POTRESNO SVJEDOČANSTVO

Imala sam dva pobačaja – evo zašto podupirem Alabamin pro-life zakon

Žene moraju znati istinu. Zaslužuju da mogu donijeti informiranu odluku o tako ozbiljnoj stvari, s ozbiljnim posljedicama. Zaslužuju činjenice, a ne pro-choice slogane pune laži i zabluda

Foto: Shutterstock.com

Neobično je da osoba poput mene podupire Alabamin novi pro-life zakon. Mnogo sam godina bila pro-choice, a kao mlada žena imala sam ne jedan, nego dva pobačaja.

Oba bi moja pobačaja bila ilegalna pod novim zakonom koji je prošlog tjedna prihvaćen u Alabami. Zakon zabranjuje pobačaj u svim fazama, a iznimku dopušta samo da se spasi život majke. Druge savezne države, poput Missourija i Louisiane nisu daleko od toga što je učinila Alabama – i pozdravljam takav pristup situaciji.

Trebalo mi je dugo da dođem do ovakvoga razmišljanja. Kako sam već spomenula, nekada sam bila pro-choice. 1972. godine sudjelovala sam u srednjoškolskom prosvjedu zbog toga što Planned Parenthood nisu dobili dopuštenje održati prezentaciju u našoj školi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon što sam završila studij sestrinstva, ali još nisam bila dobila licencu za rad kao medicinska sestra, radila sam u bolnici u Marylandu. Jedne su mi večeri rekli da pomognem jednom liječniku u nekom postupku. Nisam znala da ta bolnica radi pobačaje u drugom tromjesečju dok nisam došla u dvoranu i dobila zadatak.

Tamo su bile tri žene. Sve su dobile injekcije otrovne otopine u maternicu, a zatim su stavljene na dripove Pitocina (sintetiziranog hormona oksitocina, op. prev.) da se potaknu trudovi. Većinu sam vremena provela s jednom od žena, 29-godišnjakinjom koja mi je povjerila koje su okolnosti njezine odluke da pobaci. Dan prije bila je došla kući ranije s posla, i u dnevnom boravku uhvatila muža u spolnom odnosu s drugom ženom. Rekla je da je izašla iz kuće, i u krajnjoj boli i ljutnji odlučila da je najbolji način da mu se osveti taj da mu kaže da je zbog šoka od toga što je vidjela imala spontani pobačaj. Tako on nikada ne bi znao da je zapravo pobacila njihovo dijete.

Ubrzo nakon što mi je ispričala to, trudovi su postali dovoljno česti da smo je liječnik i ja odveli u drugu prostoriju, gdje je počela tiskati i ubrzo rodila dječačića nešto većega od moje šake. Liječnik je procijenio da je djetetu između 19 i 20 tjedana. Tijelo mu je bilo jako opečeno, a na licu mu je bio – sasvim sam sigurna – izraz strašne boli. Još je bio živ. Liječnik je objasnio da, ćemo ako oči nisu ukočene, možda morati oživljavati. Kad je podignuo dijete da mu provjeri oči, majka ga je vidjela i počela vrištati: „O Bože, što sam učinila?” Izjavio je da su oči ukočene, i bacio dijete u kantu na podu. Vidjela sam kako se dijete miče i bori se za zrak, a zatim je umrlo. Majka je postala histerična, i morali su je smiriti lijekovima.

Od svega toga mi je pozlilo, i otišla sam kući. Osam mjeseci prije toga moj muž i ja odlučili smo da ću pobaciti kako bih mogla završiti studij sestrinstva, i sad sam počela osjećati svu težinu i stvarnost te odluke.

Taj je brak završio, kao što se često događa u vezama u kojima se učini pobačaj. Ponovno sam se udala, dobila dijete, a kada sam uskoro opet zatrudnjela, moj je muž govorio da nije spreman, i opet sam pobacila.

Toga sam se puta borila za dijete, ali sam ipak učinila pobačaj nakon što mi je muž zaprijetio da će me ostaviti. Vjerovala sam liječniku kada mi je rekao da dijete nema otkucaja srca niti definiranog oblika tijela, i postupak je učinjen, iako nisam nimalo bila sigurna.

Dvije godine kasnije bila sam trudna, i to smo dijete željeli. Redovito sam išla na ultrazvuk. Tamo su mi pokazali sonogram moga djeteta – u istoj dobi kao i dvoje koje sam bila pobacila. Imalo je ruke, noge, čuli su se otkucaji njegovoga srca (zasebno od mojih), i stalno se kretalo dok sam ga gledala. Obuzeo me užas kada sam shvatila da su mi lagali – ne jednom, nego dvaput, i to različiti liječnici. Žaljenje je bilo neizdrživo, a ljutnja neizmjerna. Obuzeo me užas kada sam shvatila da su mi lagali – ne jednom, nego dvaput, i to različiti liječnici.

Našla sam oproštenje kada me jedna draga prijateljica dovela do Isusa. Našla sam iscjeljenje u jednoj skupini za oporavak od posljedica pobačaja, i pronašla sam smisao u tome što sam obećala da sprječavati da drugim ženama lažu i zavaravaju ih kako se to dogodilo meni. (U Hrvatskoj postoji Program za iscjeljenje rana pobačaja „Oprostom oslobođene“ inicijative „40 dana za život”, op. prev.)

Sada sam šefica medicinskih sestara u centru za pomoć trudnicama, i naučila sam raditi ultrazvuk klijenticama koje nam dođu tražeći pomoć. Svakodnevno vidim šok, a zatim i suze žena kada shvate da je dijete koje su namjeravale pobaciti živo i da se kreće u njima – i da mu srce kuca! Jedna mi je šesnaestogodišnjakinja rekla: „Djetetovo srce kuca mnogo brže od moga! Ima svoje otkucaje srca, odvojene od mojih! Znači da to nije moje tijelo, nego njegovo! A ja sam ga se htjela riješiti!” To su doista mudre riječi za jednu tinejdžerku.

Zato žene moraju znati istinu. Zaslužuju da mogu donijeti informiranu odluku o tako ozbiljnoj stvari, s ozbiljnim posljedicama. Zaslužuju činjenice, a ne pro-choice slogane pune laži i zabluda. Zaslužuju svu istinu.

Svakodnevno vidim šok, a zatim i suze žena kada shvate da je dijete koje su namjeravale pobaciti živo i da se kreće u njima.
Bol na licu djeteta koje sam pomogla pobaciti i bol njegove majke kada je shvatila što je učinila nisu se nikada trebali dogoditi. Ta ljudska bića nisu to trebala nikada iskusiti.

Retorika druge strane kaže da postabortivna trauma ne postoji, da žene ne žale zbog svojih pobačaja. Ja znam da je to laž. No za mene je bilo gore kada sam otkrila istinu poslije laži. Izdaja i žaljenje gotovo su me uništili.

Pohvalno je što se donose dobri zakoni u saveznim državama poput Alabame, Missourija i Georgije. Missouri i Georgia nastoje donijeti zakone kojima bi pobačaj bio zabranjen kada se detektiraju otkucaji srca. To znači da će liječnici morati raditi sonograme da vide kuca li djetetu srce, i majka će tada vidjeti dijete.

Za ženu je to iznimno važna informacija. Ona zaslužuje priliku da dozna istinu. Njezino je dijete živo, i sve što mu treba da jednoga dana postane osoba – kao što je i ona – jest vrijeme da naraste.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Također smatram da opcija posvajanja mora biti pristupačnija i povoljnija. Srednje škole trebale bi nuditi više educiranja o tome, da mladi mogu doznati istinu o otvorenom posvajanju i sigurnosti intenzivnih provjera ljudi koji žele posvojiti dijete.

Retorika druge strane kaže da postabortivna trauma ne postoji, da žene ne žale zbog svojih pobačaja. Ja znam da je to laž.

Naravno da ima i onih koji spominju argument silovanja. „Zašto bi žena morala roditi to dijete ako je bila silovana?” Na to odgovaram: „Zašto bi žena morala dvaput podnositi nasilan čin?” I pobačaj je nasilan čin. Da pobačaj uspije, netko mora umrijeti.

Vjerujte mi, prije ili kasnije majka će shvatiti da joj je dijete ubijeno, i neće moći pobjeći od toga. Htjet će saznati zašto joj nisu rekli istinu.
Ženama treba istina. Žene zaslužuju istinu. To je prava definicija brige za žensko zdravlje.

Leslie Dean  | Daily Signal
Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 24. svibnja 2019.

Možda vam se svidi