Jonásova obitelj, čiji su članovi muslimani, odricanje od islama smatra teškom izdajom njihove kulture i korijena. Usprkos tome, nakon dugog puta traženja i formacije, mladić je primio sakrament krštenja tijekom Vazmenog bdijenja u katedrali u Getafeu, španjolskom gradu u kojemu živi od svoje prve godine života.

Tu je odluku donio nakon što je doživio osobni susret s Kristom, kada je shvatio da nema povratka: bio je čvrsto uvjeren da je katolička vjera istinita.

25-godišnjak, koji nije podijelio svoje prezime, prvi put se zainteresirao za katoličku vjeru za vrijeme školovanja, proučavajući autore poput svetog Tome Akvinskog i svetog Augustina.

‘Ako Krist ne uđe u tvoje srce, tada u konačnici nisi kršćanin, nego tek netko tko mnogo zna o kršćanstvu ‘

Tijekom više od pet godina, sve do početka katekumenata 2025. godine, mladić je duboko razmišljao i istraživao različite vjerske tradicije. U razgovoru za ACI Prensa, Jonás se prisjetio kako je upravo tijekom istraživanja islama „naposljetku postao kršćaninom”.

Za Jonása su Kristova osoba i sakramenti bili ono što je preobrazilo njegov život. „Ako Krist ne uđe u tvoje srce – Krist koji je Bog postao čovjek, koji je sebe predao za nas na križu – tada u konačnici nisi kršćanin, nego tek netko tko mnogo zna o kršćanstvu”, rekao je. Njega su najviše ganuli Kristova muka i žrtva na križu, kao i Isusov Govor na gori.

Istoga dana kada i Jonás, sakrament krštenja primila je i Lourdes Ángel. Poput njega, odrasla je u muslimanskoj obitelji, no objasnila je da je uvijek jasno osjećala „da je Krist prisutan u mome životu; premda mi nitko nikad nije govorio o njemu, već sam ga duboko osjećala”.

‘Shvatila sam da me Bog zove’

„Moja majka oduvijek mi je pokušavala usaditi muslimansku vjeru, ali cijelo vrijeme me privlačilo kršćanstvo. Kao da je moje srce već bilo negdje drugdje, bez ikakve formacije” u katoličkoj vjeri, prisjetila se 21-godišnja djevojka.

Podijelila je i kako joj je Bog pomogao izaći iz toksične veze kada je imala 19 godina. Tada je upoznala sadašnjeg dečka, koji je uključen u Neokatekumenski put. „Shvatila sam da me Bog zove i nisam mu htjela zatvoriti vrata ni okrenuti mu leđa“, ispričala je.

Ono što ju je najviše dojmilo kod katolika koje je poznavala bilo je vidjeti „da su ti ljudi toliko radosni. Slijede Boga i radosni su čak i kad im ide loše, čak i kad imaju problema. Kao da u patnji vide nešto dobro i znaju da Krist ima bolji plan za njih. Željela sam to; željela sam razumjeti kako mogu biti tako sretni.”

Lomljenje okvira svoga svijeta

Put koji su oboje prešli kako bi prihvatili katoličku vjeru nije bio lagan. „Napustiti vjeru u kojoj si odgojen“, objasnio je Jonás, „prilično je teško, jer ona u konačnici strukturira tvoj život, a obraćenje znači raskid s uspostavljenim okvirom tvoga svijeta.“

Najteže mu je bilo priopćiti tu odluku obitelji: „Ne mislim da će to ikad shvatiti… jednostavno ne mogu pojmiti da netko može promijeniti nešto takvo. Za njih je to neka vrsta identiteta ili kulture, a ne put koji treba tražiti i otkrivati.“

Unatoč svemu, Jonás kaže da mu je upravo Isus Krist onaj koji mu pomaže ići naprijed, koji ga tješi i daje mu potrebnu snagu za ustrajanje. „Čak nas i sam Isus upozorava da nas svijet neće osobito voljeti… ako su to učinili njemu, učinit će i nama.”

‘Htjela sam Boga, ali ne i promijeniti sebe’

Lourdes je najteže bilo napustiti prijašnji način života i pokušati „uklopiti Boga, a da ništa ne promijenim u sebi“. Posebno se prisjetila pouke svojeg katehete: „Ne možeš uvesti Boga u svoj život a da za njega ništa ne učiniš; moraš mu napraviti prostora, a onda se možeš brinuti za sve ostalo.”

Jonás se s posebnom toplinom prisjeća Vazmenog bdijenja, kada je primio sakramente kršćanske inicijacije zajedno s još 47 odraslih osoba. „Bilo je to vrlo radosno iskustvo. Sljedećeg dana osjećao sam se kao da sam potpun“, prisjetio se.

Kaže da je prije krštenja „osjećao dosta veliku prazninu u životu, koju sam pokušavao ispuniti raznim ideologijama… istina je da sam živio u stanju znatnog unutarnjeg nereda u duši, u duhu“.

„Nakon što sam primio Isusa u svoje srce“, nastavio je Jonás, „vjerujem da sam puno sređenija osoba u moralnom pogledu. Sada druge gledam ne tek kao instrumente, nego doista kao Božja stvorenja načinjena na Božju sliku, i to me čini potpunim – bilo je to poput novog rođenja.“

‘Euharistija me puni duhovnom snagom’

Podijelio je i da nastoji svaki dan ići na misu. „Za mene je Euharistija poput duhovnog blaga, ono što me puni duhovnom snagom. Kristovo tijelo daje nam milost i sposobnost da gledamo na svijet na nadnaravan način, ne samo ljudskim očima, nego da ga vidimo i pomalo onako kako bi ga gledao Isus“, rekao je.

Na tom putu obraćenja posebno je zahvalan vodstvu svojeg katehete, župnika i župljana. Istaknuo je i važnost življenja vjere uz podršku i unutar zajednice, jer, kako je naglasio, „u izolaciji, čovjek klone; slabi“.

Nastavno na to, Lourdes je naglasila da „samostalno formiranje samog sebe“ nije isto što i imati katehetu uz sebe: „Puno si svjesniji onoga što primaš i onoga što ćeš učiniti na Uskrs“, istaknula je.

Lourdes se prisjetila svoga krštenja „s velikom radošću“. Na kraju, napomenula je, „primaš samoga Krista, nešto doista zadivljujuće“, jednako kao i spoznaju „da me Bog volio unatoč svemu što sam učinila. Čekao me je, i jako sam sretna što sam ga primila.“

Jonás je potaknuo one koji prolaze sličnom situacijom da ne odustaju, ističući da se proces obraćenja „ne dogodi tijekom jednog vikenda“.

„Ne odustajte“, rekao je. „Na koncu, kao što je rekao Isus, kršćanin nije prihvaćen u svojoj kući ni u svojoj obitelji. Rekao bih im: ustrajte, crpite snagu iz Isusovih riječi u Evanđelju, nastojte ga upoznati, nastavite istraživati i razlučivati te tražite ljude koji dijele vašu vjeru i koji vam mogu pomoći.“

Tekst je preveden i objavljen uz odobrenje EWTN Newsa.