UZ DAN SJEĆANJA NA ŽRTVU VUKOVARA

Svjedočanstvo Željka Jelinčića, kirurga iz vukovarske ratne bolnice: ‘Kako sam u tragediji mlade trudnice prepoznao snagu vukovarske žrtve’

Docent Željko Jelinčić, vrhunski kirurg sa zagrebačkog Rebra, prije 27 godina se kao mladi specijalizant priključio humanitarnom konvoju za Vukovar. Bio je uvjeren kako će se u Zagreb vratiti za nekoliko dana, ali se zadržao dva mjeseca. Priključio se herojskoj ekipi kirurga, predvođenom pokojnim doktorom Jurajom Njavrom, i spašavao ranjene vojnike i civile. Ekskluzivno za Bitno.net prisjetio se pada grada i tužne sudbine jedne bolničke čistačice u kojoj je prepoznao simboliku vukovarske tragedije

Doktor Željko Jelinčić

Doktor Željko Jelinčić

Pet dana prije konačnog pada grada Vukovara doktor Željko Jelinčić, tada 33-godišnji specijalizant kirurgije, koji se potpuno slučajno našao u vukovarskoj ratnoj bolnici, prvi put se suočio s vlastitom smrti. Do tada je, nažalost, svjedočio kraju brojnih pacijenata, civila i vojnika, koji su na operacijskim stolovima vukovarske ratne bolnice podlijegali ozljedama. Međutim, ovoga puta je osjećao kako se približava trenutak kada bi mogao izgubiti vlastiti život.

Bio je 13. studeni 1991. godine. „Bolnicom se proširio glas kako je palo Priljevo, dio grada koji je od nas bio udaljen svega tristotinjak metara. Ljudi oko mene nisu paničarili, ali ja jesam. Tada me prvi put uhvatio ozbiljan strah“, priznaje naš sugovornik. Smatrao je kako će neprijateljska vojska možda imati milosti prema domaćem stanovništvu koje je radilo u bolnici, odnosno rođenim Vukovarcima, ali on će za njih sigurno biti „Tuđmanov ustaša koji je iz Zagreba došao ubijati srpsku nejač“. Dok je, tako, čekao ulazak JNA u bolnicu, počeo je razmišljati koja smrt bi bila najmanje bolna.

„Danas bih potpisao da mi netko upuca metak u glavu. Čovjek se u sekundi samo ugasi i onda se stvori kod Gospodina. Međutim, ja nekako nisam vjerovao da ću biti takve sreće. Mislio sam kako će me zaklati, čupati mi oči…“, kaže. Ove teške misli prekinuo je doktor Juraj Njavro, šef kirurgije, koji je očito shvatio da je mladi Zagrepčanin klonuo duhom, pa mu je propisao radnu terapiju. „Mudri liječnik mi je rekao kako sam promaknut u šefa ‘rendgen hola’, dijela bolnice u kojem se u tom trenutku nalazilo 20-ak ranjenika“, kaže. Terapija se pokazala uspješnom jer je njegov strah odjednom iščeznuo. „Danas taj dan pamtim kao moje prvo i najvrjednije promaknuće, koje nigdje nije zapisano ili proklamirano. Svoju novu službu sam obavljao sljedećih pet dana, odnosno do 18. studenoga, kada je Vukovar pao“, objašnjava.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Djetinjstvo u zagrebačkoj župi Majke Božje Lurdske

Docent Željko Jelinčić, vrhunski abdominalni kirurg iz KBC-a Zagreb (Rebro), u vukovarskoj ratnoj bolnici je završio slučajno, i to baš u trenutku kada je grad već trpio strašna stradanja, sredinom rujna 1991. godine, odnosno dva mjeseca prije pada. Sve do tada mladi doktor je živio relativno mirnim i bezbrižnim životom. Ni danas većina pacijenata abdominalne kirurgije, u susretu s pričljivim i srdačnim kirurgom, vjerojatno ne može prepoznati čovjeka koji se prije 27 godina svakodnevno susretao sa smrću, u najtežim danima rata dao sve od sebe kako bi spasio tuđi život. Samo je u nekoliko navrata progovorio za medije, ali nikada do sada nije detaljno ispričao svoju ratnu priču. Priču o dva teška mjeseca kada je, suočen s najtežim ratnim ozljedama, usavršio svoj zanat, ali i ono još mnogo važnije, od mladića postao čovjek, koji je spoznao svu silinu zla, ali i snagu vjere koja čovjeku ne dopušta klonuti.

Iako podrijetlom Dalmatinac, iz mjesta Postira na otoku Braču, djetinjstvo je proveo u Šubićevoj ulici, na području župe Gospe Lurdske. „Prije nekoliko godina u Splitu sam susreo svojeg bivšeg kapelana fra Krunu Bekavca. Svećenik me nije odmah prepoznao. Onda sam mu u šali rekao kako sam ja onaj mali kojega je on nekada davno učio latinski misu. Napokon me je prepoznao i počeo izgovarati ‘In nomine Patris’, a ja sam mu odgovarao na latinskom“, prisjeća se. Godine 1972. priključio se župnom zboru Majke Božje Lurdske kojemu je, uz kraće pauze, do danas ostao vjeran.

Početkom osnovne škole na televiziji je pratio prijenos operacije srca, koju je u Beogradu izvodio jedan od tadašnjih najvećih svjetskih kardiokirurga iz SAD-a. „Već sam tada znao kako jednom, kad odrastem, želim biti kirurg. Privukao me taj osjećaj konkretnog pomaganja ljudima. Moji roditelji su se grohotom nasmijali“, kaže. Međutim, kako ga ta želja nikada nije napustila, završio je Medicinski fakultet u Zagrebu.

Prvi susret s opkoljenim Vukovarom

Doktor Jelinčić je početkom rata u Hrvatskoj bio na trećoj godini specijalizacije iz kirurgije na Rebru. „Mi mlađi kolege smo tada davali nešto što se zvalo ‘mlađe dežurstvo’ u Kriznom štabu saniteta koji se nalazio u prostorima nedovršene Sveučilišne bolnice u Blatu“, objašnjava. U poslijepodnevnim satima 22. rujna mladi je specijalizant “jugićem” krenuo na svoje prvo dežurstvo u Blatu. Na putu, odnosno kod tvornice Kamensko, otkazao mu je automobil, pa se do odredišta odvezao taksijem. Kada se pojavio u štabu saniteta prišao mu je donačelnik i upitao ga ima li vozačku. Specijalizant mu je odgovorio da ima i donačelnik je nastavio: „E, super. Onda ćeš odvesti jedan kamion u Vukovar.“

Doktor Jelinčić je bio prilično iznenađen. „Kamo bih trebao ići? Pa televizijske vijesti su prepune apokaliptičnih kadrova iz Vukovara…“, pomislio je. Osim toga, nekoliko dana prije na Rebro je stigao konvoj s 11 ranjenika, od kojih je bio dobro informiran o zbivanjima u Vukovaru. Najprije je kratko protestirao, ali ne zbog toga što je htio izbjeći odlazak na ratište, nego zbog činjenice da se od njega očekuje da vozi kamion, za što nije bio osposobljen. Imao je vozačku dozvolu samo za B kategoriju vozila. Naposljetku je s donačelnikom postigao dogovor kako će se konvoju priključiti kao vozač kombija sa sanitetskom opremom.

Upoznavanje s doktoricom Vesnom Bosanac

„I tako sam te jesenske nedjelje krenuo prema Vukovaru uvjeren da ću se za nekoliko dana vratiti kući“, kaže. Konvoj je vozio preko Vrbovca, Virovitice i Vinkovaca, a u Vukovar je ušao kroz kukuruzište. Mladog liječnika su dočekale sablasne slike porušenog grada. Na cesti je ugledao tek nekoliko uplašenih ljudi, a iz svih dijelova grada se čula pucnjava. U bolnicu je ušao u društvu donačelnika Kriznog stožera saniteta. U susret im je prišla sitna žena. „Ej, Vesna, bok, daj da te upoznam. Ovo je doktor Željko Jelinčić, specijalizant kirurgije s Rebra. On ti je moja škola. Prošao je sve: od abdomena, traume… Dečko ti zna sve i izrazio je želju da ostane operirati u Vukovaru“, rekao je donačelnik Kriznog stožera saniteta. Doktor Jelinčić priznaje kako ne smije izgovoriti što mu je tom prilikom palo na pamet. Ipak, priznaje kako se u sebi ljutio jer za ovaj plan nije saznao na vrijeme, odnosno dok je još bio u Zagrebu.

Fotografija iz rata: doktor Jelinčić u društvu dr. Njavre, dr. Bosanac i drugih liječnika vukovarske ratne bolnice. Dr. Jelinčić je u prvom planu.

„Naravno da bih prihvatio njegov poziv, ali bih prije puta barem spakirao rezervne čarape, donje rublje i nekoliko presvlaka“, kaže. Dok se tako borio sa svojim mislima, pogledao je prema izmučenoj doktorici Bosanac, ratnoj ravnateljici bolnice, koja je pod užasnim uvjetima organizirala pružanje medicinske skrbi svim bolesnicima, bez obzira na njihovu nacionalnost. „U tom trenutku sam se posramio. Ako ova ženica može biti ovdje, otkud meni pravo nešto glumiti i razmišljati? Tako sam ostao u Vukovaru.“ Svojoj obitelji je preko jednog vojnika poslao pismo u kojem ih je obavijestio da ostaje u Vukovaru i zamolio ih da mu pošalju ruksak. U njega je već znatno prije, očekujući kako bi mogao biti poslan na ratište, posložio osnovnu odjeću.

Kako je funkcionirao odjel kirurgije

Uslijedila su dva mjeseca koja je proveo u podrumu bolnice, zajedno s bolničkim osobljem s kojima je neprestano dijelio duboko uvjerenje kako će rat ubrzo proći, Vukovar će sigurno izdržati. „Tako smo razmišljali unatoč vijestima kako je pao jedan, pa drugi dio grada“, objašnjava. U bolnicu je stigao dok je još bilo struje i pitke vode. Bolnički prozori su bili zaštićeni vrećama pijeska, a operacije su se izvodile u podrumima. Postojale su tri operacijske sale: prva je bila klasična sala, koja je imala svu potrebnu opremu, druga je bila bivša gipsaona, a treću su kasnije doslovno „sklepali“ u prostoriji rendgenske dijagnostike.

Doktor Jelinčić priznaje kako se u Vukovaru suočio s ozljedama kakve prije nije vidio.

„Nikada se nisam pitao hoću li nešto znati odraditi, jer za to nisam imao vremena, nego sam jednostavno samo radio“, kaže. U početku je dnevno pristizalo „samo“ dvadesetak novih ranjenika, a ubrzo je novopristigle ranjenike bilo gotovo nemoguće izbrojati. Primjerice, 2. listopada u bolnicu je dopremljeno 80 novih ranjenika, a 2. studenoga čak 90 ozlijeđenih ljudi.

Unatoč teškim uvjetima, posao u bolnici je bio dobro organiziran, a bolničko osoblje je nadljudskim snagama uspijevalo zbrinuti sve pacijente. Vodila se evidencija o svim provedenim medicinskim zahvatima. Doktor se prisjeća kako je prije nekoliko godina u medijima čuo informaciju kako je Srbija vratila bolničku ratnu dokumentaciju. „Bio sam sretan jer sam htio napraviti znanstvenu analizu rana, operacija, liječenja i ishoda. Kada sam došao u Vukovar zamolio sam glavnu sestru vukovarske ratne bolnice da mi pokaže dokumentaciju. Ona je samo odmahnula rukom i rekla kako su vratili nekoliko bilježnica u kojima je ona zapisivale vizite. Dakle, nisu nam vratili nikakvu dokumentaciju…“, objašnjava.

„Jednoga dana s ratišta je dovezen krupan mladić, doslovno kao od brda odvaljen, koji je zadobio geler u vrat. Imao je rupicu koja na prvi pogled nije djelovala zabrinjavajuće“, kaže. Međutim, mladić se s vremenom počeo žaliti na mučninu, a onda je povratio veliku količinu krvi. Pregledom je ustanovljeno kako mu je geler vjerojatno presjekao krvnu žilu u vratu te da je životno ugrožen. „Budući da nitko od etabliranih kirurga nije bio slobodan, našao sam se u situaciji kada sam s jednom stažisticom morao obaviti itekako zahtjevnu operaciju“, prisjeća se. Dvojac nije imao vremena za razmišljanje, nego su morali odmah reagirati. Mladić je u rekordnom roku pripremljen za operaciju. U trenutku kada je doktor Jelinčić počeo izvoditi iznimno kompliciran zahvat, na vratima operacijske sale se pojavio doktor Njavro i preuzeo posao. Mladić je naposljetku uspješno operiran i, bez obzira na to što je geler probušio glavnu žilu kucavicu, preživio je rat.

Priznanja za zasluge u ratu

Šestomjesečna beba koja je spasila majčin život

Nedugo nakon toga u bolnici se pojavio mladi bračni par. Muškarac je pričao kako im je tenkovska granata upala u sklonište. Žena je u rukama držala bebu od možda šest mjeseci. „Dijete je, nažalost, već bilo preminulo. Kada sam malo bolje pogledao, shvatio sam da mu je geler pogodio glavu. Bebica je od ozljede istoga trenutka preminula, ali je svojom glavicom spasila majčin život“, svjedoči. U tom trenutku, nastavlja, nije imao vremena oplakivati djetetov život, nego je morao juriti dalje, odnosno sanirati ostale pacijente koji su ovisili o njegovoj pomoći. „Nisam se smio emotivno vezati uz pacijente jer sam tada postajao manje učinkovit. A ja sam ostao u Vukovaru kako bih radio. Nisam smio razmišljati o ljudskim tragedijama koje su se oko mene događale. Morao sam biti automat. To je bilo itekako teško…“, priznaje.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Doktor Željko Jelinčić se prisjeća kako je spavao u bolničkoj sobi s još petero liječnika. „Bila je hladna jesen. Prozori su bili zaštićeni vrećama, ali su ipak propuštali zrak. Spavali smo na madracima na podu. Svaki liječnik je imao svoju deku, a jedan poplun se dijelio na dva čovjeka. Baš smo se nasmrzavali“, kaže. Tijekom najhladnijih noći pokušali su se ugrijati tako da su spavali zagrljeni. „Najprije bi jedan svojim tijelom grijao leđa drugome, a onda bi se zamijenili“, opisuje. Budili bi se smrznuta nosa i ušiju.

Jednoga jutra, krajem rujna 1991. godine, začuo je razoran zvuk granate. Jedan od njegovih cimera, koji se u tom trenutku zatekao u sobi, viknuo je: „Željko, bježi!“ Kirurg je iskočio iz kreveta, navukao samo tek jednu nogavicu hlača i odjurio u hodnik. Za nekoliko sekundi kroz razbijeni bolnički prozor dojurila je minobacačka granata koja je njihove krevete pretvorila u prah. „Kolega mi je doslovce spasio život. Prepoznao je zvuk projektila koji je jurio prema nama“, kaže. Kaže kako je rijetko napuštao prostor bolnice, prvenstveno jer za to nije imao vremena, a i bilo je previše opasno. Na svježi zrak bi izašao samo kada bi došao u nadsvođeni hitni prijem, koji se nalazio kod ulaza u hitnu ambulantu, gdje je preuzimao ranjenike.

Rad u uvjetima bez struje i vode

Krajem devetog mjeseca vukovarska bolnica je ostala bez struje i vode. „Ljudi su se snašli pa su vodu vukli iz Dunava. Tu vodu smo stavljali u velike posude i ostavili je da se ‘seca’, a nakon toga smo je klorirali i pili. Svatko od nas je dobio malu količinu vode za osobnu upotrebu.“ Doktor Jelinčić kaže kako se danas često ljuti kada se kvalitetne i dobre namirnice u velikim kuhinjama doslovno uništavaju. Kaže kako u ratnom Vukovaru nije bio takav slučaj. „Kuharice su se trudile da u svakoj porciji bude komadić mesa, malo povrća i tijesta. Ne znam, možda sam ja bio toliko gladan da bih pojeo i kamenje, ali ja te obroke pamtim kao vrlo ukusne“, priznaje. Budući da nije bilo kvasca, bolničke kuharice su pripremale beskvasne pogačice, koje se nisu konzumirale svježe, jer se takvih moglo jesti do iznemoglosti, nego isključivo odstajale, koje su bile tvrde, ali i zasitne. „Mi na kirurgiji smo često dobili dodatan obrok, u kojem je bilo više mesa, najčešće od životinja koje je pogodila neka granata“, svjedoči.

Doktor Jelinčić se prisjeća kako u Vukovaru nije imao mnogo vremena za molitvu. Pronašao bi tek nekoliko sekundi za strelovitu molitvu: „Bože moj, pomozi nam! Daj nam svima snage da izdržimo.“ Ipak, na kraju dana, kada bi se ispružio na madracu, često bi se prisjetio očevih riječi koje je izgovorio na njegovom krštenju, držeći ga u naručju ispred lika Majke Božje Lurdske: „Majko, mi smo ga donijeli na svijet, a Ti ga čuvaj.“ Kaže kako se Nebeska Majka oko njega poprilično trudila, i to prije, za vrijeme i nakon opsade Vukovara.

Tijekom boravka u Vukovaru kirurg se u samo nekoliko navrata, preko radiotelefona, čuo s obitelji u Zagrebu. Tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang, koji je bio u kontaktu s vukovarskom bolnicom i inzistirao razgovarati sa svakim liječnikom u vukovarskoj bolnici pojedinačno, zatražio je doktora Jelinčića broj telefona obitelji u Zagrebu. Liječnikova majka mu je kasnije prepričala kako je jedne večeri u listopadu zazvonio telefon. Majka se javila, a s druge strane slušalice je začula poznat glas: „Dobra večer. Ovdje ministar zdravstva. Želio bih vam samo javiti kako sam se čuo s vašim sinom. On je dobro, a ja vam obećajem kako će se Ministarstvo za njega pobrinuti koliko god bude moguće.“

Pad herojskog grada

Zatim slijedi najteži dio njegove vukovarske priče: pad herojskog grada. Trenutak kada je sve bilo gotovo, kada je trebalo priznati kako je, unatoč nadljudskom otporu hrvatskih branitelja, neprijatelj ipak bio nadmoćniji. Onaj trenutak iščekivanja sudbine i straha od odmazde. Trenutak kada nitko u bolnici nije znao što im slijedi. „U početku su neprijateljski vojnici počeli pojedinačno ulaziti u bolnicu. Iskreno, ja se nisam bojao, jer sam se nekoliko dana prije izborio sa strahom od smrti. Čak sam osjetio neko olakšanje jer više nije bilo pucanja i ubijanja. Osim toga, imao sam mirnu savjest i vjerovao sam kako se meni neće ništa dogoditi“, opisuje. Međutim, osjetio je silnu potrebu javiti se obitelji pa je otišao do prostorije kriznog stožera u kojoj se nalazio radiotelefon. Ispred prostorije je sjedio vojnik u uniformi JNA. „Nisam ga ništa pitao nego sam samo hladnokrvno ušao u prostoriju“, prisjeća se.

Uključio je radiotelefon i uspostavio vezu sa Zagrebom. „Ajme, sine moj, gledali smo Dnevnik. Jaooo“, započela je majka. Sin je tada mirnim tonom roditeljima poručio da svima prenesu njegove pozdrave. „Pa kad se vidimo, vidimo se“, završio je. Njegov otac, koji je također bio vojnik i jednom zamalo poginuo, bio je svjestan što se dogodilo – sin se upravo s njima oprostio. Sljedeću noć je proveo u sobi sa Sinišom Glavaševićem, Brankom Polovinom i još nekoliko novinara Hrvatskog radija Vukovar, koji su se nakon pada grada povukli u bolnicu. „Prije toga sam često prisustvovao čitanju njegovih večernjih izvještaja. Kada smo tu večer svi zajedno legli u krevete, nisam mogao zamisliti da ga više neću vidjeti, da će Siniša već sljedećeg dana nestati, odnosno biti odveden u smrt“, priznaje.

Susret s majorom Šljivančaninom

Sljedećeg dana major Veselin Šljivančanin je izdao naredbu da se kompletno bolničko osoblje okupi u gipsaoni. „Tu nam je održao nešto što se u JNA nazivalo moralno-političko vaspitanje. Svašta je govorio“, prisjeća se naš sugovornik. U sjećanje su mu se urezale dvije osnovne poruke. Major je okupljenima najprije objasnio kako je „nekada lepo letovao u Opatiji i zimovao na Bledu, a oni sada ruše njegovu Jugoslaviju“. Doktor zaključuje: „On se dakle borio za svoje povlastice.“

Major je zatim svima zaprijetio kako nitko tko je pucao na njegove vojnike neće napustiti Vukovar.

„Odmah sam prepoznao prijetnje jer sam čuo dovoljno sličnih priča iz Drugoga svjetskog rata i poraća“, objašnjava. Kada je monolog napokon završio, mladi kirurg se vratio na svoj odjel, isti onaj koji mu je nekoliko dana prije povjeren na vodstvo, i shvatio kako nedostaje polovina ranjenika. Preostale pacijente je upitao: „Gdje su svi ljudi?“ Nitko od njih mu, zbog straha nije odgovorio na pitanje, nego su svi samo gledali u pod ili okretali glavu. Kirurg je vrlo brzo ustanovio kako u bolnici više nema ni Siniše Glavaševića, kao ni brojnih drugih ljudi. Odmazda je bila započela. „Ja sam se cijelo vrijeme osjećao mirno. Vjerojatno zbog toga što sam imao mirnu savjest“, kaže.

Doktor Jelinčić je vukovarsku bolnicu napustio 20. studenoga, u evakuaciji pacijenata i bolničkog osoblja. „Dok smo mi unosili ranjenike u sanitetska vozila, jedan srpski vojnik je rekao kako bi nas zbog svega što smo radili klao turpijom. Ja tada nisam znao kako je na srpskoj televiziji bio pušten prilog u kojem smo mi prikazani kao koljači srpske djece“, prisjeća se.

Iskustvo ratnog Vukovara ga je promijenilo kao liječnika i vjernika

Susret s roditeljima u Zagrebu

Konvoju ranjenika je trebalo dva dana da, preko Sremske Mitrovice i Bijeljine, gdje ih je dočekao i sam Arkan, napokon stigne u Đakovo. „Ondje je ranjenike preuzela ratna bolnica u Đakovu, a mi liječnici smo ostali u jednom kafiću popiti piće i razgovarati u miru“, prisjeća se. Tijekom večeri mu je prišao kolega iz Đakova, kojemu je kirurg nažalost zaboravio ime, i ponudio smještaj preko noći. „Ne mogu vam opisati kako sam se osjećao kada sam se nakon dva mjeseca okupao. Kao da sam skinuo kornjačin oklop sa sebe. Tom doktoru nikada nisam imao priliku zahvaliti, pa to činim ovim putem jer sam siguran da će se prepoznati“, kaže.

Po povratku u Zagreb pozvonio je na vrata stubišta u Šubićevoj ulici. Majka se odmah sjurila niz stubište, a otac ga je čekao na ulaznim vratima stana. „Tata mi nikada nije dozvolio da nosim bradu pa sam mu rekao kako je ovo idealni trenutak da se pred njim stvorim s bradom a da se on raduje što me vidi. Tata se nasmijao i rekao kako mi brada baš dobro stoji“, prisjeća se. Zatim je oca upitao je li se plašio da bi mogao poginuti. Otac je počeo nešto mrmljati, a sin ga je prekinuo: „Čekaj, tata, ti si im jednom pobjegao iz mrtvačkog sanduka… Zar misliš da sam ja lošiji od tebe?“ Otac je, naime, tijekom Drugoga svjetskog rata proglašen mrtvim i u mrtvačkom sanduku pohranjen u mrtvačnici. Stjecajem slučajnih okolnosti naknadno je mrtvački sanduk otvoren i uočeno je da je “pokojnik” ipak živ. Doktor nastavlja kako se te večeri pred obitelji morao skinuti do gaća kako bi im dokazao da se iz Vukovara vratio neozlijeđen.

“Kako oprostiti onome tko se ne kaje?”

Od vukovarske tragedije je prošlo 27 godina. Doktor Jelinčić je nedavno prolazio Selskom ulicom i ugledao plakat na kojem piše: „Oprost je vrlina jakih“. „Za oprost je potrebno veliko srce i snažan um. Međutim, potrebno je još nešto – da onaj kojemu se oprašta traži oproštaj, a to je ono što još nisam doživio. Ne mogu udijeliti oprost nekome tko se ne kaje i ne traži ga“, objašnjava. S druge strane, doktor Jelinčić smatra kako mržnja i želja za osvetom čovjeka truje i unazađuje. „Ja sam ponio samo jedan djelić teškog križnog puta koji je pretrpio cijeli moj narod. Nadam se da ćemo jednom svi zajedno skupiti hrabrosti i oprostiti, ali ne i zaboraviti sve ružno što smo proživjeli devedesetih godina“, naglašava.

Doktor Jelinčić nikada neće zaboraviti jednu mladu, tek udanu ženu koja je u vukovarskoj bolnici radila kao čistačica. Jednoga dana, u tijeku najžešćih napada na grad, na nosilima su unijeli njezina mrtvog supruga. Žena je toga dana bila u očajnom stanju, nije prestajala plakati, ali već je sutradan pronašla snage i nastavila raditi. Ubrzo se bolnicom pronio glas kako je trudna. „Odmah su se pokraj nje stvorili dušobrižnici koji su je nagovarali na pobačaj“, prisjeća se. Žena ih je prekinula i rekla: „E, ne može… Ubili su mi muža, ali neće ubiti i njegovo dijete.“ U ovom se događaju, zaključuje doktor Jelinčić, može prepoznati snaga vukovarske žrtve. Vukovar je bio bitka za život tog djeteta, za život obitelji i grada. Bitka za život Hrvatske. „Evo, to vam je bio moj Vukovar.“

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Foto: Marin Škarica | NOVA EVA


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 17. studenoga 2018.

Možda vam se svidi