TOLKIEN I DUHOVNOST

Bio sam ateist, a onda sam pročitao ‘Gospodara prstenova’

U svojim uskim okvirima scijentizma nisam mogao dokučiti što to Tolkienovo djelo čini tako dubokim. Kako jedan izmišljeni svijet, svijet fantazije, može otkriti išta o istini?

Foto: 7-themes.com

Odrastao sam u obitelji punoj ljubavi. Roditelji su mi bili znanstvenici i ateisti – tata bivši katolik, a mama bivša luteranka. Još od vremena kad sam mogao o tome racionalno razmišljati nisam vjerovao u Boga. Bog je za mene bio imaginarno biće, za čije postojanje nema dokaza. U najboljem je slučaju bio maštarija za neuke, kojom su oni kompenzirali svoje neznanje, i koja im je pomagala da se osjećaju bolje u vezi s vlastitom smrtnošću. U najgorem slučaju bio je perverzna zabluda, odgovorna za većinu užasa što ih je počinila ljudska rasa.

Što je probilo led? Što me potaknulo da pomislim da Bog doista postoji? „Gospodar prstenova”. To sam djelo pročitao kao tinejdžer, i odmah me je oduševilo. Izmaštani svijet Međuzemlja pun je života i dubine. Kulture različitih naroda su organske, ukorijenjene u tradiciji, i njihova je energija svježa i živa. Planine i šume imaju osobnosti, a odnos između ljudi i zemlje obilježen je pažnjom i bliskošću. Stvorenje poznaje stvorenje. Tolkien te stvari opisuje divnom prozom, mješavinom poezije i srednjovjekovne povijesti. U „Gospodaru prstenova” sve se čini dubokim. Kombinacija arhetipskih likova i dojmljive životnosti u romanu sadrži u sebi element temeljne ljudskosti. Svaki ljubitelj „Gospodara prstenova” točno zna o čemu govorim.

U svojim uskim okvirima scijentizma nisam mogao dokučiti što to Tolkienovo djelo čini tako dubokim. Kako jedan izmišljeni svijet, svijet fantazije, može otkriti išta o istini? No ja sam znao da on to otkriva, i to je promijenilo moj način razmišljanja. Jesu li dobro i zlo puki društveni konstrukti, ili su stvarni na dubljoj razini? Zašto se poistovjećujem sa smiješnim stvarima poput drveća koje govori i pokvarenih utvara? Zašto me toliko oduševila priča koja je iscrpljujuću borbu protiv zla učinila tako dubokom? Zašto je ona u meni probudila čežnju za pustolovinom ustrajnog nastojanja oko dobra? I kako to priča žrtvu čini tako privlačnom? „Gospodar prstenova” pokazao mi je svijet u kojem su se stvari činile stvarnijima od svijeta u kojem sam živio. Naravno, ne doslovno, nego metaforički, u smislu zadiranja ispod površine. Prekrasna borba i požrtvovna veličanstvenost što prožimaju „Gospodara prstenova” potresle su mi dušu i ispunile me čežnjom koje se nisam mogao tek tako otresti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Moji pokušaji da te probleme objasnim uz svoj naturalistički, ateistički pogled na svijet su se izjalovili. Ideja da su bitak, ljepota i moral samo produktivne iluzije nametnute našim biološkim ustrojem nastalim u proizvoljnom procesu prirodne selekcije nije držala vodu. Ako stvari temeljne za ljudsku egzistenciju, poput smisla i moralnosti, nisu ništa više od produktivnih iluzija, što je još nepouzdano? Naših pet osjetila? Logički proces? Naš um? Ako naše biće nije ništa više od nakupine atoma koji reagiraju jedan s drugim na neopisivo složen način, gdje se lanci uzroka i posljedice protežu do samih početaka svega, onda mi slijepo plutamo kroz prostor i vrijeme – ništa nema ni svrhe niti razloga. A ako je tako, onda je sve ono što smatramo ljudskim tragična šala. Na kraju krajeva, ljudska rasa, Zemlja i cijeli svemir će nestati. Kad prođe dovoljno vremena, čemu sve? I ideja nekakvoga postignuća je samo iluzija. Na toj su točki plodovi ateizma bili neizbježni: nihilizam, očaj, i što je najveća ironija – zbunjenost.

Iako sam i dalje ozbiljno propitivao ateizam, još sam imao mnogo prigovora. Ako je Bog stvaran, zašto nema više dokaza njegova postojanja? Ako je Bog stvaran, zašto postoji toliko religija? Zar Bog ne bi htio jasno usmjeriti čovječanstvo prema izvoru istine? No moje su me sumnje o ateizmu i dalje progonile. Ako nadnaravno ne postoji, kako može biti stvarnih moralnih obveza? Klasični ateistički odgovor bio je da je evolucija u ljudskoj rasi stvorila sofisticiran instinkt krda, zbog kojeg želimo biti dobri jedni prema drugima. One ljude kojima je nedostajao moralni kompas nadmašivali su oni među nama koji imaju osjećaj za moral – oni koji su znali raditi zajedno na korist sviju.

Duboko u sebi sam znao da je to klimavo. Čak i ako je moglo u potpunosti objasniti naš moralni osjećaj, koji sam dovodio u pitanje, nije objašnjavalo stvarne moralne obveze. Ako je klasična evolucionistička teorija morala istinita, ona objašnjava samo zašto uočavamo moralne obveze, a ne da li one (ili zašto) postoje. Umjesto da objasni moral, zaobilazi ga. Zakleti imoralist uvijek je mogao prigovoriti na temelju toga da je on oslobođen restriktivnog i zastarjelog biološkog ustroja uočenih moralnih obveza. Ateisti među mojim prijateljima i obitelji odgovorili bi rečenicom poput: „Pa, imoralistova pozicija nikad nije bila posve uspješna, a postoje povijesni dokazi da biti općenito ‘dobra osoba’ omogućava da budemo uspješniji, da prenesemo gene ‘dobre osobe’ itd.” To je samo donekle istinito. Velik dio povijesti uči nas da se nasilje, pohlepa i dominacija u svjetovnom smislu dobro isplate.

No takvi odgovori nisu dobri. Samo zato što biti potpuni imoralist nije funkcioniralo do sada ne znači da neće funkcionirati kasnije. Na kraju krajeva, obilježje prirodne selekcije je nasumična genetska promjena, koja nekim stvorenjima daje veću sposobnost preživjeti u nekom okolišu. Sve što ateist može reći imoralistu je: „Ne mislim da će tvoji postupci pomoći ljudskoj rasi da uspije.” Takva izjava, koja je samo jedno mišljenje, jednostavno nije ono na što mislimo kad kažemo da je neki čin imoralan. Usto, tko je to rekao da je uspjeh ljudske rase ultimativno dobro? To je pretpostavka koja se ne može empirijski dokazati. Ako se vratimo na početni problem – postoji li uopće dobro? Shvatio sam da je u čisto naturalističkom pogledu na svijet sav moral u konačnici pitanje mišljenja. Sve što moralist može reći imoralistu je: „Moje je mišljenje drukčije od tvoga”, što nije produktivnije od svađanja je li crvena boja bolja od plave. Ovdje trebam pojasniti da nikad nisam posumnjao u teoriju ljudske evolucije. Ništa u njoj ne proturječi Božjem poretku stvaranja. Također, ne kažem da su ateisti imoralni. Oni samo ne mogu objasniti postojanje stvarnih moralnih obveza. Oni žive u velikoj napetosti, poput mene nekada.

U jednom trenutku napetost je postala prevelika – ili je moral farsa, sve je nasumično i ne znači ništa, i ljudski um je zapao u posvemašnju zbunjenost, ili je ateizam laž. Izabrao sam to drugo. To je logična strana. S emocionalne strane, tolike radosti na ovom svijetu nemaju ništa sa samoočuvanjem ili s uspješnim produženjem vrste: umjetnost, glazba, lijep zalazak sunca itd. Mislim da duboko u sebi svi prepoznajemo da ta estetička iskustva mogu biti najradosnija u ovom životu, i te radosti nemaju produktivnu svrhu. Bogatstvo života, u punom poetskom sjaju u Tolkienovu Međuzemlju, učinilo je da shvatim da navodno racionalni ateizam ne otkriva istinu o stvarima, nego uklanja svojstvenu im čar i vrijednost.

Kad sam napustio ateizam, i dalje sam imao nekoliko prigovora organiziranoj religiji koji su izvan tematike ovog članka. Dovoljno je reći da mi je moja kritika ateizma dala prirodnu monoteističku teologiju, a „Gospodar prstenova” usmjerio me prema sakramentalnoj duhovnosti. Za sada zapamtimo evangelizacijsku snagu ljepote i pripovijedanja. Poput „Gospodara prstenova”, oni su učinkoviti upravo zato što je Bog skriven i može proći ispod ateističkog radara, koji „trza” na svaki tračak religije. U Međuzemlju su učinci od Boga stvorenog svemira posvuda, ali izvor, sam Bog, skriven je. Ne, nije da mi vjernici razumijemo „Gospodara prstenova” na nekoj posebnoj razini na kojoj ga ateisti ne razumiju. Upravo suprotno: ateist koji doista razumije „Gospodara prstenova” vjernik je u većoj mjeri nego što je mislio.

Fredric Heidemann | Word On Fire

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 18. rujna 2018.

Možda vam se svidi