ISKUSTVO VOLONTIRANJA

Drugi dio dnevnika iz Indije: ‘U kući Majke Terezije Isus me pogledao očima bolesne djevojčice’

Drugi dio dnevnika Dunje Marinović iz Opatije koja je kao volonterka boravila dva tjedna u Indiji. Prvi dio dnevnika možete pročitati OVDJE.

Jedan uobičajeni dan za nas volontere, koji u usporedbi s misionarkama izgleda kao da ne radimo ništa, a započinje ustajanjem oko pet sati ujutro. U šest sati ujutro slijedi sveta misa, na koju treba doći deset minuta ranije kako bi časne sestre mogle zatvoriti glavna vrata kompleksa i biti na misi. Zanimljivo je da u Indiji niti jednom nisam zakasnila na misu, a kod kuće često utrčavam u zadnji čas ili kad je već misa započela. Znači, može se. U sedam sati ujutro je doručak za volontere, na kojem nam se pridružuju i oni koji ne idu na misu. Naime, vjersko prakticiranje je potpuno slobodno te ni za koga nije obvezujuće.

Doručak je svakog dana isti: komad kruha, banana i masala čaj. Nakon doručka, dakle oko pola osam, slijedi zajednička pjesma-molitva. U tom trenutku se izdvoje oni koji tog dana zadnji put volontiraju, pa se njima u čast pjeva pjesma kojom im se poručuje kako će nam nedostajati te kako smo Gospodinu na njima zahvalni. Oni ponekad dobiju poklone od sestara. Volonteri, koji znaju put, uzimaju ploče s imenom mjesta gdje će toga dana volontirati, pa mi slijedimo onoga tko u ruci nosi ploču s natpisom naše kuće.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Moje prvo volontiranje bilo je u Kaligatu, odnosno prvoj kući koju je otvorila Majka Terezija. To je dom za umiruće. Službeni naziv mu je Nirmal Hriday. Volonteri tamo vole ići, jer je to mjesto našoj svetici bilo posebno drago, pa ga je čak smatrala svojim najmilijim čedom. Njezine sestre svjedoče kako je tamo najčešće prala WC-e. U svim kućama je zabranjeno fotografiranje. Naime, ja sam prvoga dana silno htjela fotografirati, kako bih prijateljima mogla pokazati sve što sam tamo doživjela i vidjela, ali to nisam učinila zbog poštovanja prema tim ljudima. Zabrana mi je ustvari dobro došla kako bih postala svjesna da tamo nisam došla radi svijeta, nego radi Isusa.

Do mjesta volontiranja putovala sam 20 minuta autobusom koji nema vrata i svi prozori su otvoreni. Vožnja košta jednu kunu. Nitko se ne šverca, jer kondukter, iako je velika gužva, itekako dobro zna tko je platio kartu. On dolazi do vas i naplaćuje kartu, a ako se zbog gužve ne može probiti, onda kovanicama trebate lupati o naslon stolice tako da zveckanjem svratite kondukteru pozornost da želite platiti… Mi to u početku nismo znali pa smo se vozili bez karte vjerujući kako će kondukter doći do nas. Kad smo stigli do naše stanice i htjeli izaći iz autobusa, kondukter nam nije dao izaći dok ne platimo. Sva sreća da smo novac za karte imali u rukama, pa smo, kada je autobus već polako kretao, gurnuli novac kondukteru i iskočili iz autobusa. Nakon vožnje autobusom slijedi još hodanja kroz gomilu prosjaka, štandova i reda ljudi koji čekaju ulaz u hram božice Kali. Na ulazu u Nirmal Hriday je čovjek kojemu morate pokazati volonterski kartončić te se upisati u posebnu knjigu.

Susret sa ženama koje su godinama bile gladne

Prvi prizor, koji me je dočekao u muškoj kući, bilo je oko 50 niskih željeznih kreveta naguranih jedan do drugoga. Popeli smo se na kat, u ormariće stavili svoje osobne stvari i uzeli pregače. Ženski volonteri su išli u ženski dio kuće, a muškarci u muški dio. Kada sam se ponovno spustila u prizemlje dočekalo me 50-ak mršavih koščatih žena s izbrijanim glavama, koje su bile odjevene u predivne bijele haljinice na cvjetove. Sjedile su u blagovaonici i pružale ruke prema nama. Govorile su nam: „Aunty, aunty“ („Teta, teta“).

Svi pacijenti su starije dobi. Nirmal Hriday je kuća za njegu umirućih, kako bi završili svoj život na dostojanstven način. Žene, koje su me dočekale u blagovaonici, ovdje borave već neko vrijeme, pa djeluju čisto, uredno i nahranjeno. Međutim, njihovi ispali kukovi i udubljene oči govore kako su u životu bile gladne. Ubrzo sam shvatila kako žene izgledaju odlično u usporedi s jednom ženom koja je dan prije došla u ovu bolnicu. Ona je stradala u prometu pa je danima ležala na cesti. Došla je s dvije amputirane ruke na području lakta, s dekubitusima na bedrima. Ja sam se pitala koliko čovjek mora ležati na jednom mjestu da mu se pojave takve rupe po tijelu.

Volonteri u Indiji

Pacijenti završavaju u ovoj kući tako da misionarke Majke Terezije doslovce hodaju po dijelovima Kolkate gdje žive najsiromašniji te traže one kojima je pomoć najpotrebnija. Traže ljude koji nemaju nikoga da se pobrine za njih i koji su jako bolesni. Misionarke su stvarno posebne jer među onim silnim siromasima uspiju napraviti trijažu. To je prava umjetnost. Kad časne sestre jednom povuku čovjeka s ulice, on, ako je pri svijesti, prema zakonu treba dati svoj pristanak. Nakon toga se zove policija, koja ga ispituje, te mu uzima otiske prstiju, identificira i traže članove njegove obitelji. Ako ih ne nađu, pacijent ostaje kod časnih sestara. Misionarke ljubavi ne gledaju na njihovu vjeru, nego samo gledaju ljude. Među pacijentima je najmanje kršćana. To sam shvatila na nedjeljnoj misi, na kojoj je sudjelovalo šestero pacijenata. Ostali nisu kršćani.

Zahtjevan fizički i psihički posao

U razdoblju od 8 do 12 sati volonteri ručno peru posuđe i odjeću, vješaju mokru odjeću i skidaju je kada se osuši te je slažu. Zatim hrane pacijente, briju muškarce, šeću se s pacijentima, pjevaju, plešu te im čak lakiraju nokte. Zanimljivo je kako se te žene tamo vole uređivati. Tijekom volontiranja postoji jedna pauza od 30 minuta za vrijeme koje se dobije čaj i banana. Možda zvuči neobično, ali volonteri su, zbog teške klime, nakon četiri sata jako umorni. Oni koji u Indiji volontiraju duži period, primjerice nekoliko mjeseci, tvrde kako im se tijelo već naviklo i kako lakše funkcioniraju. Mnogi od nas su tamo dobili visoku temperaturu, posebno zbog ventilatora, klima, autobusa i vlakova bez prozora i vrata. U Indiji bi se doista trebalo pridržavati starog gesla naših baka: „Čuvaj se sjedenja na ladnom kamenu promaje.“

Volonteri su u Indiji sigurni i mogu biti uvjereni da ih misionarke Majke Terezije ničime ne bi ugrozile. Prije svakog zadatka vas upozore na opasnosti, kojih realno  baš i nema. Naime u svim kućama se mora ponašati kao i u svakoj drugoj bolnici; prati ruke, nositi maramice ili tekućinu za dezinfekciju sa sobom i češće brisati ruke. Nakon završenog posla, grupa volontera se zajedno vraća na početnu stanicu, odnosno našu bazu.

Popodnevno volontiranje je kraće, traje od 15 do 17 sati. Ja sam svako poslijepodne volontirala u kući Daya Dan, gdje žive djeca s poteškoćama. To volontiranje uključuje igru i druženje, jer jutarnji volonteri obave higijenu s djecom. Rekla bih da su tjelesna oštećenja djece znatno drukčija nego kod nas. Djeca u Hrvatskoj imaju dostupnu liječničku pomoć, operacije i vježbe te se njihova oštećenja mogu ublažiti. U Indiji se s djecom ne radi od najranije dobi, stoga kad završe u bolnici Majke Terezije imaju oštećenja koja se ne mogu ublažiti. Volontiranje zna biti psihički i fizički zahtjevno, no svaka se minuta isplati.

Gladna djeca na ulici

U Indiji je važno dobro jesti. U početku sam s time imala problema, ali sam pila vodu u ogromnim količinama jer si nikako nisam mogla utažiti žeđ. Odjeća na meni je stalno bila mokra, a nakon tuširanja i presvlačenja u čistu odjeću samo sam se na trenutak osjećala bolje. U ljetnom periodu je nemoguće održati čistoću. Bez obzira na to što sam jela indijsku hranu, nisam imala probavnih smetnji. Jela sam u našem prenoćištu ili sam kupovala hranu na ulici. Indijski obroci su jeftini, posebice na ulici, tako jedan obilan obrok košta manje od 10 kuna. Naravno, na ulici je teško jesti jer kraj tebe prolaze gladna djeca s praznim tanjurom koja ti rukom daju signale da su gladna. Mi smo im pomagali tako da smo rano ujutro, kad smo išli na misu, ili kasno navečer, kad bi beskućnici u našoj ulici zaspali, pokraj njihovih uspavanih tijela ostavljali hranu. U Indiji nema čega nema, a Indijci su uslužni i istovremeno sposobni iz čovjeka izvući novac.

U Indiji ne morate nositi puno odjeće, ali mora biti pamučna i pristojna, jer se na to jako pazi. Nema volontiranja u majicama koje su prozirne ili jako otvorene te u hlačama neprimjerene dužine. Vrućina nije nikakva isprika. Od lijekova možete uzeti nešto osnovno, jer se misionarke izvrsno pobrinu za sve ostale potrebe. One jako dobro znaju svoj posao i kroz njihove ruke je prošlo tisuće volontera. Nemojte misliti da su metode liječenja zastarjele. Mnogima naše europske tablete nisu spuštale temperaturu, ali su indijske metode bile učinkovite. Poseban hit su nekakve velike bordo kapsule od kojih si zdrav već sljedećeg jutra.

Tužni prizori iz Indije

Susret s dvije časne sestre iz Hrvatske

Mene je posebno obradovao susret s dvjema misionarkama iz Hrvatske. One nisu znale da sam ja tamo, nego sam ja od drugih sestara saznala koje su. Prišla sam im i rekla: „Hvaljen Isus i Marija, sestro Josipa!“ Časna se u prvoj sekundi nasmijala, zatim iznenadila i ponovno nasmijala. Uletjele smo jedna drugoj u zagrljaj. Sestra Josipa je iz Mrkonjića. U Indiji je dugi niz godina, a svojoj kući odlazi svakih 10 godina. U Indiji radi kao tajnica u Kući, uza sve ostale poslove koje svakodnevno ima. Sestra Josipa sa svojom obitelji komunicira pismima, a jednom mjesečno se mogu čuti telefonom. Druga je sestra Beatina iz Garešnice koja radi na poslovima vođenja kuće s invalidnom djecom. Njih dvije su mi pričale kako svake godine obnavljaju svoju vizu i ne mogu dobiti stalni boravak. Svakih pet godina moraju izaći iz zemlje u neku drugu misiju Majke Terezije i onda se ponovno vraćaju u Indiju.

Zbog hinduističke vlasti i teorije karme u njihovoj kulturi nije baš poželjno pomagati bolesnima i nemoćnima. Hinduistička kultura smatra da ljudi trebaju ‘odraditi’ svoju karmu te da se u taj “posao” nitko ne bi smio dirati. U niti jednoj kući ili bolnici nema skupljanja milodara ili nekakve kutije za dobrovoljne priloge. Ne postoji suvenirnica gdje se može kupiti neka uspomena na Indiju. Ako čovjek želi donirati sredstva za bolnicu i kuću Misionarki ljubavi, onda treba doći u ured s osobnim dokumentima i ispuniti dokumentaciju. Kontrola donacija je vrlo ozbiljna. Misionarke ljubavi nemaju svoj žiro-račun, pa se u Hrvatskoj ne može uplatiti novac za Indiju. Međutim, časne sestre su po tom pitanju vrlo opuštene: žive od providnosti, govore kako im ništa ne nedostaje. Svjedoče kako se često pojavi netko od volontera ili prolaznika, koji ih pita što im je potrebno ili donese neku donaciju. Sestra Beatina mi je pričala o jednoj stjuardesi iz Hrvatske koja svako malo dođe u Kolkatu i donese nešto sestrama.

Volonteri imaju dovoljno vremena za dnevni odmor, razgledavanje grada i izlete. Na tim izletima ćete se vjerojatno osjećati kao filmske zvijezde jer će vas brojni Indijci moliti da se fotografirate s njima. Tražit će vas da se fotografirate grupno, pa samo s ocem, pa s majkom, pa s ocem i majkom, pa s djecom, pa s bakom, i tako unedogled. To fotografiranje je vrlo zabavno, a oni su vam beskrajno zahvalni. Ja sam upoznala jednog volontera iz Kine koji je u Kolkati boravio bezbroj puta. On me je nagovorio da kupim čokoladu (velika vreća stoji 50 kuna) i da ih dijelim po sirotinjskim četvrtima uz prugu. Naime, zbog nedostatka fizičkog prostora najsiromašniji Indijci svoje barake podižu uz tračnice po kojima voze brzi vlakovi.

Kada smo došli do pruge ja sam pokušala mirno podijeliti čokoladu, što je bilo nemoguće, pa sam naposljetku svoju vreću dala Indijcu za kojeg sam procijenila da bi možda mogao uspostaviti red među djecom koja su se borila za čokoladu. Vama bih savjetovala da im ne nosite hranu. U Indiji je glad prevelika pa su spremni pustiti krv za hranu. Ipak, ja ni u jednom trenutku nisam osjećala nekakvu posebnu opasnost. Naravno da treba posebno čuvati dokumente i novac. Dobar dio Indijaca govori engleski, ali najbolje će se sporazumjeti oni koji su dobri u mimici.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sveta misa s Misionarkama ljubavi

“Žedan sam”

Primarna zadaća Majke Terezije bila je „dovesti ljude u dodir s Isusom“. Velika je vjerojatnost da ćete negdje tamo na ulicama Kolkate ili u bolnicama Majke Terezije susresti Isusa. On je tamo, osjeća ga se svakim danom… Ja sam ga susrela. Pogledao me očima teško bolesne djevojčice. Lijepo je biti kršćanin i volonter u Kolkati jer se ondje izuzetna pažnja predaje duhovnom životu. Svakoga dana je misa i klanjanje u trajanju od sat vremena. Petkom se prima blagoslov relikvijom Majke Terezije i moli molitva za one koji svoje nakane ostavljaju ispod relikvije. Petkom se služi misa na grobu Majke Terezije te se sve nakane stavljaju na grob i moli se za njih.

Svi volonteri na misi imaju svoje klupe za sjedenje koje se nalaze desno od oltara. Ispred oltara su starije, već trajno zavjetovane sestre, a lijevo od njih su novakinje. Sve one nemaju ni klupice ni stolice, sjede ili kleče na podu. U molitvenom prostoru svi su bosi. Misu i klanjanje predvode svećenici iz svih zemalja svijeta. Nevjerojatna je sabranost časnih sestara koje uspijevaju biti fokusirane cijelo vrijeme misnog slavlja, iako su prozori otvoreni te se kroz njih jasno čuje kaotičan promet glavne prometnice.

„I thirst“ (Žedan sam) – riječi su napisane pored svakog raspela. Te riječi je stavljala sama svetica u svakoj novoj kući jer nas je htjela podsjetiti da Isus žeđa: žeđa za nama, našim davanjima, našim dušama, ljubavlju prema njemu i bližnjima. U Indiji me pratila misao kako je moj život godišnji odmor u usporedbi s onom žrtvom koju podnose Misionarke ljubavi. Majka Terezija nam je poručila da nađemo svoju vlastitu Kolkatu, da u svojim mjestima i gradovima, školama i radnim mjestima, pronađemo bolesne, one u patnji i samoći. Majka Terezija je govorila kako Kolkatu možemo naći širom svijeta. Poručila nam je da svugdje, kamo god krenuli, možemo susresti neželjene, nevoljene, nezbrinute i odbačene, zaboravljene i potpuno prepuštene same sebi. Ja bih se ipak usudila dodati –„samo je jedna Kolkata“.

Dunja Marinović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 4. listopada 2019.

Možda vam se svidi