Moj suprug, Jaime Tinajero, početkom ožujka 2000. godine doživio je veliko čudo po zagovoru svetog Padra Pija. Jako se loše osjećao pa je morao hitno biti primljen u bolnicu. Njegov imunitet ozbiljno je oslabio, a trpio je tako jake bolove da je ležao vrišteći i ridajući. Liječnici su napravili sve pretrage – CT, RTG, analizu krvi i biopsiju. Dijagnoza je bila strašna – karcinom kostiju s metastazama! Bez obzira na količinu morfija koju su mu liječnici davali, bol bi se smirila na samo tri ili četiri sata. Glavni mi je liječnik odlučno rekao: “Gospođo, i sami vidite u kakvom je stanju vaš suprug. Mi za njega više ništa ne možemo učiniti. Ako imate vjeru, molite.”

Bojala sam se i pomisliti da bi me suprug, koji je tada imao samo 38 godina, mogao ostaviti udovicom s troje djece, Yessicom, Jaimeom i najmlađom kćerkicom Violetom koja je napunila dvije godine. Prošlo je već tri mjeseca od njegova dolaska u bolnicu, a surova stvarnost povećavala je strah jer moj je suprug sada već jedva samostalno jeo i nalazio se na rubu smrti.

Jednog dana, moj brat Pablo, fratar kapucin, rekao mi je da s velikom vjerom molim devetnicu Padru Piju i dao mi njegovu sliku koju sam odmah stavila na uzglavlje suprugova bolničkog kreveta. Poklonio mi je i biografiju pod naslovom “Padre Pio, mistik i apostol” koju sam tih beskrajnih dana čitala zajedno sa suprugom. Molili smo devetnicu zajedno i s velikim žarom, a on se i sam neprestano molio, usred očaja i nemoći, svjestan da je svakim danom stanje sve gore.

Iscrpljena, nakon više od tri mjeseca bdijući danonoćno uz njega, rekla sam Gospodinu: “Ako ga ne želiš ostaviti ovdje, uzmi ga, no ako dopustiš da ostane s nama, oslobodi ga. Bože moj, naučila sam da uvijek slušaš kad Te nešto pitaju s vjerom! Pomozi mi, molim Te, ali neka ne bude moja, već Tvoja volja!” Istovremeno sam preklinjala i Padra Pija za zagovor, tražeći od njega suosjećanje.

Uskoro je došao kraj srpnja i dogodilo se veliko čudo – rak je nestao, ne ostavljajući za sobom ni najmanji trag! Liječnici isprva nisu vjerovali u nalaze pa su iznova i iznova ponavljali pretrage. “To je pravo čudo”, napokon je priznao glavni liječnik pitajući me kome sam se molila za zagovor. Rekla sam, naravno, Padru Piju.

U lipnju 2010. godine, dok pišem ove retke, moj suprug još je uvijek potpuno zdrav i potpuno normalno radi. Njegovo čudesno ozdravljenje pomoglo nam je da se približimo Bogu i posvjedočimo tako da nas, kad god netko nešto pita u vezi vjerom i koliko god teška situacija bila, uvijek posluša. Nikad nećemo dovoljno moći zahvaliti Padru Piju koji je izmolio suprugovo čudesno ozdravljenje, a najmanje što možemo učiniti je zahvaliti mu 23. rujna kada s posebnim veseljem pohodimo svetu misu u njegovu čast. Hvala, Padre Pio!

Albina Jaramillo Escobar

(J. M. Zavala: “Padre Pío: Los milagros desconocidos del santo de los estigmas”)

Padrepio.hr |Bitno.net