušala jedan intervju u kojem se raspravljalo o etičnosti eugeničkog pobačaja. Isprva sam se rastužila kada sam čula kako se televizijski voditelj pita zašto bi netko htio u obitelji imati dijete s ozbiljnim invaliditetom. No vrlo sam se brzo sjetila svoje vlastite ljutnje i neznanja kada smo moj suprug i ja saznali da ćemo imati dijete s Downovim sindromom.

Jedan od mojih ostvarenih snova je to što sam supruga i majka. To je najbolji dio mojega života, i svim sam srcem posvećena svojoj obitelji. Uvijek smo se molili da naša djeca budu savršena i zdrava, i teško mi je to reći, ali svakog sam dana preklinjala Boga: „Molim te, nemoj da imam dijete s posebnim potrebama, molim te, nemoj da imam dijete s Downovim sindromom.”

Htjela sam svoju verziju savršenoga života, bez problema, i mislila sam da to zaslužujem. Kada smo u petom mjesecu trudnoće doznali da je Belinda dijete s Downovim sindromom, mislila sam da me Bog izdao, i tako sam se bojala! „Gospodine, molila sam te za zdravo dijete, a Ti me nisi poslušao.” (Zar svi ne pomislimo to nekada kada ne dobijemo to što želimo?)

No zbog Njegove velike milosti, strpljivosti i milosrđa mogu zamisliti da je Gospodin rekao: „Verity, promijenit ću ti srce. Odabrao sam baš tebe da joj budeš mama, i odabrao sam baš ovu obitelj da je voli. Bit ću s tobom i pokazat ću ti kako je ona dio moga većega plana.” Vjerovala sam da moj Svemogući Gospodin sve okreće na dobro, ali moja je vjera bila slaba. Još nisam sve shvaćala.

Liječnik nam je dao mogućnost pobačaja. Naravno da smo to odbili, ali ja sam bila toliko emocionalno uznemirena da me na trenutak, iako se to kosilo sa svime u što sam kao kršćanka vjerovala, savladao moj strah – „Život bi bio mnogo lakši… Ne znaš što je sve pred tobom.”

Stvarno nismo znali. Da, bilo je teških i strašnih dana, ali nikada nismo mogli ni sanjati koje je sve radosti Bog isplanirao za nas s našom Belindom. Bogu hvala što nismo zanemarili te blagoslove. Naša kći Belinda prelijepa je slika života vrijednoga življenja. Belinda je za nas dar – prelijep, savršen život – točno je ona osoba koja Bog želi da ona bude. Ona donosi sunce kamo god da dođe! Ima tako sretan život. Voli plesati, plivati i trčati. Sudjelovala je u jednoj nacionalnoj konvenciji. Bila je na maturalnim plesovima, voli glazbu, i čak svira glasovir.

Zbog dara Belinde smo na toliko načina odrasli. Njezini braća i sestre, koji je toliko vole i imaju veliku ulogu u njezinu odgoju, veoma su suosjećajni prema svim ljudima.

Žena koja se nalazi pred odlukom hoće li ili neće pobaciti svoje dijete možda je čula, kao što sam i ja, glasove „okrutno suosjećajnih” kako joj govore:

  • „Imati dijete s posebnim potrebama je tragedija.”
  • „Nema razloga zašto biste nepotrebno trpjeli ili da vam život bude gotov. Pobačaj će učiniti da ‘problem’ nestane.”
  • „Pobačaj je milosrdna stvar… Ne brinite se, to neće osjećati bol. To je samo komad tkiva.”

Ne vjerujte tim glasovima. Njihovi savjeti daju lažni osjećaj sigurnosti i dobrobiti, ali to će vam na kraju donijeti samo bol i beznađe.

Belinda je bila jako bolesna i prije i poslije rođenja, i kada sam bila u sedmom mjesecu trudnoće, dogodilo se nešto što mi je na nevjerojatan način pokazalo da je ona ljudsko biće. Naš je liječnik htio obaviti postupak kojim bi otkrio kakva joj tekućina okružuje pluća. Provukao je iglu kroz mene, sve do njezine prsne šupljine, i izvukao uzorak tekućine. Dok smo gledali ultrazvuk, kada je liječnik morao zabosti iglu u Belindino tijelo, a ona je spavala, i odjednom se probudila. Srce joj je počelo tući, i bilo je očito da se uznemirila. Odjednom se naglo pomaknula da se odmakne od izvora boli, i zgrabila iglu – jer se osjećala kako je bode.

Evo što je stvarnost:

  1. Djeca i prije poroda mogu osjetiti što se događa.
  2. Djeca i prije poroda mogu osjetiti bol.

Ultrazvuk kaže istinu. Onaj „komad tkiva” je dijete.

„Okrutno suosjećajni” ne žele da vidite ultrazvuk jer znaju koga ćete vidjeti. Vjerujte mi kada vam kažem da razumijem vaše strahove i sve one „što ako”. Naša srca je vrlo lako zavarati, naročito takvim lažima.

Ni ja ispočetka nisam shvaćala, ali moram reći istinu. Odgajanje djeteta s posebnim potrebama (a zapravo, svakoga djeteta) nije nimalo lako, ali neopisivo je vrijedno truda. Koliko nas prođe kroz život bez ikakvih teškoća? Mislim da takvih ljudi nema, ali zahvaljujući takvim trenucima sazrijemo i postanemo jači.

Ne bih htjela da itko iskusi krivnju, da se pita kako je moglo biti, ili posljedice pobačaja. Ne bih htjela da itko propusti najveće blagoslove u životu, iako neki blagoslovi dođu u obliku koji nitko nije očekivao.

Molim se da svatko shvati zašto je prava tragedija pobačaj, a ne dijete.

Naša dragocjena Belinda, koju je oblikovao Bog, predivno odražava svojega Stvoritelja pred svima koji je poznaju. Downov sindrom nije njezin identitet. A što je njezin identitet, što je određuje? Ona pripada Isusu, Jedinome koji je doista suosjećajan. Toliko smo zahvalni što nam je Gospodin dao takav dar u našoj Belindi Suzette, i kada bismo sve morali ponoviti, bismo li molili Boga da nešto promijeni?

Nikada!

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net