SVJEDOČANSTVO O BORBI S ISTOSPOLNOM PRIVLAČNOŠĆU

‘Ja nisam gay… ja sam David’

Definiranjem sebe kao “gay” muškarca, preuzeo sam na sebe lažni identitet. Svaka etiketa kao što su “lezbijka”, “biseksualac”, ili čak “homoseksualac”, insinuira tip osobnosti za muškarca ili ženu. To jednostavno nije istina. Čovjek nije rezultat istospolne privlačnosti, on samo iskušava tu privlačnost

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Rađaju li se ljudi kao “gay” ili odabiru biti takvima? Odgovor na ova pitanja je negativan, iako se u mnogim žestokim raspravama oko ove teme objektivnost brzo odbacuje. U stvarnosti, ova su pitanja kao dimna zavjesa koja zaklanja mnogo veći problem sveprisutan u našem društvu, u vjerskim krugovima, u politici i u običnoj svakodnevici. Problem o kojem govorim jest ideja da je homoseksualnost identitet.

Katekizam Katoličke Crkve kaže kako svaki pojedinac mora “prepoznati i prihvatiti svoj spolni identitet” (br. 2333). To se odnosi na “fizičku, moralnu i duhovnu razliku i komplementarnost” obaju spolova koji su “usmjereni prema dobrima braka i razvoju obiteljskog života”. Na najosnovnijoj razini, naš identitet ukorijenjen je u činjenici da smo stvoreni na sliku i priliku Božju ― “muško i žensko stvori ih” (Post 1, 27).

Naučio sam vjerovati da sam „gay“ osoba. Oduvijek su me privlačile osobe istoga spola. Budući da je ova privlačnost bila prisutna u mom životu od djetinjstva, bez moga svjesnog izbora, zaključio sam kako sam zapravo rođen takav. Uostalom, to je logičan zaključak, zar ne?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovakve privlačnosti prema osobama istoga spola, još dok sam bio dječak, bile su normalne i slične iskustvima ostalih dječaka. Dječaci traže heroje, uzore koje poštuju i koje će nasljedovati. Za mene, privlačnost prema muškarcima počela je s običnim divljenjem, a zatim je skrenula u krivom pravcu. Kao dijete su me često ismijavali i vršnjaci su mi govorili da nisam poput njih. To me navelo da se zapitam koja je razlika između nas. U tim su se trenucima tragovi žudnje uvukli u moje divljenje. Potajno sam se pitao: “Ako bih izgledao ovako i onako, bih li bio prihvaćen?”

U pubertetu su privlačnost i divljenje postali erotizirani. Moji su mi vršnjaci „zalijepili“ uvredljivu homoseksualnu oznaku, pa sam tako počeo popuštati pred tim optužbama, jer sam doista osjećao seksualiziranu istospolnu privlačnost. Na kraju sam prihvatio tu etiketu i sebe počeo smatrati „gay“ osobom.

Iako nisam slobodno birao istospolnu privlačnost, voljno sam izabrao djelovati sukladno njoj. Moja odluka pristanka na grijeh donijela mi je intenzivnu bol, usamljenost i, ono najgore ― odvojenost od Boga. Ovu stvarnost objasnila je Kongregacija za nauk vjere u „Pismu biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe”:

“Kao i kod svakoga drugoga moralnoga nereda, homoseksualna aktivnost priječi vlastito ostvarenje i sreću jer je protivna Božjoj stvaralačkoj mudrosti. Odbacujući pogrješna učenja s obzirom na homoseksualnost, Crkva ne ograničava nego još više brani, realno i autentično shvaćene, slobodu i dostojanstvo osobe.” (br. 7)

U svojoj sam slomljenosti naposljetku odgovorio na Gospodinov ljubazan poziv na praštanje i iscjeljenje. On me izbavio iz moje doline srama i tame prošlosti te mi svojim svjetlom istine osvijetlio mnoge laži u koje sam vjerovao o sebi ― osobito onu koja je tvrdila da sam “gay”.

Definiranje pojmova

Definiranjem sebe kao “gay” muškarca, preuzeo sam na sebe lažni identitet. Svaka etiketa kao što su “lezbijka”, “biseksualac”, ili čak “homoseksualac”, insinuira tip osobnosti za muškarca ili ženu. To jednostavno nije istina. Čovjek nije rezultat istospolne privlačnosti, on samo iskušava tu privlačnost.

U svojoj knjizi “Rast u muževnosti”, Alan Medinger pokazuje da homoseksualne sklonosti i ponašanja postoje već tisućama godina, ali ideja homoseksualnog identiteta počela se razvijati tek prije 150 godina s pojavom pojma “homoseksualac”.

U jednom članku knjige „Istospolna privlačnost: vodič za roditelje“, Medinger dalje pokazuje svoja otkrića, otkrivajući niz neistina koje imaju tendenciju izbijati na površinu kada se prihvati homoseksualnost kao identitet:

― Sigurno sam rođen ovakav.
― Ako sam rođen ovakav, znači da me Bog ovakvog i stvorio.
― Ako me Bog ovakvog stvorio, kako to može biti pogrešno?
― To je u mojoj prirodi i moram biti iskren prema svojoj prirodi.
― Ako je to moja priroda, ja ju ne mogu promijeniti.
― Išao bih protiv svoje naravi kad bih se pokušao promijeniti, i to bi bilo štetno.
― Prihvaćanjem sebe kao gay osobe osjećam se dobro ― kao da mi je velik teret maknut s leđa, tako da to mora biti u redu.
― Ako ljudi ne mogu prihvatiti moju homoseksualnost, onda nešto nije u redu s njima.
― Ako ljudi ne mogu prihvatiti moju homoseksualnost, onda ne prihvaćaju mene jer to je ono što ja jesam.

Kad sam to pročitao, bio sam zaprepašten. Duboko sam vjerovao u sve ove iskaze, cijelim svojim bićem. Dok sam bio predan ovom načinu života, smatrao sam da je to najbolje za mene. Međutim, bilo je prihvatljivo samo zato što se činilo istinitim. U stvarnosti, laži se moraju graditi na lažima da bi za sobom ostavile nekakav privid istine.

Vjerovao sam da sam „gay“. Bio sam siguran kako to nije bio moj izbor, pa sam vjerovao da me zacijelo Bog takvim učinio. Međutim, Sveto pismo nije bilo u skladu s mojim osjećajima: “Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih” (Lev 20,13).

Kako bi me Bog ljubavi mogao ovakvim stvoriti, a zatim me osuditi na pakao? Počeo sam raditi ono što su činili mnogi drugi kršćani koji su se borili s istospolnom privlačnošću ― tražio sam promišljanja teologa koji su zagovarali homoseksualni način života. Očajnički sam želio biti u vezi s osobom istog spola, ali u isto vrijeme u srcu me izjedao osjećaj da to nije u redu.

Vrijeme je za istinu

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Gledajući unatrag, vjerujem kako je moja potraga za istinom i borba protiv prihvaćanja homoseksualnoga načina života u konačnici bila način na koji me Duh Sveti uvjeravao da nisam za to stvoren. Ipak, taj osjećaj – da istospolna privlačnost nije bila Božji plan za moj život – nije bio lak da bih se mogao s tim pomiriti, jer sam vjerovao da je moja seksualnost bila moj identitet.

Nepoznavanje te razlike opasno je. Moja lažna uvjerenja u vezi s mojim identitetom odvratila su me od prihvaćanja poticaja Duha Svetoga u srcu. Sveti Pavao potvrdio je ovaj proces objašnjavajući:

“Oni što su Istinu ― Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebe primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.” (Rim 1, 25-27)

Tek nakon što sam prihvatio istinu o homoseksualnim činima kao o grijehu, počeo sam tražiti snagu i milost da taj križ mogu nositi – i Gospodin ih je obilno izlio na mene. Nekoliko godina kasnije, Bog mi je dao shvaćanje da je homoseksualnost bila lažni identitet koji sam prigrlio. Moje je cjelovito iscjeljenje počelo tek kada sam počeo tražiti tko sam doista bio. Moja su me razmišljanja dovela do otkrića kako nikada istinski nisam vjerovao da sam muškarac, a ipak nisam mislio ni da sam žena. U tom procesu traženja, shvatio sam da se nisam u potpunosti poistovjetio ni s jednim spolom.

Kroz sakramente – posebno kroz Euharistiju – kao i kroz savjetovanje, duhovne vježbe i mnogo molitve, Krist mi je otkrio da sam muškarac. Imam mnogo muških osobina kojih nikada nisam bio svjestan – poput hrabrosti i snage. Nikada neću moći do kraja opisati golemu radost koju sam osjetio kad sam se počeo prepoznavati i prihvaćati činjenicu da sam muškarac, da pripadam svijetu muškaraca. Kako se to raspoznavanje u meni očitovalo, istovremeno se privlačnost prema muškarcima počela drastično smanjivati, a privlačnost prema ženama povećavati.

Identitet i Crkva

Na početku ovoga članka spomenuo sam raspravu oko toga rađaju li se osobe kao homoseksualne ili se tek kasnije na to odluče. Nijedno od toga nije istina, jer istospolna privlačnost označava iskustvo a ne tip osobnosti. Prihvaćanje homoseksualnosti kao identiteta, koji je u velikoj mjeri prihvaćen u našoj kulturi, stvara u osobi mnogo konfuzije. Kada bi kršćanin opravdao homoseksualno ponašanje, on bi tada mijenjao i iskrivljavao Sveto pismo.

Mnogi pojedinci unutar Crkve pokušavaju prisiliti Katoličku Crkvu da promijeni svoj stav o homoseksualnosti, jer se to čini kao diskriminacija protiv onih koji samo žele “biti ono što jesu”. No, nije diskriminacija kada prepoznajemo i nastojimo ispraviti pogrešna uvjerenja.

Problem nije samo utjecao na otpadnike u našoj Crkvi. Postoje dobri katolici, pa čak i dobri svećenici, koji pogrešno tvrde kako ljudi ne mogu promijeniti svoju seksualnu orijentaciju. Ti ljudi mogu imati najbolje namjere, ali su iz nekog razloga upali u laž o homoseksualnosti kao o tipu osobnosti.

Odgovor Crkve onima koji pate od homoseksualnih sklonosti pruža nam ovu perspektivu:

“Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja.” (KKC, br. 2358)

Postoji nada za one koji imaju istospolne privlačnosti, a mi ne smijemo odustati od nastojanja da im pomognemo razumjeti istinu. To ne znači da će Bog “promijeniti” svoje stvorenje, tj. osobu, zato što ih On nije učinio takvima. Umjesto toga, Bog može promijeniti način razmišljanja te osobe otkrivajući laži koje je ta osoba prihvatila i ugradila u svoju osobnost.

Nakon što je laž otkrivena, rane koje su dovele do te laži, kao što su zlostavljanje, odbijanje ili neprihvaćanje spolnog identiteta, mogu se liječiti. Tada iscjeljivanje može početi, a pravi identitet osobe može nastati. S procesom ozdravljenja privlačnost prema suprotnom spolu kod mnogih se povećava.

“Courage” (Hrabrost), katolička grupa podrške osobama s istospolnim privlačnostima, kao i mnogi kršćani, suzdržava se od korištenja riječi poput „gay“, „lezbijka“, „biseksualac“, „transrodni“ ili čak „homoseksualac“. Riječi mogu imati snažne učinke, a ove riječi su poput etiketa koje insinuiraju da je homoseksualnost identitet; one pojačavaju neistine i nastavljaju uvećavati probleme u našem društvu i Crkvi. Kao katolik, svakoga od nas potičem da budemo oprezni u izražavanju, da ne koristimo takve riječi, već da umjesto toga koristimo izraz „istospolna privlačnost“, čime se točnije opisuje iskustvo kroz koje ti muškarci i žene prolaze.

Srce svega znanja

Ranije sam govorio o važnosti prepoznavanja svoje muškosti i potpunom prihvaćanju toga u svom srcu. Izazovna knjiga vlč. Larryja Richardsa “Biti muškarac!” pomogla mi je zadobiti još dublje ozdravljenje. Razumski, znao sam da je Bog moj Otac nebeski, ali nisam to istinski znao niti sam u to vjerovao cijelim svojim bićem. Sve dok nisam pročitao sljedeći odlomak iz te knjige:

“Kada smo bili kršteni, nebo se otvorilo baš kao što je to bilo za vrijeme Isusova krštenja, i na duhovan način, Bog Otac, Stvoritelj svemira, pogledao je na tebe i mene i rekao: ‘Ti si sin moj’. Prestao si biti stvorenje i postao sin Očev snagom Duha Svetoga.”

Promislite malo o snazi tih riječi! U Isusu, mi smo sinovi i kćeri Stvoritelja svemira. On nas doista voli više nego što možemo zamisliti. To je naš pravi identitet; to je ono što svatko od nas uistinu jest.

U knjizi proroka Izaije slušamo Božje riječi: “Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim.” (43,4) Velečasni Larry donio je ovaj Izaijin redak u moj život na vrlo osoban način, objašnjavajući u svojoj knjizi:

“Moramo ući u odnos s Bogom prihvaćajući tu istinu. Moramo znati da naš odnos počinje tamo gdje ga je Isus započeo, sa spoznajom da nas Otac ljubi. Gospodar svemira gleda u tebe i govori ti: ‘Volim te!'”

Ova me je spoznaja duboko dirnula. Prije nego što se unutarnje iscjeljenje dogodilo, znao sam sa sigurnošću da Bog voli sve ljude. No, da me Bog ljubi osobno, to sam znao samo razumski, ali ne i srcem. Velečasni Larry pomogao mi je tu istinu iz moje glave spojiti sa srcem.

Zahvalan sam Bogu što mi pokazuje moj pravi identitet u Njemu. Sada prihvaćam svoju muškost i znam da sam Božji čovjek. U Isusu, znam da sam voljeni sin Božji koji je jedinstveno i čudesno stvoren, i čije je ime David.

David Prosen | lifesitenews.com

Prijevod: Martin K. | Bitno.net


David Prosen je terapeut i voditelj grupe podrške “Courage”. Magistrirao je sa specijalizacijom iz pastoralnog savjetovanja na Franjevačkom sveučilištu Steubenville u Americi. Član je Američke udruge kršćanskih savjetnika i Nacionalne udruge za istraživanje i terapiju homoseksualnosti.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 28. rujna 2015.

Možda vam se svidi