Stajala sam na utakmici kluba mojega sina s protivnicima istog godišta. Jedan dječak iz protivničke ekipe zabio je gol i načinio znak križa, što je djelovalo vrlo profesionalno. Moja radoznalost je pomislila: „Uau, tko je to i čije je to dijete?“ Poslije sam srela Ivu i saznala da je taj pogodak postigao upravo njezin sin.

Tu je počelo i naše upoznavanje kroz koje mi je Iva svjedočila o svojem majčinstvu i svemu što je Bog učinio u životu svakog od njezine četvero djece, a ja uz pokoju suzu zapisivala i sažimala.

U vrijeme kad je Iva sa suprugom sklopila sakrament ženidbe, nisu imali ni stalne poslove ni svoj dom. Bili su podstanari i živjeli skromno, nastojeći se uzdati i živjeti potpuno od Božje providnosti. Također, prije braka, oboje su bili složni da će, ako im Gospodin ne podari njihovu djecu, otvoriti se posvajanju. Dan nakon što su saznali da kuca srce njihovom prvom djetetu, oboje su dobili ugovore ‘za stalno’ te time i potvrdu da se s Bogom isplati računati ozbiljno, bez drugih računica i kalkulacija.

Iva započinje s prvom trudnoćom: „Već sam romantični početak nije bio nimalo lagan; uz bakteriju i jake antibiotike trudila sam se uzdati u Gospodina da će sačuvati moje dijete. Porod s uskom zdjelicom i velikom bebom bio je moj prvi izazov. Susret jednog svećenika neposredno prije poroda i molitva za blagoslovljeni porod bili su, vjerujem, od velikog značaja da moj sin preživi teški porod. Kako je bilo prekasno za ‘carski’, porod je bio dugotrajno i traumatično iskustvo.

Već drugog dana života, primijetili smo neke specifične teškoće na djetetu poput velike krutosti te nakon ultrazvuka mozga, kao posljedicu teškog poroda, nalaz je potvrdio cistu na mozgu. Radilo se o krvarenju drugog ili trećeg stupnja te je naš sin bio neurorizičan.“

Tako je krenula Ivina bitka i život obilježen izmjenom dojenja i vježbanjem kroz dvadeset četiri sata na dan. Doktorovo priznanje da je moglo doći do cerebralne paralize, popratila je izjava: „Mama, sve je u vašim rukama.“ Uslijedilo je neprestano vježbanje kad god je sinčić bio budan kako bi jednom mogao pravilno hodati, pisati i dobro se koristiti rukama i nogama. Iva se prisjeća da se sa suprugom u tom periodu značajno zagrlila te su predali sve Gospodinu u ruke. Od tada, njihov život, koji je postao izmjena vježbanja, odlazaka na kontrole, molitve i dojenja trpio je mnoge krize: „U jednom sam se trenutku osjećala kao tvornica“, priznaje Iva.

No, Gospodin je bio jači i Iva opisuje nadnaravnu snagu da tada sa suprugom uspije sve što su, kao roditelji, mogli. Kao majka djeteta s teškoćama, svjedoči da je uz Gospodinovu intervenciju, dobre fizijatre i uporan rad, njezin sin napredovao kao raketa, stao na noge i progovorio prije vršnjaka, a na upisu u školu rečeno je da ima najljepšu grafomotoriku. To je bilo jedno od velikih čuda s njihovim prvim sinom, danas pametnim studentom, športašem i prekrasnim brižnim mladićem. Već je tada naučila, tvrdi, da samo treba biti instrument u Božjim rukama.

Drugi sin začeo se i rodio vrlo brzo te su dvojica sinova imali prekrasno djetinjstvo obilježeno igrom i međusobnim bratskim druženjem. Iako je drugi sin također rođen kao neurorizičan, nosili su se mnogo lakše s tim, sada već kao „profesionalci“ na tom području. Međutim, jedan je drugi događaj značajno obilježio život njihova sina.

“Bila je zima. U dobi od deset godina igrao se na snijegu zajedno sa svom drugom djecom pred našom zgradom. Bilo je to jedno visoko brdo, atomsko sklonište, s kojeg su se djeca sanjkala. U jednom trenutku, drugi sin je vrisnuo da je brat pao! Naime, on nije pao sa sanjki u snijeg, nego je pao s druge strane atomskog skloništa, na cestu između parkiranih automobila među dva betonska bloka, s oko pet metara visine i nepomično ležao. Iva prepričava: „Sjećam se svojeg pogleda u nebo, on kao da nije bio da se ništa ne dogodi već: Oče, ja ti vjerujem i dajem ti ga.“

Iva je molila nad nepomičnim sinom i hitna je brzo došla. Vidjevši visinu pada, hitno je prevezen nosilima u bolnicu na sve moguće obrade. Vidio je u četiri slike i nakon sati i sati pretraga, roditeljima je rečeno da je doživio ne samo potres mozga, nego čitavog tijela, doslovno potres svakog organa. Međutim, doktori su rekli da se dogodilo čudo, da nijedna kost nije bila slomljena i nijedna modrica zadobivena: „Tada sam znala da je Gospodin učinio čudo i sačuvao njegove kosti, lubanju i cijeli njegov život. Nakon ležanja u mraku tijekom sedam dana, bez daljnjih komplikacija, jednom mi je kasnije rekao da je u trenutku pada pomislio na Boga. Sada gledajući unatrag, vidim da je to bila velika prekretnica, važan korak i veliki rast u mojoj vjeri kad sam ponovno sve povjerenje stavila u Gospodina.“

Iduće, treće, Ivino dijete bila je djevojčica za koju su ona i suprug molili na međugorskom Podbrdu te obećali Gospi da će, ako dobiju djevojčicu, nazvati ju po njoj. Iako su većinu te trudnoće obilježili razni zdravstveni problemi poput placente deprese, problemi s venama, otkaz na poslu i sl., točno devet mjeseci od dana te molitve na Podbrdu, rodila se njezina prva djevojčica.

„Negdje na samom početku korone, naša je kći počela osjećati neobične glavobolje koje je često pratio jako bolan i ukočen vrat. Pamtim dan nalaza magnetske rezonance mozga koji pokazuje krvarenje u središtu ‘ponsa’ (moždani most – središte mozga) zbog čega smo se istog trenutka morali javiti u Klaićevu. Kad su doktori vidjeli da sam ju ja dovezla, a ne hitna i da ona stoji na nogama, nisu mogli sebi doći jer za takav loš nalaz, veliko je čudo da netko uopće stoji, govori i da nije na aparatima. Sumnjali su na tip tumora koji zapravo kada pukne i iskrvari, centri mozga odumru i završava smrtnim ishodom.“

Tu su krenuli mjeseci pregleda, kontrola i molitve, a Iva se sa svojim suprugom sve više prisjeća kako je njihova djevojčica posvećena, kako je začeta i rođena te znaju: „Ona je čudo! Bože, ti ćeš se proslaviti! Hvala ti za njen život!“ Tada je došla nadnaravna snaga koja je ostala prisutna tijekom svih mjeseci pregleda kada su se doktori uvijek iznova čudili da nijedan centar na njenom tijelu nije oštećen. Njezin nalaz žele koristiti u znanstvene svrhe kako bi bio jedinstveni primjer takve dijagnoze i takvog zdravstvenog stanja budući da je središnji centar mozga dvotrećinski bio u krvi.

Sve to vrijeme, Iva govori da osjeća da ju je Gospodin nosio i govorio: „Iva, samo gledaj u Mene!“ To je za nju bio novi iskorak u vjeri po križu. Tada, kako kaže, živo je iskusila riječi da križ, ako se prihvati, zagrli i uzljubi, ima sposobnost promijeniti našu nutrinu. Hodočastila je Mariji u zahvalu za njen život i svima rekla da samo zahvaljuju. Nakon dvije godine, ponovni je magnet pokazao da tumora nema i da, kad se supstrat krvi povukao, ispod nije ostalo ništa osim koje deformirane krvne žilice koje ne predstavljaju smrtnu opasnost. Danas je potpuno zdrava i vesela djevojka koja pohađa srednju plesnu školu.

Dugo željena, četvrta trudnoća bila je najizazovnija i zahtjevna zbog sve većeg propadanja Ivinih vena, gestacijskog dijabetesa sa svakodnevnim „pikanjima“ i mjerenjima inzulina, mirovanjem, velikom bebom i njezinim nezgodnim položajem i sl. K tome, za vrijeme ovog tzv. dorzalnog poroda, naišla je i na mladog i neiskusnog doktora „stažista“, što je bilo novo bolno i ponovno traumatično iskustvo. Beba je krenula van, no to nije išlo glatko zbog bebina položaja.

„Bio je to blagdan Presvetog Trojstva i jedno od nekoliko iskustava živoga Boga u mom životu. Htjela sam da spase dijete, a ne mene. Tada sam osjetila da u mome tijelu netko drugi, netko s visine, intervenira do kraja da se dijete rodi. Nakon nekoliko sati muke, rođeni dječak bio je potpuno plav, poput plave majice, a čak nije odmah ni zaplakao. Popucana i skroz u mukama zahvaljivala sam da je živ i znam da je to bilo djelo Presvetog Trojstva. Zbog teškog poroda, i ovo dijete ponovno je bilo neurorizično dijete s oštećenjem lijeve strane mozga i ptozom lijevog oka, no ponovno, uz već poznati rad i ustrajnost u svim fizikalnim terapijama, logopedskim i senzoričkim vježbama, mnogo godina poslije proglašen je darovitim djetetom već s pet godina.“ I baš je to onaj dječak s početka priče koji zabija golove.

Na kraju zapisivanja ovog Ivina svjedočanstva, izdvojila bih njezin zaključak koji svima može biti na korist i blagoslov: biti majka bio je i ostao najuzvišeniji poziv u njezinu životu zbog kojeg je ostavila karijeru u autoindustriji. Umjesto toga, educirala se za rad s djecom s teškoćama, čime se i dan danas bavi u svom obrtu. Kroz cijelo to vrijeme, radila je ‘sitno’ i na pola radnog vremena jer je osjećala da više želi biti „sigurna baza“ za svoju obitelj i djecu u svom domu. Tako je i dan danas uvijek tu, s njima želi biti od trenutka kad se probude, da im skuha čaj, pripremi obroke, dočeka ih kada dolaze i odlaze i da bude svakome ono što treba – nekome razgovor i intervencija, nekome samo utjeha i rame za plakanje – a svima prisutnost.

Iva se uvjerila da je nju i supruga Gospodin ljubio baš kroz križeve koje su imali i baš u njima im davao snagu da ga nose s osmijehom. „Kad je teško“, poručuje, „pokušajmo ljubiti križ.“ To drugima djeluje ludo, ali tada se uistinu u srcu rađa nešto novo. Svi križevi njihove djece toliko su joj dali da ih ne bi mijenjala, kaže, nizašto. Baš na njima, stajao je njezin Krist i kada je zagrlila križ, pronašla je još dublje Njega.