Svjedočanstvo Ane Crnoje, majke troje djece, o borbi s rakom: Prošla sam 9 operacija, nadživjela sve liječničke prognoze i otkrila smisao svoga križa

Kada mi je postavio dijagnozu, “galopirajući oblik karcinoma dojke”, liječnik mi je prognozirao najviše dvije godine života. To je bilo prije deset godina. Tada je moj najstariji sin Nikola imao 12, Nina 11, a najmlađi Lovro samo tri godine. Najviše me je pogodila pomisao kako me se najmlađi sin Lovro vjerojatno neće sjećati. Dječak, koji je na čudesan način došao na ovaj svijet, možda će imati tek blijedu sliku majke koja je rijetko bila s njim jer je stalno boravila po bolnicama. Lovro će me poznavati samo iz priča drugih, ali nikada neće doživjeti koliko sam ga silno voljela.

Upravo zbog te bolne pomisli odlučila sam pridržavati savjeta fra Zvjezdana Linića koji mi je rekao da si stalno postavljam nove tzv. molitvene ciljeve. Prvi cilj neka bude molitva za život do Lovrina prvoga dana škole. Od tada sam svaki dan Bogu govorila: „Molim te, poživi me barem dok Lovro ne krene u školu. Nakon toga ti se stavljam u ruke. Čini sa mnom što želiš. Molim te za još samo tri godine života.“

Bio je ponedjeljak, početak rujna 2010. godine. Dan kada je Lovro krenuo u školu. Došao je taj izmoljeni dan. Oko pola sedam ujutro ušla sam u njegovu sobu i ugledala na stolcu svečanu odjeću za prvi dan škole. Dječak je još spavao. Pogladila sam ga po plavoj kosi i odjurila u svoju sobu. Sljedećih dva sata sam plakala. Kada se ostatak obitelji probudio, zbunjeno su me pogledavali. Moj suprug Ante je rekao: „Ana, zašto plačeš? Pa dijete ti danas kreće u školu.“ Htjela sam mu reći kako upravo zbog toga plačem, ali sam šutjela.

Samo je moj Gospodin znao da su to bile suze radosnice jer je On uslišio moje molitve. Nakon toga sam odredila sljedeći molitveni cilj: „Želim živjeti dok Nikola ne maturira.“ Nikola je u međuvremenu maturirao, a ja sam i dalje živa. Gospodin je uslišio svaku moju molitvu, jednu za drugom, i do sada mi je darovao deset godina života. Pobijedio je sve liječničke prognoze. Dopustio mi je da promatram djecu dok rastu i da budem uz njih kada su me najviše trebala.

Djetinjstvo u Mrkonjić Gradu

Rođena sam 1973. godine u katoličkoj obitelji u bosanskom mjestu Mrkonjić Grad. Svake večeri prije spavanja cijela moja obitelj se okupljala na zajedničkoj molitvi koja je trajala oko pola sata. Najprije smo izmolili krunicu, a nakon toga smo molili za svakog pojedinog člana naše obitelji. Naposljetku smo izgovarali jednu kratku molitvu koju je izmislila moja majka. Ona se toliko usjekla u moje srce da je još uvijek svakodnevno molim i prenijela sam je na svoju djecu. „Križem se križam, pod križem lijegam. Od večer do sabah (turska riječ za zoru), Isus i Gospa su s nama.“

Moj suprug Ante je bio naš prvi susjed. Poznavala sam ga cijeli život, doslovno od rođenja. Vjenčali smo se kada sam napunila 18 godina, odnosno čim smo ispunili zakonske preduvjete, a u braku smo već 29 godina. Nakon godinu i pol braka ostala sam trudna. Sjećam se koliko sam bila sretna. Udala sam se za ljubav svojega života, čovjeka kojega sam poznavala cijeli život, i iščekivala dan kada će doći dvije djevojčice. Naime, čekali smo blizance.

Jednoga jutra u 34. tjednu trudnoće osjećala sam se jako loše. Istoga trena sam odjurila u bolnicu, gdje je ultrazvuk pokazao da je jedna djevojčica preminula u trbuhu. Nakon toga su inducirali porod, koji je trajao sljedeća dva dana. Druga beba umrla je deset minuta nakon rođenja. Sljedećih nekoliko tjedana sam se osjećala očajno. Odbijala sam jesti i piti. Prestala sam moliti. Nikako se nisam mogla osloboditi duboke tuge i osjećaja razočaranja jer sam doživjela veliku nepravdu. Izgubila sam obje bebe.

Zbog čega smo odlučili da nećemo imati više djece

Jednoga dana u našu kuću došao je župnik. Vodili smo dugi razgovor tijekom kojega me je potaknuo da djevojčicama izaberem imena i obavim tzv. krštenje željom. Tako se naziva pučku pobožnost prema kojoj majka u ovakvoj situaciji može svojom željom krstiti dijete. Djevojčice sam nazvala Marija i Magdalena. Sljedećeg jutra sam se napokon probudila mirna. Ustala sam iz kreveta, skuhala kavu i vratila se u normalan život. Sada znam da je to bio moj prvi križ. Onaj trenutak kada sam prvi put shvatila da život nije ispunjen samo lijepim, nego i teškima trenucima, kada nas Bog poziva da mu još više vjerujemo. Onim trenucima u kojima možemo na poseban način susresti Gospodina.

Krajem 1991. godine smo morali izbjeći iz Bosne pa samo doselili u mjesto Brdovec pokraj Zagreba. Vjerovali smo kako idemo samo na kratko, dok se tenzije ne smire, ali smo se u Brdovcu zadržali zauvijek. U Hrvatskoj smo pronašli posao. Ante je radio kao vozač, a ja kao dekoraterka porculana. Godine 1995. rodio se naš najstariji sin Nikola, a godinu dana poslije i naša Nina. Život je krenuo normalnim tijekom. Bili smo sretna obitelj.

Nakon Ninina rođenja Ante i ja smo se dogovorili kako ne želimo više djece jer smo „sagradili kuću s dvije dječje sobe“. Odluku sam povjerila svojoj ginekologici, koja mi je odmah predložila spiralu Mirenu, uvjeravajući me kako je to posebna kontracepcija, koju je nazvala katoličkim načinom sprječavanja trudnoće. Sjećam se kako mi je svoje tvrdnje argumentirala spominjući nekakav hormon koji navodno “ne ubija dijete, nego samo sprječava trudnoću”. Danas sam svjesna koliko je bila u krivu. Ali, budući da tada nisam bila dovoljno informirana o kontracepciji, pristala sam na spiralu koju sam platila 1600 kuna.

Ana Crnoja sa suprugom Antom

Čudesan način na koji smo dobili Lovru

Nakon otprilike dva mjeseca počela sam osjećati mučninu u trbuhu i učestale vrtoglavice. Vratila sam se ginekologici i rekla: „Molim Vas da to izvadite. Meni se čini da sam trudna. Mjesečnica mi kasni tri dana.“ Liječnica me je počela razuvjeravati kako “nema šanse jer se sa spiralom ne može ostati trudna“. Međutim, ja sam bila uporna, pa je žena napokon kapitulirala. Budući da niti nakon tjedan dana nisam dobila mjesečnicu, otišla sam na ultrazvuk u bolnicu. Liječnica je dugo gledala u ekran, onda se nasmiješila, okrenula monitor prema meni i kazala: „Čestitam, mama.“ Bila sam potpuno zbunjena. Slušala sam otkucaje bebinog srca. Tada sam bila trudna oko osam tjedana.

Nakon toga mi je liječnica predložila besplatan abortus, na koji imam pravo jer je spirala zakazala. Bila sam jako ljuta. „Kako da prekinem trudnoću? Pa, upravo sam čula otkucaje djetetova srca.“ Kasnije te večeri, kada sam se vraćala prema kući, shvatila sam kako je moj Lovro ustvari bio darovana beba. Dar s neba. Dječak koji se jednostavno trebao roditi. Beba za koju se Bog izborio. Njegovo začeće dokazuje kako je Gospodinu sve moguće. On može stvoriti život i kada ga medicina pokušava spriječiti. Moj suprug se kasnije često šalio kako bi se ova beba, da je kojim slučajem bila curica, trebala zvati Mirena.

Krajem 2007. godine bila sam na sistematskom pregledu na kojem su mi otkrili malu cistu na desnoj dojci. Liječnik mi je predložio da se javim na Institut za tumore i „reda radi obavim punkciju“. Po nalaze sam stigla za otprilike dva tjedna. Bila sam uvjerena kako samo obavljam formalnost. U hodniku sam naletjela na jednu medicinsku sestru i zamolila je svoj nalaz. Mlada žena je otvorila kuvertu, nekako me sažalno pogledala i izgovorila: „Joj, pa koje ste vi godište…“

Kako sam saznala strašnu dijagnozu

Kasnije mi je moj liječnik, Ivan Milas, čovjek koji je tijekom bolesti uvijek bio uz mene, kao anđeo čuvar, priznao kako je također bio iznenađen ugledavši pred sobom mladu ženu s ružnom dijagnozom. Naime, njegove pacijentice su tada uglavnom bile žene starije od šezdeset godina. Zbog reakcije medicinske sestre znala sam da nešto nije u redu. Očito imam karcinom dojke. Krenula sam prema Anti, koji me je čekao u automobilu na parkingu ispred bolnice. Lovro je spavao u autosjedalici. Dok sam prolazila kroz dugi hodnik počela sam govoriti: „Bože, zašto? Što sam ti ja skrivila kada me ovako kažnjavaš?“

Odjednom sam počela plakati. Kako sam znala da se takva ne mogu pojaviti pred Lovrom, nakratko sam sjela na stari stolac u čekaonici i nazvala svoju sestru. „Lucija, ja imam rak“, rekla sam joj. Ona je prekinula vezu. Kasnije je priznala da je bila u takvom šoku da nije znala kako reagirati. Nazvala me je za dvije minute i počela me uvjeravati kako će sve biti u redu. Istovremeno je tješila sebe i mene. Kada sam stigla do parkinga, Lovro je spavao. Budući da od šoka nisam mogla govoriti, pružila sam Anti papir s dijagnozom. On je proučio nalaz, čvrsto me je zagrlio i rekao: “Ništa. Mi ćemo to zgaziti.“ Od tada je, ali doslovno u svakom trenutku, bio uz mene. Dokazao mi je kako je prije 29 godina, kada je obećao da će sa mnom biti u dobru i zlu, zaista bio ozbiljan.

Tijekom bolesti sam imala bezbroj groznih situacija, od neizvjesnih operacija, intenzivnih bolova, teških reakcija na kemoterapiju do gubitka kose. Međutim, najgori trenutak ipak je bio onaj kada sam djeci morala priznati da sam bolesna. Imam bolest s neizvjesnim ishodom. Jako sam se pribojavala tog razgovora, ali sam znala da ga moram obaviti, jer sam znala da moja djeca zaslužuju istinu. Posjela sam ih na kauč i izgovorila sam dijagnozu. Obećala sam kako ću dati sve od sebe da što duže ostanem s njima. Te noći nikako nisam mogla započeti molitvu. Neprestano sam razmišljala čime sam zaslužila ovu bolest. „Čitav sam život bila vjernik. Nikoga nisam povrijedila. Bože, zašto si tako nepravedan? Zbog čega moja djeca moraju ostati bez majke?“ Tada sam bila uvjerena kako ću brzo umrijeti, jer svi oboljeli od karcinoma, koje sam tada poznavala, nisu dugo živjeli.

Svećenik koji mi je pomogao nositi križ

Nekoliko tjedana kasnije dobila sam dijagnozu, otišla sam na razgovor kod fra Zvjezdana Linića u Tabor. Dugo smo pričali. Priznala sam mu kako sam ljuta na Boga. Nikako ne mogu prihvatiti Njegovu volju. Svećenik mi je rekao kako bih se, koliko god to zvučalo ludo, zbog svoje bolesti trebala osjećati posebnom. Bog mi je darovao taj križ jer mi posebno vjeruje, siguran je da ga mogu nositi. Govorio mi je kako će sve biti dobro samo ako budem vjerovala i svoju bol neprestano predavala Gospodinu. Kasnije smo, sve do njegove smrti, vodili još mnogo razgovora, koji su mi pomogli pa prihvatim svoju bolest, odnosno svoj križ. Fra Zvjezdan je bio svećenik koji mi je pomogao nositi moj križ.

Kada sam nekoliko mjeseci poslije prvog razgovora s fra Zvjezdanom, nakon jedne agresivne kemoterapije, klečala ispred WC školjke i povraćala, Gospodinu sam rekla: „Dragi Isuse, sve ti ovo predajem za dobrobit moje djece. Proslavi se, Gospodine, po ovoj mojoj muci.“ Moj suprug Ante je bio tradicionalan vjernik, ali se ubrzo kroz moju bolest promijenio. Krenuo je sa mnom na duhovne obnove u Tabor, gdje je susreo Isusa i tako oživio svoju vjeru.

U proteklih deset godina karcinom se još dva puta vratio: jednom na kostima, a zatim i na drugoj dojci. Do sada sam prošla sedam operacija, mnogo ciklusa kemoterapija i zračenja. Ustvari, najveći dio vremena sam bila bolesna, ali sam imala teških i malo lakših perioda. Sve žene koje boluju od karcinoma posebno emotivno doživljavaju gubitak kose, što se meni dogodilo nakon prve kemoterapije. Kada sam shvatila kako je moja kosa prilikom češljanja počela ispadati, i to u velikim pramenovima, predložila sam Anti da me obrije na nulu. Dok je on aparatićem prolazio kroz moju kosu, koja je padala na kupaonski pod, oboje smo plakali.

Kako umiru žene koje vjeruju

Ubrzo sam nabavila vlasulju. Pojavila sam se s vlasuljom na glavi pred Lovrom, a on je počeo urlati od straha i moliti me da je skinem. Od tada sam nosila isključivo marame. Dijelila sam ih na kućne marame i one za svečane prilike, koje sam zvala misnima. Moja djeca su se navikla na moju ćelavu glavu. Sjećam se kako je Nina mogla satima sjediti pokraj mene na kauču i češkati me po glavi.

Godine 2009. pridružila sam se udruzi Sve za nju koja pomaže ženama oboljelima od karcinoma dojke. U početku sam ja trebala njihovu pomoć, a kasnije sam postala volonterka, koja pomaže drugim ženama. U posljednjih devet godina često sam  svjedočila posljednjim trenucima naših članica. Shvatila sam kako vjernice lakše prihvaćaju smrt. One odlaze s osmijehom na licu, pomirene s Bogom i same sa sobom, znaju kamo idu. One koje ne vjeruju pred odlazak plaču, boje se, intenzivno osjećaju patnju i silno su uznemirene. Sjećam se kako mi je jedna prijateljica iz Udruge, inače vjernica, nekoliko sati prije smrti rekla: „Ana, da samo znaš kako je smrt lijepa.“ Tada je nisam razumjela. Stajala sam pokraj njezina kreveta na odjelu palijative i začuđeno je promatrala. U međuvremenu sam shvatila što mi je htjela poručiti. Moja prijateljica je pronašla mir.

Nedavno je preminula jedna naša članica. Imala je samo 39 godina i za sobom je ostavila malo dijete. Umrla je sa smiješkom na licu. Gospodin ju je u tom trenutku oslobodio boli. Samo je mirno zaspala. Svakoga dana molim za sve članice Udruge koje se bore s bolešću, ali i za one koje su tu bitku izgubile, bez obzira jesu li bile vjernice ili nevjernice. Neke žene su zbog bolesti izgubile vjeru u Boga, ljute su i ogorčene. Takvim ženama samo kratko kažem kako sam i ja nekada bila ljuta na Boga, ali kada sam prihvatila svoj križ, Gospodin mi je darovao život, koji traje pet puta dulje nego što je bilo prognozirano.

Operacija koja je trajala devet sati

U prosincu 2014. godina naručena sam na neizvjesnu operaciju koja je zbog komplikacija naposljetku trajala devet sati. Liječnici su me upozorili da će nakon operacije uslijediti neizdrživi bolovi. Večer prije zahvata ležala sam u bolničkoj sobi i dugo sam se molila. Odlučila sam sutrašnji dan predati Gospodinu. „Bože moj, neka bude volja Tvoja. Ako trebam umrijeti, ja sam spremna! Ako trebam živjeti, onda me ostavi na životu.“ Naravno da sam duboko u sebi htjela još ostati na zemlji, s mužem i djecom, ali sam bila spremna i za susret s Gospodinom. Nakon molitve sam mirno zaspala i prespavala sam cijelu noć.

Ujutro sam se probudila bez straha i potpuno otvorena Božjoj volji. U ovakvim situacijama pacijenti često plaču i uzimaju lijekove za smirenje. Ja sam mirno sjedila na krevetu s krunicom u rukama i čekala medicinske sestre. U tom trenutku sam znala da je Bog sa mnom. Osjetila sam Njegovu blizinu. U operacijskoj sali me je dočekalo devet djelatnika, odnosno tri puta više nego što je uobičajeno. Tek sam tada shvatila koliko je operacija bila ozbiljna. Kada sam se devet sati kasnije probudila iz narkoze, bol je bila neizdrživa, ali ja sam bila sretna i zahvalna što je sve prošlo dobro. Gospodin je odlučio da još neko vrijeme živim, odnosno ostanem sa svojima.

Tjedan dana nakon što sam otpuštena iz bolnice, prijateljica mi je poslala mail u kojem me poziva na hodočašće u Rim. Put je bio planiran za travanj 2015. godine, dakle samo četiri mjeseci nakon operacije. Odgovorila sam joj da idem i ubrzo sam platila akontaciju. Moji kod kuće su bili ljuti i očajni. Govorili su mi da nikako ne smijem ići. „Pa, pogledaj se, jedva hodaš, mišići su ti atrofirali, nije pametno da ideš na put.“ Međutim, ja sam bila uporna. Znala sam da moram ići.

Životna ispovijed u Rimu

Na putu prema Rimu obišli smo grob Padre Pija, Asiz te još nekoliko katoličkih svetišta. Za vrijeme hodočašća Bog mi je dao nevjerojatnu snagu. Ništa mi nije bilo teško. Hodala sam gradom kao da sam potpuno zdrava. U jednoj hotelskoj sobi u Rimu imala sam životnu ispovijed. Sada se često šalim kako sam imala čast pomiriti se s Bogom upravo u Rimu. U životu sam obišla brojna svetišta, Trsat, Mariju Bistricu, Međugorje, ali moja najveća želja bio je odlazak u Fatimu.

Naš svećenik im je poručio da me ostave da se isplačem. Rekao im je da se ne brinu. Ja ću im se pridružiti kada dođem k sebi. Svećenik je dobro znao što se sa mnom događa. Plakala sam sljedeća dva sata, a meni se činilo kao da je prošlo samo pet minuta. Kada sam se pridružila ostatku grupe, svi su bili iznenađeni koliko sam bila mirna i sretna. Djelovala sam kao osoba koja nema nikakvih briga, a ne netko tko se već godinama bori s rakom. Svećenik mi je kasnije rekao kako sam toga dana pred Gospom oprala svoju dušu.

Smisao mojeg križa

Naravno da sam u bolesti prolazila kroz razna iskušenje. Bilo je trenutaka kada sam bila toliko slaba da sam htjela odustati. Tada bih se prisjetila fra Zvjezdanovih riječi: „Križ ti je darovan jer ga možeš nositi.“ Sve muke i boli, koje su došle s tim križem, predavala sam Gospodinu za dobro svoje djece, svojeg braka, ali i sve druge bolesne ljude. Bog je obilato nagradio moju strpljivost u podnošenju boli. Primjerice, moj suprug Ante je uvijek bio uz mene i pomagao mi podnositi bolest. Djeca su izrasla u dobre i odgovorne mlade ljude. Nikola je odličan student elektrotehnike, a Nina studira sestrinstvo na Hrvatskom katoličkim sveučilištu. Oboje su pronašli poslove jer nas žele oslobodili svojih studentskih troškova. Znaju da samo moje terapije, koje ne pokriva HZZO, svakodnevno koštaju 250 kuna.

Nedavno sam saznala kako postoji mogućnost da se vratio karcinom na kostima. Sada čekam nalaze. Bog me je kroz bolest promijenio. Naučio me je strpljivosti, poniznosti i povjerenju. Osjećam se mirna i spremna na sve opcije. Više se ne bojim operacija, kemoterapija i povraćanja. Ne bojim se ni smrti. Sigurna sam da me nakon smrti očekuje susret s Isusom. Ja ću biti dobro. Međutim, priznajem da ponekad padnem u iskušenje i uplašim se za svoju obitelj. Što će biti s njima kada ja odem? Kako će moja smrt utjecati na njihove živote?

Sa svojom djecom sam u nekoliko navrata razgovarala o smrti. Oni su uvijek jednako reagirali: „Joj, mama, nemoj to govoriti. Nećeš umrijeti. Što ti pada na pamet.“ Rekla sam im kako želim otići ispovjeđena, pričešćena i okrijepljena bolesničkim pomazanjem. Sigurna sam da će se to dogoditi. Gospodin će mi to prije smrti sigurno omogućiti. Nakon toga sam ih zamolila da, ako se meni nešto dogodi, oni ostanu kakvi su sada. „Nemojte nikada izgubiti Boga u svojemu životu. Što god izaberete, uvijek u to uključite Boga.“ Sigurna sam da ću djecu ostaviti u dobrim rukama. Kao prvo, ostavit ću ih mojem Anti, predivnom ocu, s kojim će uvijek biti zaštićeni. Konačno, svoju ću djecu povjeriti našem zajedničkom Nebeskom Ocu koji se sve ove godine brinuo da oni ostanu na pravom putu. Zbog toga se moja muka isplatila. Moj križ je imao smisao.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Foto: Marin Škarica / Nova Eva