*Danas, uz 31. obljetnicu stradanja u Vukovaru i Škabrnji, ponovno objavljujemo razgovor koji smo 2019. vodili s fra Smiljanom Berišićem, živim svjedokom pada Vukovara.

– Odrasli ste u Vukovaru. Po čemu pamtite grad svog djetinjstva?

Moji su se roditelji doselili iz Janjeva u Vukovar 1971. godine. Stric je već živio u Vukovaru, a mom ocu i majci je bilo stalo do toga da mi (djeca) učimo hrvatski jezik i da živimo u Domovini. U Vukovaru sam završio osnovnu školu („Stjepan Supanc“) i srednju medicinsku školu. Bilo je to lijepo djetinjstvo i sjećam se mnogih trenutaka, od učenja vožnje bicikla s tatom u parku preko puta naše kuće, sanjkanja ispred crkve sv. Filipa i Jakova niz Augustinčićevu ulicu i svakako ministriranja, grupe mladih „Susreti“, naših aktivnosti, košarke na „Levoj Bari“, izlazaka i slično. Ako bih morao izdvojiti jedan događaj, onda je to svakako kupnja moje prve Biblije u sakristiji. Bila je to Ilustrirana Biblija mladih, a ja sam imao osam godina. Dakako da mi je na proslavi sakramenta potvrde 1980. godine moj kum Albert darovao „pravu“ Bibliju, u izdanju KS-a. Bila je tiskana na debelom papiru i nestala je negdje u Đakovu u studenom 1991.

– Koje su prve ratne slike kojih se sjećate, odnosno možete li izdvojiti trenutak kada ste shvatili da počinje rat?

To sam čini mi se shvatio početkom rujna 1991. godine, kad sam s ondašnjim provincijalnim ministrom, fra Mirkom Mataušićem, došao u Bogdanovce, na putu za Vukovar. Trebali smo skrenuti na „kukuruzni put“, a započela je pucnjava sa svih strana. Jedan nam je gardist rekao da izađemo iz automobila i zalegnemo iza njega. Bilo je prilično nestvarno, dva fratra u prašini, u habitima, a meci zuje oko nas.

– Vi ste početkom rata već bili u franjevačkoj formaciji? Možete li nam reći nešto više o svom pozivu?

Te sam 1991. godine praktički bio završeni student teologije. Pet godina studija bilo je iza mene, u listopadu 1991. godine sam trebao biti ređen za đakona. Vječne sam zavjete već predao u ruke provincijala fra Mirka Mataušića 30. rujna 1990. u crkvi svetog Franje na Kaptolu u Zagrebu. Formaciju sam dakle već završio, bio sam već fra Smiljan, samo još nisam bio ređen.

– Kako ste završili u vukovarskoj bolnici?

Nisam slučajno (smijeh) nego namjerno. Završio sam srednju medicinsku školu 1984. godine u Vukovaru i u toj sam bolnici išao na praksu, tako da sam više-manje poznavao većinu doktora i glavne medicinske sestre, jer su nam to bili i predavači stručnih predmeta. Odmah po dolasku (2. rujna 1991.) u Vukovar, 3. ili 4. rujna sam se javio u bolnicu doktoru Njavri s namjerom da budem od koristi i da radim kao medicinski tehničar, što se u tom trenutku pokazalo nepotrebnim, jer je bilo dovoljno osoblja. U listopadu se puno govorilo o mogućem konvoju koji će evakuirati ranjenike, starce i djecu iz Vukovara, a kako je stari fra Martin trebao ići, ja sam također – kao pratnja, ali i zbog đakonskog ređenja – trebao ići s njime, tako sam se našao u bolnici. Prilika će se ukazati kada sam prilikom posjeta stricu Pavlu, koji je bio ranjen, u razgovoru s dr. Šimunovićem i jednim „pomaganjem“ kod previjanja dr. Matošu bio prešutno primljen. Tako sam negdje od sredine listopada pa do pada bio u bolnici i previjao ranjenike koje je uglavnom operirao dr. Aleksijević, a u suradnji (tim) s dr. Mirjanom Semenić.

Fra Smiljan kao student medicine u Zagrebu 1986.

– Gdje je za vrijeme napada na Vukovar bila Vaša obitelj? Jeste li kontaktirali s braćom franjevcima?

Moji su roditelji, zajedno s najmlađom sestrom, u Zagreb otišli početkom kolovoza 1991. godine jer se već granatiralo svake večeri. Uskoro im se pridružila i srednja sestra koja je imala malenu djevojčicu. Jedna sestra koja je bila udana na Mitnici i njezin suprug su cijelo vrijeme rata bili u Vukovaru, a srednji je brat izveo najmlađega početkom rujna. Bilo je svakakvih situacija i svakakvog dovijanja javiti se svojima ili posjetiti nekoga u to vrijeme. Do sredine listopada se to nekako moglo, bilo telefonom ili nekom porukom. Ja sam cijelo vrijeme bio u samostanu do početka listopada, a zatim sam otišao u bolnicu i za to vrijeme sam znao ponekad otići u samostan na misu ili bi neki fratar došao imati misu u bolnicu. Drugih kontakata nisam imao.

– Koje su bile Vaše dužnosti u bolnici? Možete li nam opisati uvjete u kojima ste radili?

Kao medicinski tehničar, moja je dužnost bila previjati ranjenike u timu s dr. Mirjanom Semenić i to smo radili cijelo vrijeme. Ponekad smo previli i 100-njak ranjenika dnevno. Počeli bismo oko osam sati ujutro, čim bi vizita završila, „napunili“ bismo kolica za previjanje sa sterilnim materijalom, zavojima i instrumentima i išli od kreveta do kreveta i previjali. Uvjeti su bili kao u nekom filmu. Pjevalo se, plakalo, radilo, snalazilo, tu i tamo bismo nešto i pojeli, uvijek je bila borba kako doći do cigareta… Svi su pušili… Cigareta je bila i anestetik i analgetik i sredstvo za umirenje. Naši ranjenici u bolnici nisu tražili tablete ili injekcije – uglavnom su tražili cigarete… Vladao je duh zajedništva i svatko od nas je pokušao dati ono najbolje što je mogao. Navečer kad bi se sve smirilo, započela bi i pjesma, pa bi bio red duhovnih, red slavonskih, red dalmatinskih, red bosanskih pa onda ispočetka…

Na razrušenom tornju u Vukovaru, rujan 1991.

– Možete li nam izdvojiti jedan događaj koji nam može ilustrirati težinu situacije u bolnici?

Vjerojatno je najpoznatija epizoda kada je „krmača“ – avionska bomba koja nije eksplodirala, probila pet betonskih ploča od po pola metra i zaustavila se u podrumu bolnice na krevetu jednog pacijenta. Komentar sestre koja je prolazila bio je: „Tko ti je stavio tu bocu s kisikom između nogu?“ (bomba je izgledala kao boca s kisikom). Kad su joj rekli da je to bomba – onesvijestila se. To nam je u to vrijeme bila super šala. No, vjerujem da vama tako ne zvuči… (smijeh) No, ipak ja bih naglasio da je bolnica bila usprkos svim bombardiranjima i razaranjima nekakav „safepoint“, točka gdje su se ljudi barem za trenutak osjećali sigurnije, gdje su izmjenjivali informacije, gdje su dolazili utješiti nekoga ili potražiti utjehu. Najgore je bilo kad smo čuli da je potpisana predaja, neki su si ranjenici htjeli oduzeti život. Hrabrili smo ih i tješili, kako smo najbolje znali i umjeli. Premda nisam bio svećenik, neki su imali potrebu razgovarati sa mnom i htjeli su da ih saslušam. Ja sam to i činio i nastojao im govoriti o Božjoj ljubavi i milosrđu i značaju žrtve koju su podnijeli. To je jedan od razloga zašto sam svećenik.

– Sigurno postoji jedan događaj iz vukovarske bolnice koji dokazuje nadu i vjeru naroda koji je danima bio pod opsadom? Doktor Jelinčić je u razgovoru za Bitno.net dao primjer žene, koja je unatoč nagovaranjima na pobačaj, u ratnoj bolnici odlučila roditi dijete.

Toga ima napretek. Izdvojio bih događaj kada je sestra Vesna posvojila jedno napušteno dijete, ona je to i opisala, pa vrijedi to i pročitati. Bilo je poroda u bolnici, bilo je smijeha, kao kad bi pala kiša, pa je žensko osoblje imalo dovoljno vode da opere kosu i napravi frizure… Za mene je to bila noć kada je Vukovar pao i kada sam dao krv da bi se operirala jedna malena djevojčica koja je imala geler u trbuščiću. To je bio treći put u tri mjeseca da sam dao krv. Sama činjenica da su fratri ostali u samostanu do samoga pada, da je crkva odoljela svim bombardiranjima, da smo svi mi znali da iako je Vukovar pao, to nije kraj nego samo jedna epizoda u životu grada i da će se grad ponovno obnoviti i da će ponovno biti ono što je bio. No ta žrtva ga je učinila herojem i omogućila je jedan predah svima onima koji su se trudili oko obrane cijele Domovine, a na kraju krajeva rezultirala je i priznanjem Hrvatske svega dva mjeseca poslije.

Detalj razrušenog oltara u franjevačkoj crkvi u Vukovaru, listopad 1991.

– Kako je izgledao trenutak kada je srpska vojska okupirala grad i ušla u bolnicu? Kako su se ophodili prema Vama? Jesu li znali da se školujete za katoličkog svećenika?

To je sve poput „Zone sumraka“. Čudno je to sve bilo, nemoguće je sve opisati, svi smo bili malo zabrinuti, manje za sebe, više za one koji su se bojali – ranjenike, za one koji su bili u podrumima, za rođake i prijatelje. Ja vjerujem da su oni znali tko sam ja, jer su me moji fratri tražili i preko diplomatskih kontakata. Nitko to nije pokazivao nekim specijalnim odnosom, ali recimo tako da me nisu dirali… Što god to značilo… Veselin Šljivančanin nam je održao „čas moralno političkog vaspitanja“, govorio nam je o „bratstvu i jedinstvu“, a u međuvremenu su sve tehničko osoblje i lakše ranjenike izdvojili i odveli – kasnije ćemo čuti – prvo u „Velepromet“ pa na „Ovčaru“.

– Jeste li bili svjedokom izdvajanja ranjenika i njihova transporta iz bolnice, odnosno prema Ovčari? Jeste li tada mogli pomisliti kakva ih tragedija očekuje, odnosno da odlaze u smrt?

Ljudi o sebi ne vole misliti kako su naivni i kako su bedasti, ali to je najčešće istina. Mi smo bili tako bedasti i tako naivni da bi nam trebalo podići spomenik – za nauk svima koji imaju posla s vragom – neprijateljem čovječanstva i ljudskosti. Na žalost prvi ja, a onda i svi mi u vukovarskoj bolnici. Ujutro, mislim da je to bila srijeda 20. studenoga, čim sam ustao išao sam prema „svome teritoriju“ – ulazu na hitnu gdje je bila i većina ranjenika koje sam previjao… misleći kako organizirati kolica za previjanje… Svi su bili postrojeni ispred ulaza – tehničko osoblje, među njima i Tomislav Papp – brat moga zeta Franje i neki lakši ranjenici. Sve su to ljudi koje sam poznavao i surađivao – pozdravio sam se s nekima, pokušavajući shvatiti što se događa… Nisam shvatio! Nisam shvatio ni da su namjerno izdvajali sve one ranjenike koji nisu bili iz Vukovara, nekoliko sam njih i pomogao utovariti na kamione…

Nisam shvatio jer su govorili da ih voze na razmjenu, nisam razumio vražji plan, jer su nam pomagali ukloniti vozila koja su ometala nekakav normalan transport. Nisam shvatio ni kad su doktori Marić i Stanimirović došli u bolnicu obučeni u uniforme JNA, nisam shvatio ni kad su unezvjereni ljudi iz Crvenog križa i Europske zajednice (promatrači) izgledali ne samo izgubljeno, nego još bedastije nego mi i hodali onuda. Nisam shvatio ni kad su došli novinari, među njima i jedna ekipa koja je bila i u samostanu negdje krajem rujna i koju sam proveo kroz bolnicu, njih je vodila jedna malena Francuskinja, novinarka – Agnell, mislim da se zvala.

Došli su autobusi i odveli medicinsko osoblje. To popodne oko 17 sati odveli su i dr. Juraja Njavru. Uz pomoć jednog Talijana, mislim da se zvao Baroni, ostalo je nas četvero od svega hrvatskog medicinskog osoblja: časna sestra Jela, časna sestra Ida (časne sestre Križarice iz Đakova), sestra Zorica iz Zagreba, iz Klaićeve, i ja. Pokušali smo se organizirati, prikupili sve ranjenike iz bolnice u taj prostor koji je izgledao apokaliptično, strašan nered, smrad, vlaga, bilo je kišovito tih dana… Sestre Ida i Jela su dijelile terapiju, a sestra Zorica i ja smo previjali. Bila je jedna gospođa koja je sve to strpljivo čistila i pomagala, mislim da je bila spremačica u bolnici, nisam je poznavao osobno, ali ću je se uvijek sjećati.

Moram izdvojiti još dvije osobe, po mome sjećanju oni su također pokušali pomoći – to je bila magistra, gospođa koja je radila u ljekarni, koja je pomogla onom Švicarcu koji se na Vukinom mostu svađao sa Šljivančaninom da nađe Borovokomerc gdje je jedan dio ranjenika bio smješten (oni nisu ni znali za to – Crveni križ i europski promatrači), te dr. Stojanovića, koji nam je te večeri spasio jednog ranjenika koji bi bio iskrvario da mu nije pomogao. Te večeri smo bili iscrpljeni, bilo nam je gotovo žao jednog vojnika JNA koji nas je valjda čuvao – dali smo mu bocu vina koje smo našli, a on je nama dao cigarete.

Fra Smiljanovo đakonsko ređenje 28. ožujka 1992. u zagrebačkoj katedrali

– Kada ste napokon stigli na slobodan hrvatski teritorij? Koji osjećaj je bio ponovno susresti svoju obitelj, ali i braću franjevce?

Ujutro, u četvrtak 21. studenoga 1991., potovarili smo sve te ranjenike (njih 52) koji su htjeli ići na našu stranu, osim dvojice. Zanimljivo, i jedan i drugi su se zvali Zvonko. Imali su intrakranijalne ozljede i nismo ih mogli transportirati na taj način (autobusi i JNA sanitetska vozila). Nisu dali da nam itko pomogne. No Bog nam je dao snagu. Uspjeli smo. Krenuli smo prema izlazu iz bolnice, a onda je doletjela Agnell i pitala treba li nam nešto. Ja sam zamolio za cigarete, a ona se vratila s punim rukama, imala je valjda sve što je uspjela uzeti od kolega. To joj nikada neću zaboraviti. Poslije više od tjedan dana dečki su živnuli.

Zapalili smo i na trenutak bili negdje gdje nije bilo ni granata, ni ubijanja, ni rata. Prošli smo Radićevom ulicom i tada sam vidio krovište crkve i samostana kako gori, srce mi je zadrhtalo, zašto su ga zapalili? Ta nedavno smo ga obnovili. Park pored moje kuće nije više bio park, bilo je to groblje predivnih divljih kestenova od kojih su ostala samo debla, od kuće mojih roditelja ostao je tek zidić od jednog metra. Prošli smo sajmištem, a onda šok – stotine i stotine topova koji su srušili naš grad. Prva je misao bila, pa kako je itko ostao živ? Je li to nešto što je itko mogao željeti – srušiti ili ubiti jedan grad i ubiti ili protjerati njegove žitelje, kakva demonska sila može to činiti ili samo htjeti? Zlo, ako hoćete – pakao je bio za nama, svakim kilometrom je sve bilo drugačije… Prešli smo u Bosnu i u nekom selu sam kupio neke kekse i nešto cigareta s tih nešto novaca što sam imao u džepu, prvi put nakon više od dva mjeseca – nešto se moglo kupiti. I onda djeca na ulicama, nevjerica…

Prva misao je bila „Koja je budala pustila djecu na ulice?!“, a onda ispravak – pa tu još nema rata, tu djeca još idu u školu… Na razmjeni ili što je to već bilo – „pretovar“, iz autobusa i tih sanitetskih vozila prebacili smo ranjenike u kamione i druga vozila. Mnogi su ranjenici inzistirali da ih ja prebacim ili barem da ih razuvjerim da je sve u redu i da idemo na slobodni teritorij. Bili su pomalo nesigurni, a ni mi se nismo osjećali bolje, no neka se nada osjećala. Tu sam nakon mjesec dana vidio sestru Agatu koja je bila trudna, zeta su Ivicu zarobili na Mitnici, vidio sam i strinu i bratića Josipa. Kad smo prešli most u Slavonskom Šamcu bila je već noć, i kad su nam one gospođe dale sendviče i sokove bilo je to nešto nestvarno, kao da smo iz „Zone sumraka“ prebačeni u nešto drugo, još nije bila java, bilo je to kao neki san.

U Đakovu smo se izgubili. Dok smo završili s ranjenicima i pozdravili se s drugim dijelom konvoja (medicinski djelatnici koji su otišli dan prije nas prespavali su u autobusima u Srijemskoj Mitrovici), u isto smo vrijeme došli u Đakovo. Ja sam nekako došao do kuće časnih sestara, gdje su bile i neke moje časne Janjevke. Nešto smo popili, a onda su mi rekli da ujutro ide autobus sa starijim časnama na Krk i da mogu s njima za Zagreb. Tako je i bilo. Krenuli smo rano, stali smo u Bjelovaru, tu sam kupio novine i cigarete, ušao u autobus i suze su same išle, dobrih pola sata. Bilo me je i stid, bio sam izvan sebe. Nisam plakao cijelo vrijeme u Vukovaru, a sada plačem; koji sam ja mulac, nije me bilo strah granata i smrti, a sada me stid preplavljuje. Tek sada mi je jasno – ja sam preživio pakao u Vukovaru, prošao kroz čistilište (zamislite – Bjelovar) i ostao živ, a mnogi moji kolege, prijatelji, rođaci, stric Mato, kum Nikola, rođak Tuna, majstor Andrija, njegov sin Tomislav, moji prijatelji iz „Susreta“ Saša Molnar, Zlatko Krasnik i mnogi drugi nisu, oni su ubijeni, mnogi su bili zarobljeni. (To znam sada, u ono vrijeme sam znao samo za prvu trojicu.) Zašto ja nisam? Nisam ništa bolji ni zaslužniji, a tu sam… Vozim se za Zagreb, čitam novine i imam cigarete, a njih nema… I danas me je ponekad stid zbog toga. Nema tog psihologa koji mi može pomoći. No, kao i sve drugo i to sam prihvatio od Gospodina, tu sam, pa što je Njegova volja, neka bude. Bit ću živ i raditi za dobro dokle god On to hoće.

U Zagrebu sam sjeo u taksi na autobusnom kolodvoru. Taksist me je čudno gledao, a meni je sve bilo više ili manje smiješno, čudno… Kao da nikad nisam otišao iz Zagreba, a opet kao da je cijela vječnost prošla. Prva osoba koju sam susreo, na ulazu u samostan na Kaptolu bio je fra Mirko Mataušić, onaj s kojim sam i otišao u Vukovar. Pozdravili smo se, došavši u zbornicu – bilo je zanimljivih pitanja i komentara. Kasnije sam saznao da me je tražio i preko francuskog veleposlanika u Zagrebu. Ja, koji sam prilično temperamentan, bio sam smiren i svima strpljivo odgovarao na uglavnom ista pitanja. Saznao sam da su braća iz samostana odvedena u zarobljeništvo, osim fra Martina, kojega su pustili, ali kojemu je srce stalo one večeri kad je dobio „pasoš“ i kad se iz Subotice trebao vratiti u Zagreb. Vratio sam se studiju, radu s mladima, gotovo kao da i nije bilo vanjskih promjena u svemu što sam poslije činio i radio. Ili se barem meni tako čini.

Mlada misa na Sigetu, Novi Zagreb, 5. srpnja 1992.

– Na koji vas je način promijenila vukovarska tragedija? Jeste li se ikada pitali zbog čega je Bog dopustio da se to dogodi upravo Vama, ali i hrvatskom narodu?

Shvatio sam dvije stvari: prva je da vremena nema i da ako danas ne učinite nešto dobro, lako je moguće da nećete imati drugu priliku… Druga je da bez obzira na to kako se drugi ponašali i što drugi činili, ja nemam izgovora za nepoštivanje života drugoga čovjeka kao osobe koju je Bog stvorio na svoju sliku; i muškarca i žene i djeteta, i starca i bolesnika, i sveca i grešnika… Nikada… Tko sam ja da ulazim u Božje razloge ili njegovu volju, moje je da ju prihvatim i da živim ono što nam je Njegov Sin, a moj Gospodin, rekao u Evanđelju. Ali, ako baš hoćete, nije Bog to „dopustio“, kao što mi dopuštamo da se dogodi ovakva ili onakva glupost, bilo u svijetu, bilo u Crkvi… Bog nam je dao slobodnu volju i mi se odlučujemo svaki da za Njega i dobro, za ljubav i slobodu ili protiv Njega i protiv ljubavi i slobode. Toga ima napretek i u meni i u vama i u našem narodu i u svim narodima svijeta.

– Kako danas razmišljate o tom razdoblju? Koji vas osjećaji obuzimaju kada dolazite u Vukovar?

Ne razmišljam, ne idem u Vukovar, osim ako moram. Tamo mi živi sestra i njezina obitelj i zet Ivica i mnogi rođaci i prijatelji, pa ponekad odem. Da su me fratri 1992. pustili da se vratim, možda bi to bilo drugačije, ovako ne. O osjećajima ne želim govoriti, premalo je vremena i papira, odnosno prostora na internetu…

– I za kraj – možete li nam kao svećenik, ali i čovjek koji je doživio patnju Vukovara, pokušati dati odgovor na pitanje kako oprostiti neprijateljima? 

Drugog izlaza nema. Moramo oprostiti. To je imperativ. Samo se tako možemo izliječiti i samo tako možemo miru dati šansu – mogućnost. Prvi je uvjet da shvatimo i prihvatimo vlastitu grešnost i potrebu Božjeg praštanja prema nama, a onda i tuđu slabost i grešnost. Ono što više ne smijemo činiti, to je biti naivni i bedasti. Moramo znati s kime imamo posla i protiv koga nam se boriti. To nisu ni Srbi, ni muslimani, to nisu Europa ili Rusija ili izvanzemaljci… To je Zlo, koje traži prostora gdje god ga može naći: u nama samima, u drugima, u našem ili drugom narodu… Samo onaj koji traži mir i koji se u miru ostvaruje (a to je mir koji dolazi od Boga – od Krista) može se boriti protiv zla i u sebi i u drugima i u svom ili bilo kojem drugom narodu. To je princip sveopćeg bratstva svih ljudi i nastojanja oko dobra sviju. To nije moguće ostvariti ni u kome ni u čemu drugome osim u evanđelju našega Spasitelja Isusa Krista. Da pojasnim, ne mrzim nikoga i nikome ne želim zlo, no zlo mrzim i u sebi i u drugima, u svom narodu i u svakom drugom narodu. Ako tražim da Bog meni oprosti, onda nemam izbora nego tražiti oproštenje i za svakog drugog čovjeka na svijetu.

Fratri iz Hrvatske i BiH u pohodu prema Santiago de Composteli 1994. godine