PRIČE IZ ŽIVOTA HRVATSKIH SVETACA I UZORNIH VJERNIKA (7)

Svetac koji je život proveo u mračnoj ispovjedaonici, donoseći Kristovo svjetlo drugima

U duhu svoga redovničkog poziva i svojih zavjeta, u tihom mučeništvu, prihvatio je život u mračnoj ispovjedaonici. Tu je po zamisli poglavara mogao ostati neprimjetan i bilo je dosta da sasluša pokornika i podijeli odrješenje. Bog zna koliko je godina prošlo otkad je o. Leopold većinu vremena provodio u tom duhovnom zatočeništvu i s koliko je svladavanja prihvatio takav život.

Leopold_Mandic

Foto: Wikimedia

Bio je niska rasta, 135 cm. Sporo je govorio i vrlo nezgrapno se kretao. Zdravlje mu je bilo krhko te su njegovi redovnički poglavari zaključili da je sposoban samo za ispovijedanje. Sigurno je ocu Leopoldu bilo teško prihvatiti tu odluku poglavara i u njoj prepoznati volju Božju. Od svoje mladosti on je sanjao o plodnu apostolskom i misionarskom radu za sjedinjenje istočnih kršćana. Kad bi pripovijedao o svojim zamislima, znao bi se slušateljima, čak i nenamjerno, oteti smiješak gledajući pred sobom toga malog kapucina, pitajući se kako on to misli ostvariti? Čak su i braća u samostanu više cijenili njegovu šutnju. Trebalo je dosta strpljivosti u razgovoru s njim zbog njegova zamuckivanja.

Uza sve to, o. Leopold je ostao miran. U duhu svoga redovničkog poziva i svojih zavjeta, u tihom mučeništvu, prihvatio je život u mračnoj ispovjedaonici. Tu je po zamisli poglavara mogao ostati neprimjetan i bilo je dosta da sasluša pokornika i podijeli odrješenje. Bog zna koliko je godina prošlo otkad je o. Leopold većinu vremena provodio u tom duhovnom zatočeništvu i s koliko je svladavanja prihvatio takav život. Njegova nagla i osjećajna narav bunila se, odbijala i ponekad prezirala takav život. Ali on je snagom vjere i molitve svu silinu otpora preusmjerio u ljubav i predanje. Znao je o. Leopold da ga mnogi omalovažavaju zbog njegove vanjštine. Toliko se puta morao praviti da ne primjećuje podsmijehe upućene na njegov račun, a ipak nije se buntovnički zatvorio u sebe, nije postao zajedljivac koji uzvraća triput gore nego što dobiva, već ga je njegov pokornički život doveo božanskoj ljubavi koja ga je obdarila slabim izgledom, ali velikom dušom. Otac Leopold je snagu za svoj duhovni rad nalazio u euharistiji na koju se svaki dan dugo pripremao. Na žrtveniku oltara prikazivao je beskrajna poniženja, boli, suze, neostvarene planove, a milost je poput vatre prihvaćala tu žrtvu paljenicu i uzvraćala toplinom duše koja je zračila iz skromnoga ispovjednika. On koji je upoznao samoću, prezir i neshvaćenost, postao je melem za svaku ranu, osmijeh za svako lice, olakšanje svakoj nevolji.

Za tako je uzvišen poziv bio određen mali Bogdan Mandić Carević koji je 1866. godine rođen u Herceg Novom u Boki kotorskoj kao najmlađe od dvanaestero djece dobrostojeće brodovlasničke obitelji. U šesnaestoj godini života odlučio je postati kapucin. Dvije je godine proveo u sjemeništu u udinama, potom je uslijedio novicijat. Filozofiju je studirao u Padovi, a teologiju pokraj venecije. za svećenika je zaređen 20. rujna 1890. Nakon službovanja u Veneciji premješten je u Zadar gdje je venecijanska kapucinska provincija imala svoj gostinjac. Zatim su uslijedile seobe u Bassano, Padovu, Thiene, Rijeku i napokon opet u  Padovu. Za to je mjesto Providnost odredila o. Leopolda. Venecijanski kapucinski kroničar zapisao je 1923. godine o njemu: “Zbog vrlo nježne tjelesne građe ne može preuzeti kakvu drugu službu. Ali u ispovijedi sve očara zbog svoje velike kulture, naročite pronicavosti i svetosti života. K njemu hrli ne samo običan puk, nego osobito naobražene i ugledne osobe.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U redu pred njegovom ispovjedaonicom stajao je jednoga dana mladi klerik koji je upravo bio završio duhovne vježbe pred đakonsko ređenje. Htio je u tom važnom trenutku života obaviti opću ispovijed i posve otvoriti svoju dušu ispovjedniku. Čim je ušao u ispovjedaonicu, obratio se: “Oče, ja bih želio obaviti opću svetu ispovijed.” Nakon kratke šutnje otac Leopold ga tihim glasom upita: “Recite što ste sagriješili od posljednje ispovijedi?” Mladi klerik ostao je iznenađen jer od prošle ispovijedi nije bilo nekih velikih grijeha, tek poneka rastresenost za vrijeme duhovnih vježbi. Nakon što je to očitovao ocu Leopoldu, on mu naloži pokoru. Na to se razočarani klerik pobunio: “Ali oče, ja sam se htio ispovjediti!” otac Leopold je odgovorio istom mjerom. Naglo je ustao na noge i obratio mu se: “Ako ne vjerujete da je ovo bila ispovijed, odlazite.” I zaista, mladi je klerik ustao i otišao bez odrješenja pitajući se zar je to taj glasoviti ispovjednik?

Takav je bio otac Leopold. Nije puno mario za teatralnost u ispovijedima, nije pridavao veliko značenje izvanjskim zadovoljštinama, premda su k njemu dolazili i veliki grešnici ostajući zapanjeni kako su za svoja nedjela dobili kao pokoru samo tri Zdravomarije. Jednom je redovniku sam dao objašnjenje: “Brate, nisu nam potrebna izvanredna pokornička djela. Dovoljno je da sa strpljivošću podnosimo opće nevolje našega jadnog života: nerazumijevanja, nezahvalnosti, poniženja, patnje…” U ispovjedaonici je otac Leopold bio škrt na riječima. Nije glumio strogoga suca, već je bio prijatelj koji pokušava razumjeti i s blagošću savjetovati. Njegovi su savjeti bili jednostavni. I to je bilo sve. U tišini siromašne ispovjedaonice sve je postajalo jednostavno i jasno. Otac Leopold je najčešće uspijevao izvući pokornika iz tame grijeha i približiti ga vedrini i radosti koju nam je donio uskrsli Gospodin. Često je znao ponavljati zbunjenim i opterećenim pokornicima: “Budite mirni, ja sve primam na svoja leđa. To je moja briga.” U tome se sastojala njegova tajna. S lakoćom je davao odrješenje, ali je na sebe primao teret pokore. On je sam plaćao za tuđe grijehe. Kroz duge godine bratskoga života shvatili su to i redovnici njegova samostana. Vrlo je malo spavao, a dugo je noću klečeći molio. Postio je više nego drugi, trpio je hladnoću i bio sklon svakoj vrsti pokore. Sav njegov život bio je pokora za grijehe, sjedinjena u poniznosti s Isusovom žrtvom na križu. Tako je nadvladavao sebe i postajao sve pogodniji za Gospodina. Njegov redovnički brat fra Lorenzo divio se toj njegovoj sposobnosti: “Bio je ljubazan, dobrohotan, brižan, uvijek je pazio na potrebe bližnjega, zaboravljao je na sebe… a bio je vatrene naravi, razdražljiv, koleričan, duboko osjećajan; štoviše, kako je bio vrlo plah, trebao je biti osoran i ljubomoran… Taj po sebi težak čovjek svima je bio najmiliji. Samo je on znao koliko ga je to koštalo. Uza sve to, bio je vedar i živahan. Rado je prihvaćao odmor kod prijatelja na Eugenskim brežuljcima gdje se veselio ljepoti prirode s užitkom pijući kavu i grickajući kolačiće.” Tko je mogao naslutiti kakvo se veliko otajstvo skriva u njegovu srcu? Oni koji su s njim živjeli znali su koliko on kleči moleći za grešnike pred jedinom pravdom – Božjom. On je sebe prinosio da se gnjev i nepodmitljiva pravednost okrenu u ljubav i smilovanje. Snagu njegove molitve i žrtve osjećali su grešnici koji su dolazili ocu Leopoldu kako bi se pomirili s Bogom.

Pred kraj svoga života bio je posve istrošen, bolovao je od raka na jednjaku. Teško je podnosio srpanjsku sparinu. Krajnjim naporom udisao je zrak kroz sasušeno grlo koje se pretvorilo u ranu. Ipak, borio se do kraja; noć pred preminuće ispovjedio je jednoga brata. U jutro 30. srpnja 1942., okružen svojom braćom, napustio je ovaj svijet, ali je ostao s njim duboko povezan kao zagovornik. Njegovi se posmrtni ostaci čuvaju u kapucinskom samostanu u Padovi u svetištu gdje i danas mnogi nalaze utjehu i put spasenja u sakramentu pomirenja. Glas o njegovoj svetosti brzo se proširio. Godine 1945. blaženi kard. Stepinac propovijedao je o njemu u zagrebačkoj katedrali. Sljedeće godine je u Padovi otvoren biskupijski proces za proglašenje blaženim. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. 2. svibnja 1976., a svetim papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. godine.

Molitva za dobru ispovijed

Ti, Sveti Leopolde, kojega je Bog učinio izvanrednim liječnikom duša u svetoj ispovijedi, isprosi mi milost prave pokore, da se dobro ispovjedim te da pomiren s Bogom i ljudima smijem pouzdano očekivati da Bog ispuni i ovu moju molbu… (navesti nakanu). Slava Ocu…

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Ostale članke iz niza “Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika” možete pronaći na linku OVDJE.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 20. travnja 2015.

Možda vam se svidi