POČETAK RAZGOVORA O SMISLU KRŠĆANSKOG ŽIVOTA

Bio je četvrtak. Dan tmuran. Zemlju je bio prekrio snijeg debljine četvrt arsina, a odozgo su i dalje sitno sipile guste snježne pahuljice. Otac Serafin je otpočeo svoj razgovor sa mnom na onom svom proplanku blizu ćelije, prema rječici Sarovki, na strmeni blizu riječne obale. Mene je bio posadio na panj od drveta koji je tek bio posjekao, a on je sjeo prema meni.

Gospod mi je otkrio – reče veliki Starac – da ste vi u svome djetinjstvu usrdno željeli saznati u čemu se sastoji cilj našeg kršćanskog života. Vi ste se o tome raspitivali kod mnogih velikih duhovnika ne jedanput…

Ovdje trebam reći da je mene, uistinu, još od moje dvanaeste godine života ta misao uporno kopkala i da sam se s tim pitanjem zaista obraćao mnogim duhovnim licima, ali da me njihovi odgovori nisu zadovoljili. Starcu je ovo bilo nepoznato (tj. starac Serafin to ni od koga nije mogao saznati, nego je Duhom Svetim prozirao).

Zatim o. Serafin nastavi: ʺNo, nitko vam nije rekao o tome ništa određeno. Govorili su vam: ʹIdite u crkvu, molite se Bogu, vršite zapovijedi Božje, čini dobra djela – to i jest cilj kršćanskog života!ʹ A neki su čak i negodovali što se odajete Bogu neugodnoj radoznalosti, govoreći vam: ʹNe ispituj ono sto je više od tebe!ʹ Ali, nije trebalo tako da govore. Evo ja, ubogi Serafin, rastumačit ću vam sada u čemu se uistinu sastoji taj cilj…

CILJ KRŠĆANSKOG ŽIVOTA ‐ STJECANJE DUHA SVETOGA

‐ Ma koliko da su molitva, post, bdjenje i sva ostala kršćanska djela dobra sama po sebi – u njima, ipak, ne leži cilj našeg kršćanskog života, mada nam služe kao neophodna sredstva za postizanje toga cilja. Istinski cilj našeg kršćanskog života sastoji se u zadobivanju ili stjecanju Svetoga Duha. A post, i bdjenje, i molitva, i milostinja, i svako djelo radi Krista učinjeno, jesu sredstva za zadobivanje Svetoga Duha. Zapamtite, baćuška, da samo Krista radi učinjeno dobro djelo donosi plodove Duha Svetoga. Sve što se ne učini radi Krista, makar i dobro, neće nam donijeti nagrade u budućem životu niti će nam dati blagodati Božje u ovom životu. Zato je Gospod Isus Krist i rekao: ʺSvatko tko ne sabire sa mnom, taj rasipaʺ. Dobro djelo ne može se ni nazvati drukčije nego – sabiranjem, jer makar se ono i ne činilo Krista radi, ipak je dobro. Sveto pismo govori: ʺU svakom narodu onaj tko se Boga boji i čini pravdu, ugodan je Bogu.ʺ I, kao što vidimo iz povijesti, takav čovjek ʺkoji čini pravduʺ, u tolikoj je mjeri ugodan Bogu, da se Korneliju kapetanu, koji se bojao Boga i činio pravdu, javio anđeo Gospodnji u vrijeme molitve i rekao: ʺPošalji u Obu, k Šimunu, tamo ćeš naći Petra i ovaj će ti reći riječi života vječnoga, kojima ćeš se spasiti ti i sav dom tvoj.ʺ I tako, Gospod upotrebljava sva svoja božanska sredstva, da bi dao mogućnosti svakome čovjeku da se u budućem životu ne liši nagrade za svoja dobra djela. No, ovo je potrebno za početak postaviti ovdje pravom vjerom u Gospoda našeg Isusa Krista, Sina Božjega, koji je došao na svijet, da grešne spasi, i zadobivanjem blagodati Duha Svetoga koji uvodi Kraljevstvo Božje u srca naša i otvara nam put za blaženstvo budućeg života. No, time se i ograničava ta bogougodnost dobrih djela koja nisu radi Krista učinjena: Stvoritelj naš pruža nam sredstva za njihovo ostvarenje, a od čovjeka zavisi hoće li ih ostvariti ili ne. Zato je Gospod i rekao Židovima: ʺKada biste bili slijepi, ne biste grijeha imali. A sada kažete – ʹvidimoʹ, tako vaš grijeh ostaje.ʺ Ako čovjek slično Korneliju, tu bogougodnost svoga djela koje nije radi Krista učinio, iskoristi i povjeruje u Sina Njegova, to će mu se i djelo te vrste uračunati kao da je učinjeno radi Krista i zbog vjere u Njega. U protivnom slučaju, čovjek nema pravo da se žali, što je njegovo dobro djelo propalo. Ovo posljednje nikada se ne događa pri činjenju ma kakvoga dobra Krista radi. Jer, dobro djelo, učinjeno radi Njega, ne samo da pribavlja vijenac pravde u budućem životu, nego i u ovome životu ispunjava čovjeka darovima Duha Svetoga i to – neizmjerno, kako je rečeno: ʺJer, Bog Duha Svetoga ne daje na mjeru, jer Otac ljubi Sina i sve je dao Njemu u ruku.ʺ

Tako je to, vaše bogoljublje! U zadobivanju ovoga Duha Božjega, dakle, i sastoji se istiniti cilj našeg kršćanskog života, dok su molitva, bdjenje, post, milostinja i ostala dobročinstva radi Krista – samo sredstva za zadobivanje Duha Božjega.

Kako to zadobivanje? – upitah ja baćušku Serafina – ja to nekako ne shvaćam.

Zadobivanje je isto što i stjecanje – odgovori mi on i nastavi – Vama je, na primjer, jasno što znači stjecati novce? Isto to znači i – stjecati Duh Božji. Ta, vi vaše bogoljublje, shvaćate što je stjecanje u svjetovnom smislu riječi? Životni je cilj običnih ljudi u svijetu – stjecanje ili nagomilavanje novaca, a za gospodu, osim toga i dobivanje počasti, odličja i drugih nagrada za državne zasluge. I tečevina Duha Božjega je kapital samo što je to ʺkapitalʺ blagodatni i vječni. I on kao i kapital novčani, počasni i prolazni teče na jedne te iste načine, koji su međusobno vrlo slični.

Bog Riječ, Gospod naš, Bogočovjek, Isus Krist, sravnjuje život naš s tržnicom i djelo života našeg na zemlji naziva kupovinom, govoreći svima nama: ʺKupujte dok ne dođem, iskupljujući vrijeme, jer su dani zliʺ, tj. koristite vrijeme za zadobivanje nebeskih blaga pomoću zemaljske robe. Zemaljska roba, to su vrline radi Krista, koje nam ʺpribavljajuʺ blagodat Svetoga Duha. U priči o mudrim i nerazumnim djevicama, pošto je nerazumnima ponestalo ulja, njima je rečeno: ʺIdite na tržnicu i kupite!ʺ Ali, kada su one ulje kupile, vrata od bračne Odaje već su bila zatvorena, te nisu mogle ući unutra. Neki tvrde da nedostatak ulja kod nerazumnih djevica označava nedostatak dobrih djela u njihovu životu. Takvo shvaćanje nije potpuno pravilno. Kakav je to u njih bio nedostatak dobrih djela, kada se one – ako i nerazumnim – ipak djevicama nazivaju? A djevičanstvo je zaista najviša vrlina, kao stanje ravno anđeoskom, i mogla bi sama po sebi biti zamjena za sve ostale vrline i dobročinstva. Ja ubogi, mislim da je njima upravo nedostajalo blagodati Svetoga Duha Božjega. Tvoreći vrline, te djeve su smatrale, po svom duhovnom nerazumu, da je jedino u tome djelo kršćansko – samo ʺtvoritiʺ vrline. Gle, tvorili smo vrline, i time kao da smo djelo Božje izvršili?! Međutim, nerazumnih se djevojaka nije ticalo jesu li pritom zadobile i blagodat Duha Božjeg, jesu li je dostigle! Baš za takav način života, kojim se čovjek oslanja samo na tvorenje vrlina, bez brižljiva ispitivanja da li njima i koliko to blagodati Duha Božjega zadobiva – za takav način života govori se u knjigama Otaca: ʺPostoji i drugi jedan put koji na početku izgleda dobar, no kraj njegov je loš.ʺ Antonije Veliki, u svojim pismima monasima, govori za takve djevice: ʺMnogi monasi i djevice nemaju nikakve zamisli o razlici volja koje djeluju u čovjeku, i ne znaju da u nama djeluju tri volje: prvo – Božja, savršena i spasonosna, drugo – osobna čovjekova, ljudska volja, ako ne pogubna a ono i nespasonosna, i treće – đavolska, za dušu njegovu potpuno pogubna.ʺ I baš ta treća, vražja volja i uči čovjeka ili da ne tvori nikakve vrline ili da ih tvori iz sujete, ili da tvori dobro radi dobra, a ne radi Krista. Druga, osobna naša volja uči nas da sve tvorimo radi naslade naših pohota, to jest, kao što i đavao uči – da tvorimo dobro radi dobra, bez obzira na blagodat koja se dobrom stječe. Samo prva – volja Božja i spasonosna, u tome se jedino i sastoji da se tvori dobro isključivo radi zadobivanja Duha Svetoga, kao vječnoga blaga, kome ništa ne nedostaje, koje se ničim potpuno i dostojno ne da ocijeniti. Gle, to stjecanje i tečevina Duha Svetoga upravo i jest ono ulje koje je nedostajalo nerazumnim djevojkama. Zbog toga su one i nazvane ludim, jer su zaboravile na neophodni plod vrlina, na blagodat Duha Svetoga, bez koga nikome nema spasenja, niti ga može biti, jer: ʺDuhom Svetim svaka duša živi i čistoćom se uzvisuje i posvećuje, Trojnim Jedinstvom svećeničke tajne.ʺ Sam Duh Sveti useljava se u duše naše, i to useljavanje u duše naše Njega, Svedržitelja, i sjedinjenje s duhom našim Njegova Trojedinog Jedinstva, daruje nam se prema tome da li na sve moguće načine zadobijemo Duha Svetoga. Ovo zadobivanje priprema u duši i tijelu našem prijestolje na kojem će Bog prebivati s duhom našim, po neizmjenjivoj riječi Božjoj: ʺUselit ću se u njih i živjet ću u njima, i bit ću im Bog, i oni će biti narod moj.ʺ Ovo i jest ono ulje u svjetiljkama mudrih djevojaka, koje je moglo sjajno i stalno gorjeti. Djevojke s takvim plamsavim svjetiljkama mogle su dočekati Zaručnika, koji je došao u ponoć i ući s Njim u Odaju radosti. One nerazumne, pak, vidjevši da im svjetiljke gasnu, požurile su, istina, na tržnicu, da kupe ulja, ali nisu uspjele da se vrate na vrijeme, jer su vrata već bila zatvorena. Tržnica – to je život naš; zatvorena vrata bračne Odaje koja su spriječila pristup k Zaručniku – smrt je čovjekova; mudre i nerazumne djevice – duše su kršćanske, a ulje nisu dobra djela nego darovi Svetoga Duha Božjeg, koju kroz njih zadobiva priroda naša iznutra, blagodat koja pretvara naše biće od ovoga u ono, preobražavajući ga od truležnog (propadljivog) u netruležno (nepropadljivo) i prevodeći iz smrti duševne u život duhovni, iz tame u svjetlost, iz pećine bića našeg, u kojoj su kao skotovi i zvijeri svezane naše strasti u hram Božanstva, u presvijetlu Odaju vječne radosti u Isusu Kristu, Gospodu našem, Tvorcu i Izbavitelju, i Vječnom Zaručniku duša naših.

O kako je veliko suosjećanje Božje s nama u našoj nesreći, zbog našeg nehaja(nja) za Njegovo staranje za nas, kada Sam Bog veli: ʺEvo, stojim pred vratima i kucam!ʺ, razumijevajući pod vratima tijek našeg života, još nezatvoren našom smrću. O, kako bih želio, vaše bogoljublje, da vi u ovom životu prebivate svagda u Duhu Božjem! ʺU čemu vas zateknem, u tome ću Vam suditiʺ, kaže Gospod. O teško, teško nama, ako nas zatekne opterećene brigama životnim, jer tko će otrpjeti gnjev Njegov, i pred licem gnjeva Njegova tko će se održati! Eto zašto je rečeno: ʺBdijte i molite se da ne uđete u napast…ʺ, tj. da se ne lišite Duha Božjega, jer bdjenje i molitva donose nam blagodat Njegovu. Naravno, svako dobročinstvo Krista radi daje blagodat Duha Svetoga, no više od svih nju daje molitva, zato što je ona takoreći svagda u našim rukama, kao oruđe za zadobivanje blagodati Duha. Htjeli biste, na primjer, da odete u crkvu, no ili crkve nema, ili je služba završena; htjeli biste udijeliti prosjaku, no ili nema prosjaka, ili vi nemate što dati; htjeli biste djevičanstvo sačuvati, no nemate snage da to ispunite ili zbog svoga sastava ili zbog spletkarskih napora đavolskih, kojima se ne možete suprotstaviti po nemoći ljudskoj; htjeli biste i bilo kakvo drugo dobročinstvo radi Krista izvršiti, no također ili nemate snage ili je teško pronaći priliku. Ali ovo se već nikako ne odnosi na molitvu: za nju se pruža mogućnost uvijek i svakome; i bogatom, i siromašnom, i znamenitom, i neuglednom, i silnom, i slabom, i zdravom, i bolesnom, i pravednom, i grešnom. Kako je velika moć molitve čak i grešna čovjeka, kada se uznosi iz sve duše, procijenite po sljedećem primjeru iz Svetog Predanja.

Jednoj očajnoj majci umre jedinac sin. Nju na putu sretne žena bludnica, uprljana još svježim grijehom. Ta nesretnica, dirnuta očajnom žalošću majke, zavapi k Gospodu: ʺNe radi mene, klete grešnice, no radi suza majke ožalošćene za sinom svojim, koja čvrsto vjeruje u Tvoje milosrđe i da si Svemoguć, Kriste Bože Gospode, uskrisi sina njezina!ʺ I – Gospod ga uskrisi! Tako je velika sila molitve, vaše bogoljublje! Molitva više od svega donosi Duha Božjega, a nju je lakše ispunjavati od svega. Blago nama, ako nas Gospod Bog (u času smrtnom) zatekne na (molitvenom) bdjenju, ispunjene darovima Duha Njegova Svetoga! Tada se mi možemo veoma smjelo nadati da ćemo biti uzneseni na oblake, u Nebo, da se sretnemo s Gospodinom, koji dolazi sa slavom i silom mnogom, da sudi živima i mrtvima, i prema svakome prema djelima njegovim.

Eto, vi, vaše bogoljublje, volite smatrati za veliku sreću to što razgovarate s ubogim Serafinom, uvjereni da ni on nije lišen blagoslova Gospodnjeg. A što da rečem o samom Gospodu, nepresušnom Istočniku svake dobrote i dobra, i nebeskog i zemaljskog?! A, međutim, kroz molitvu mi bivamo dostojni da razgovaramo sa samim Dobrim i Životvornim Bogom i Spasom našim. No, i tu, opet, znajte da se treba moliti samo do onoga trenutka dok Bog Duh Sveti ne siđe na nas u Njemu znanoj mjeri Svoje nebeske blagodati. A kada nas On posjeti, tada s molitvom treba prestati… Jer, zašto da se Bogu molimo i tada ‐ ʺDođi i useli se u nas i očisti nas od svake nečistoće i spasi, Blagi, duše našeʺ, kada je On već došao k nama, koji mu se nadamo i prizivamo Ime Njegovo istinski, tj. s namjerom da ga susretnemo, Utješitelja, smireno i s ljubavlju, unutra u odajama duša svojih, gladnih i žednih Njegova dolaska? Recimo, vi mene pozovete k sebi u goste, i ja po pozivu vašem dođem i hoću da s vama porazgovaram. Međutim, vi i dalje nastavite da me pozivate: ʹSamo izvolite, izvolite k meni!ʹ Ja bih po nevolji morao reći: ʹŠto je to s njim? Da nije s uma sišao? Ja mu došao, a on svejednako nastavlja da me zove!ʹ Tako je isto i s Gospodom Bogom Duhom Svetim. Zato je i rečeno: ʺIspraznite se, poništite se, i razumite da sam Ja Bog! Uspravit ću se među narodima, uspravit ću se na zemljiʺ, tj. javljam se i javljat ću se svakome tko u Mene vjeruje i Mene priziva, i razgovarat ću s njim kao što sam nekada razgovarao s Adamom u raju, i s Abrahamom i Jakovom i drugim slugama svojim, s Mojsijem, Jobom i njima sličnima. Mnogi tumače da se to ʺispražnjenjeʺ odnosi samo na svjetske stvari i poslove, tj. da se pri molitvenom razgovoru s Bogom treba isprazniti od svjetskih stvari i poslova. No, ja ću vam reći po Bogu da je ne samo nužno pri molitvi isprazniti se od svijeta nego čak i od molitve, u času kada, po svemoćnoj sili vjere i molitve, Gospod Bog Duh Sveti izvoli da nas posjeti i da dođe k nama u punini neiskazane svoje dobrote. Nemirna je duša i u nemiru se nahodi dok molitvu vrši, ali pri silasku Duha Svetoga treba stajati u potpunoj tišini i slušati jasno i razgovijetno sve riječi života vječnoga, koje joj On tada objavi. Pritom treba bivati u potpunom razumijevanju duše i duha i u čistoći tijela. Tako je bilo kod brda Horeba, kada je Izraelcima bilo rečeno da se, prije javljanja Boga na Sinaju, tri dana ne dotiču žena, jer je Bog naš ʺOganj koji proždire sve nečistoʺ, i u zajednicu neće moći ući nitko tko je tijelom i duhom oskvrnjen.

Stjecanje i razdavanje blagodati (milosti)

Da, a kako biva, baćuška, s drugim dobročinstvima Krista radi, u pogledu zadobivanja blagodati Duha Svetoga. Vi meni volite samo o molitvi da govorite?

Steknite blagodati Duha Svetoga i svim drugim vrlinama i dobrim djelima Krista radi. Trgujte njima duhovno i to trgujte onim dobročinstvima koje vam najveći dobitak duhovni donose. Sabirite ʺkapitalʺ blagodatnog izobilja dobrote Božje i dajte ga u vječnu Božju ʺštedionicuʺ, u kojoj se prima nematerijalna kamata, i to ne četiri ili šest posto, nego sto posto na jednu ʺrubljuʺ duhovnu, pa čak i neizbrojni broj puta više od toga. Ako vam, na primjer, molitva i bdjenje donose više blagodati Božje, to bdijte i molite se! Ako vam post donosi mnogo Duha Božjega, onda postite! Ako li vas više privlači milostinja, onda milostinju dajte. I tako prosuđujte o svakom dobročinstvu koje činite radi Krista.

Evo, ja ću vam ispričati nešto o sebi, ubogome Serafinu. Ja sam rodom od kurdskih trgovaca. I tako, dok još nisam bio došao u manastir, mi smo trgovali robom, koja nam je više prihoda donosila. Tako i vi postupajte, baćuška. Kao što u trgovačkom poslu nije vještina u pukom trgovanju nego u tome da se što više prihoda dobije, tako i u trudu kršćanskog života nije vještina u tome da se čovjek samo moli, ili da samo čini bilo kakvo drugo dobro djelo. Jer, iako nam Apostol kaže ʺmolite se neprestanoʺ, on, ipak, kao što se sjećate, dodaje: ʺViše volim pet riječi umom svojim reći, nego li tisuću jezikom.ʺ A Gospod veli:

ʺNeće svatko tko mi govori ‘Gospode, Gospode’ da se spasi, nego onaj tko čini volju Oca mogaʺ, tj. onaj tko vrši djelo Božje i to sa strahopoštovanjem, jer – ʺproklet je svatko tko čini djelo Božje s nebrižljivošćuʺ. A djelo je Božje ovo: ʺDa vjerujete u Boga i Onoga koga On posla – Isusa Krista.ʺ Ako se pravilno govori o zapovijedima Kristovim i apostolskim, bit će jasno da se naše kršćansko djelo sastoji ne u uvećavanju broja dobrih djela koje činimo i koja služe samo kao sredstva za postizanje cilja našeg kršćanskog života, nego u izvlačenju iz njih što veće koristi – tj. u što većem zadobivanju preobilnih darova Duha Svetoga.

I tako, ja bih želio, vaše bogoljublje, da i vi sami steknete ovaj nepresušni izvor blagodati Božje, i da uvijek sebe procjenjujete – nalazite li se u Duhu Božjem ili ne, pa ako ste u Duhu Božjem, neka je blagoslovljen Bog! Nema se zbog čega tugovati, makar ovoga časa pošli na strašni Sud Kristov! Jer ʺu čemu vas zateknem, u tome ću Vam suditiʺ. Ako, pak, u Duhu Božjem ne stojite, treba saznati zašto i zbog čega Duha Svetoga nemate, pa ga onda ponovo iskati i moliti i ne odustajati sve dok nam se Gospod Bog Duh Sveti, Prečeznuti, ne otkrije i ponovo ne bude s nama sa svojim darovima. A neprijatelje svoje – demone, koji nas silom odvraćaju od Njega, trebamo napadati sve dok im se i sam prah ne rasprši, kao što je rekao prorok David: ʺVijam dušmane svoje i stižem ih, i ne vraćam se dok ih ne istrijebim. Obaram ih i oni ne mogu ustati, padaju pod noge moje!ʺ

Tako je to, baćuška! Tako, dakle, i izvolite trgovati duhovnim dobročinstvima. Razdijelite dalje i sami blagodatne darove Duha Svetoga potrebitima, kao što zapaljena svijeća, i sama svijetleći i goreći zemaljskim ognjem i ne umanjujući svoj osobni oganj, pali druge svijeće da bi na drugim mjestima i ove svijetlile svima. Pa, kada je tako u pogledu zemaljskoga ognja, što tek da kažemo o blagodatnom ognju Svetoga Duha Božjega?! Jer, na primjer, bogatstvo se zemaljsko umanjuje od razdavanja, a bogatstvo nebeske Božje blagodati – što se više razdaje to se više umnožava u onoga tko ga razdaje! Tako je i sam Gospod kazao Samaritanki: ʺSvako tko pije od ove vode s izvora, opet će ožednjeti, a tko pije od vode koju ću mu ja dati, bit će u njemu izvor vode koja zauvijek teče u život vječni!ʺ

Baćuška – rekoh ja – eto, vi volite neprestano govoriti o dobivanju darova Duha Svetoga, kao o cilju kršćanskog života. Ali, kako i gdje ja mogu nju da vidim? Dobra djela su vidljiva, a zar se Duh Sveti može vidjeti? Kako ću, dakle, ja znati je li On sa mnom ili nije?

U današnje vrijeme – odgovori Starac – zbog svoje nemalo sveopće ravnodušnosti prema svetoj vjeri u Gospodina našega Isusa Krista, zbog toga što nimalo ne obraćamo pažnju na ono što čini Njegova Božanska Promisao za nas, kao i zbog toga što ljudi zaboravljaju da pričaju s Bogom, mi smo došli do tud da smo se, može se reći, gotovo sasvim udaljili od istinskog kršćanskog života. Nama sada izgledaju čudnovate riječi Svetoga pisma, kada Duh Božji govori kroz usta Mojsija: ʺI vidje Adam Gospoda gdje hoda po raju.ʺ Ili kad čitamo u apostola Pavla: ʺIđasmo u Ahaju i Duh Božji iđaše s nama; okrenusmo se u Makedoniju, a Duh Božji iđaše s nama.ʺ I na drugim mjestima Svetoga pisma više puta govori se o javljanju Boga ljudima.

A, eto, neki govore: ʺTa mjesta su neshvatljiva. Zar su zbilja ljudi mogli tako očigledno vidjeti Boga?ʺ Ničega, pak, tu nema neshvatljivog. Do toga neshvaćanja došlo je zbog toga što smo se mi udaljili od prostodušnosti duhovnog znanja prvih kršćana i, pod izgovorom prosvijećenosti, zapali u takvu tamu neznanja, da nam se već teško shvatljivim čini ono što su stari u tolikoj mjeri jasno razumjeli, da im pojam o javljanju Boga ljudima nije izgledao čudnovat ni u običnim razgovorima. Tako je pravedni Job, kada su ga prijatelji korili zbog toga što tobože huli na Boga, ovima odgovorio: ʺKako bi moglo to biti kada dah Svedržiteljev osjećam u nozdrvama svojim?ʺ Ili, drugim riječima: ʺKako bih ja mogao huliti na Boga, kada Duh Sveti sa mnom prebiva? Kada bih na Boga hulio, Duh Sveti odstupio bi od mene, a ja, gle, i dah njegov osjećam u nozdrvama svojim.ʺ Upravo u tome smislu govori se i za Abrahama i Jakova da su vidjeli Gospoda i razgovarali s Njim, a Jakov se čak i borio s Bogom. Mojsije je vidio Boga, a s njim i sav narod, kada se udostojio da primi od Boga ploče Zakona na gori Sinaju. Stup od oblaka i stup ognjeni, koji nisu bili ništa drugo do vidljiva blagodat Duha Svetoga, služili su kao pokazatelji puta narodu Božjem u pustinji. Nisu ljudi vidjeli Boga i blagodat Njegova Duha Svetoga u snu, niti u maštariji, niti u iskupljenju (ekstazi), niti u stanju rastrojenog duha, nego uistinu – na javi.

Mi smo postali već sasvim nepažljivi prema djelu svega spasenja, otkuda i dolazi da mi i mnoge druge riječi Svetoga pisma ne uzimamo u onome smislu, u kome bi trebalo. A sve je to otud, što ne ištemo blagodati Božje, niti joj dopuštamo – po gordosti uma svoga – da se useli u duše naše, pa stoga i nemamo istinskog prosvjetljenja od Gospoda, koje se šalje u srca ljudima koji su svim srcem gladni i žedni pravde Božje. Evo, na primjer, kada se u Bibliji kaže ʺdahnu Bog dah životni u lice Adamu, kojeg sazdade od praha zemaljskogʺ – mnogi tumače kao da to znači da do toga trenutka nije bilo u Adamu duše i duha čovječjeg, no da je postojalo, samo tijelo, stvoreno od praha zemaljskoga u onom sastavu, kako to, baćuška, sveti apostol Pavao potvrđuje: ʺDa bude savršen vaš duh, duša i tijelo, za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.ʺ

Sva tri ova djela našega bića, dakle, bila su sazdana od praha zemnoga, tako da Adam nije stvoren kao mrtvo no djelotvorno živo biće, slično ostalim na zemlji živućim i o/duše/vljenim Božjim stvorenjima. Ali, evo u čemu je suština čovjekova: da Gospod Bog potom nije dahnuo u lice njegovo ovaj dah života, tj. blagodat Duha Svetoga, koji od Oca proizlazi i u Sinu počiva i radi Sina se šalje u svijet, Adam – ma kako da je bio savršeno sazdan, prethodeći sva ostala Božja stvorenja, kao kruna tvorevine na zemlji – ostao bi, ipak, u nutrini bez Duha Svetoga, koji ga dovodi do Bogu ugodnog dostojanstva. I bio bi kao i sva ostala stvorenja, jer, mada bi imao tijelo, i dušu i duh, unutra u sebi ne bi imao Duha Svetoga. Kada je pak Gospod Bog dahnuo u lice Adamu dah života, tada je tek, prema riječima Mojsijevim, ʺAdam postao duša živaʺ, tj. savršeno podobna Bogu, i kao i On, besmrtna u vijeke vjekova.

Adam je bio stvoren u tolikoj mjeri nepodložan utjecaju ijedne Bogom stvorene stihije, da ga voda nije topila, ni oganj žegao, niti ga je zemlja mogla progutati bezdanima svojim, niti zrak povrijediti nikakvim svojim djelovanjem. Sve je bilo pokorno Adamu kao ljubimcu Božjem i caru i vrhuncu Njegove tvorevine. I sve je na njega gledalo s divljenjem kao na savršenu krunu Božjih tvari. Od onoga daha životnoga, udahnutog mu u lice iz stvarajućih usta Boga Tvorca i Svedržitelja, Adam se toliko ispunio mudrošću, da nikada od pamtivijeka nije bilo i teško da će ikada biti na zemlji čovjeka mudrijeg i boljeg poznavaoca od njega. Kad mu je Gospod zapovjedio da nadjene ime svakoj tvari, on je svakoj tvari dao takvo ime koje u potpunosti označava sve odlike te tvari, svu silu i sva svojstva, koja ona ima po daru koji joj je Bog darovao prilikom stvaranja. I, eto, baš pomoću toga dara natprirodne Božje blagodati, koji mu je poslan dahom životnim, Adam je mogao vidjeti Gospoda gdje hoda po raju i da ga poziva, mogao je razumjeti riječi Njegove i razgovore svetih anđela, kao i jezik svih tvari – i zvjeradi i ptica i gmizavaca koji žive na zemlji i svega onoga što je sada za nas, pale i grešne, sakriveno, a što je za Adama do njegova pada bilo sasvim razumljivo. Takvu istu mudrost, i silu, i svemoć, i sva ostala dobra i odlike svetosti darovao je bio Gospod Bog i Evi, koju je stvorio ne od praha zemnoga nego od rebra Adamova u Edenu, u Raju, koji je zasadio posred zemlje. A da bi Adam i Eva mogli lako i stalno da održavaju u sebi ta besmrtna, Bogom dana i savršena svojstva onoga životnog daha, Bog je posadio posred raja Drvo života, u čije je plodove pohranio srž i svu punoću darova Duha Svetoga svoga. Da Adam i Eva nisu sagriješili, i oni sami i sve njihovo potomstvo mogli su zauvijek jedenjem od plodova Drveta života održavati u sebi vječno životvornu Silu Božje blagodati i besmrtnu, vječito mladu punoću tjelesnih, duševnih i duhovnih svojih moći kao i trajnu mladolikost svoga beskonačnog, besmrtnog i preblaženog stanja, što je sve teško zamislivo u današnje vrijeme.

No, pošto su, Adam i Eva, jedenjem s drveta spoznaje dobra i zla – prijevremeno i protivno zapovijedi Božjoj ‐ upoznali razliku između dobra i zla i izložili se svim nevoljama, koje su slijedile nakon kršenja zapovijedi Božje, oni su se lišili toga cijenjenog dara Duha Božjega, tako da do samoga dolaska na svijet Bogočovjeka Isusa Krista Duh Božji ʺne bijaše u svijetu, jer Isus još ne bijaše proslavljenʺ.

Ipak, to ne znači da u svijetu uopće nije bilo Duha Božjega, nego da Njegovo prisustvo nije bilo tako potpuno kao u Adamu, ili u nama pravoslavnim kršćanima. To prisustvo, pak, pojavljivalo se samo kao poveznica, a znači prebivanja Duha Božjega u svijetu bili su poznati rodu čovječjem. Tako, na primjer, Adamu poslije pada, a isto tako i Evi, bile su otkrivene mnoge tajne, koje su se odnosile na buduće spasenje roda ljudskog. Čak i Kainu, bez obzira na njegovu bezbožnost i njegov prijestup, bio je lako razumljiv glas Božji, čak i opominjući glas, kada je Bog s njime razgovarao. Noa je govorio s Bogom. Abraham je vidio Boga, i dan Njegov, i obradovao se. Blagodat Svetoga Duha, djelotvorna poveznica, djelovala je i na sve starozavjetne proroke i svećenike Izraelove. Kod Židova su bile organizirane proročke škole, gdje su se polaznici učili raspoznavanju znakova Božjih ili anđeoskih javljanja, i razlikuju djelovanja Duha Svetoga od običnih javljanja, koja se događaju u prirodi zemaljskog života. Starac Šimun, roditelji Bogorodičini Joakim i Ana i druge bezbrojne sluge Božje bili su dostojni raznovrsnih božanskih viđenja, glasova i otkrivenja, koji su se potvrđivali čudesnim događajima.

Iako ne s takvom silom kao u narodu izabranom, do pojavljivanja Duha Božjega dolazilo je i među neznabošcima, koji nisu poznavali Boga Istinitoga, zato što je Bog i među njima nalazio svoje izabranike. Takve su, na primjer, bile djevičanske proročice Sibile, koje su, istina, svoje djevičanstvo posvećivale Bogu Neznanome, no ipak Bogu, Tvorcu svemira, Svedržitelju i Promislitelju, za kakvoga su ga i neznabošci smatrali. I nevjerujući filozofi također, koji su, istina, bludjeli po tami nepoznavanja Boga, ali su tražili Bogu omiljenu istinu, mogli samo zbog toga bogougodnog traženja istine postati sudionici Duha Božjeg, jer je rečeno: ʺNarodi koji ne znaju Boga po prirodi tvore što je po Zakonu i ugodno Bogu.ʺ A istinu Gospod tako njeguje da sam o njoj Duhom Svetim objavljuje: ʺIstina sa zemlje zasija i pravda se proli s nebesa.ʺ

Tako se, dakle, vaše bogoljublje, i u židovskom narodu, svećeničkom i Bogu milom, i među nevjernicima koji Boga nisu znali, ipak sačuvalo znanje o Njemu, baćuška. Sačuvalo se jasno i razumno poimanje kako Gospod Bog – Duh Sveti djeluje na čovjeka i kako je to, po kakvim izvanjskim osjećajima i unutarnjim osjećanjima moguće uvjeriti se da je u pitanju djelovanje Gospodina Boga – Duha Svetog, a ne vražja obmana. I tako je to bilo sve od pada Adamova do utjelovljenja Gospodina našeg Isusa Krista.

Bez ovoga poimanja djelovanja Duha Svetoga koje se, vaše bogoljublje, sačuvalo u čuvstvu roda ljudskoga, ljudi ne bi nikako imali mogućnosti da točno spoznaju da im je zaista došao u svijet Onaj koji je obećan Adamu i Evi – Porod Ženin, koji je imao satrti glavu zmije.

A eto, sveti starac Šimun, koji je bio nadahnut Duhom Svetim, pošto mu je bila unaprijed javljena, u šezdeset i petoj godini života, tajna bezgrešnog začeća i rođenja Spasiteljeva od Prečiste vazda Djevice Marije, proživio je po daru Svetoga Duha Božjeg potom još tri stotine godina, a onda je u 365. godini jasno objavio u hramu Gospodnjem da je po daru Duha Svetoga opipljivo prepoznao da je to baš On sam, Krist, Spasitelj svijeta, o čijem mu je natprirodnom začeću i rođenju Duh Sveti unaprijed javio prije tri stotine godina preko anđela!

Pa i sveta proročica Ana, kćer Fanuilova, koja je, nakon što je ostala udovica, služila osamdeset godina Gospodu Bogu u hramu Božjem i bila poznata po naročitim darovima blagodati Božje, kao udovica pravedna i čista sluškinja Gospodnja, oglasila je da je to upravo On, svijetu obećani Mesija, istinski Krist, Bog i čovjek, Kralj Židovski, koji je došao spasiti Adama i sav rod ljudski.

A kada je Gospodin naš, Isus Krist, trebao izvršiti djelo spasenja, On je po svome Uskrsnuću, dahnuo nad apostole, obnovivši u čovjeku dah života koji je Adam izgubio, i darovao im istu onu adamovsku blagodat Presvetoga Duha Božjega. Ali, to nije sve. Krist je govorio Apostolima da je za njih bolje da On ode k Ocu, jer ako ne ode, Duh Božji neće doći u svijet. Ako pak On, Krist, ode Ocu, poslat će im ga u svijet i Duh Utješitelj naučit će i njih i sve sljedbenike njihove svakoj istini i napomenuti će im sve što im je On rekao, dok je još bio na svijetu. Ovim je već bila Kristom obećana blagodat na blagodat. I, zaista, u dan Pedesetnice On im je pobjedonosno poslao Duha Svetoga u dahu vjetra, u vidu ognjenih jezika, koji su sišli na svakog od njih i u njih ušli, i ispunili ih silom ognja božanskih darova, koja diše i radosno djeluje u dušama onih koji su sudionici Njezine sile i činitelja. I, eto, sama ta ognjena blagodat Duha Svetoga daje se svima nama, Kristovim vjernima, u tajni svetoga krštenja i svečano zapečaćuje pomazanjem po glavnim mjestima našega tijela, kako je to ukazano svetom Crkvom kao vjekovječnom čuvaricom te blagodati. Kaže se: ʺPečat dara Duha Svetogaʺ. A na što, baćuška, vaše bogoljublje, mi ubogi stavljamo svoje pečate, ako ne na posude, u kojima se čuva neka naša velika dragocjenost? A što na svijetu može biti veće i dragocjenije od darova Duha Svetoga, poslanih nam odozgo u tajni krštenja? Jer, ta blagodat, koja se čovjeku daruje na krštenju, tako je velika, tako neophodna, za njega tako živonosna, da se ne oduzima čak ni od heretika do same smrti njegove, tj. do roka, određenog po Promislu Božjem za doživotnu probu čovjek na zemlji – za što je sposoban, i što je u stanju učiniti u tome Bogom darovanom roku uz pomoć sile blagodati darovane mu s neba. I da mi poslije krštenja grijeh ne činimo, zauvijek bismo ostali sveti i neporočni ugodnici Božji, sačuvani od svakog grijeha tijela i duha. No, baš u tome i jest nesreća što mi, napredujući u godinama života, ne napredujemo u blagodati i razumu Božjem, kao što je u njemu napredovao Gospodin naš Isus Krist, nego naprotiv – razvraćajući se malo-pomalo, lišavamo se darova Presvetoga Duha Božjega i postajemo u različitoj mjeri grešni ljudi. No, kada se netko, budući pobuđen na to mudrošću Božjom, koja ište naše spasenje, želi da radi nje (ove Božje mudrosti) moli Bogu i bdije radi dostizanja vječnoga svoga spasenja, onda takav, poslušan njezinu glasu, mora pribjeći istinitom pokajanju za sve grijehe svoje, pokajanju i činjenju dobročinstava koja su suprotna učinjenim grijesima, a kroz dobročinstva radi Krista i – silasku Duha Svetoga, koji djeluje u, i unutar nas i koji unutar nas stvara Kraljevstvo Božje.

Ne govori zabadava Riječ Božja: ʺKraljevstvo je Božje unutra u vama i s naporom se uzima i samo pozvani ga dobivaju.ʺ To jest: oni ljudi koji, ne obazirući se na okove grijeha koje su ih sapele i svojom prinudom i navođenjem na nove grijehe ne dopuštaju im da priđu k Njemu, Spasitelju našem, sa savršenim pokajanjem, da bi s Njim postradali, preziru jačinu tih okova grijeha, i sile se da ih raskinu – takvi ljudi javljaju se potom pred licem Božjim bjelji od snijega, obijeljeni darom Njegovim. ʺDođiteʺ – kaže Gospod – ʺAko grijesi vaši budu kao purpur, ubijelit ću ih kao snijeg.ʺ

Tako je nekada i sveti Ivan Apostol vidio ovakve ljude u haljinama bijelim, tj. u haljinama opravdanja, ʺs palminim grančicama u rukamaʺ, kao znamenjem pobjede, kako pjevaju Bogu divnu pjesmu ʺAlelujaʺ i krasotu pjevanja njihova nitko na svijetu ne mogaše podražavati. Za njih je Anđeo Božji rekao: ʺOvo su oni koji dođoše iz nevolje velike, i opraše haljine svoje i ubijeliše ih u Krvi Jaganjčevojʺ, tj. opraše ih stradanjima i ubijeliše kroz pričest Prečistim i Životvornim Tajnama Tijela i Krvi Jaganjca, Neporočnog i Prečistog Krista, zaklanog po Njegovoj volji za spasenje svijeta prije sviju vjekova, koji svagda i do danas trpi klanje i razdjeljuje se vjernima, a ostaje nimalo netrošiv, dajući nam puninu života vječnog za vječno i beskrajno spasenje, radi blagog odgovora na strašnom sudu Njegovom. Svoju Prečistu Krv i Tijelo, Krist nam daje i kao najskupocjeniju i prvu zamjenu za plod s Drveta života, kojim je naš ljudski rod htio lišiti neprijatelj čovjekov (Lucifer) pavši s nebesa. Premda je naš neprijatelj đavao najprije prevario Evu, pa je s ovom pao i Adam, Gospodin, ipak, ne samo da im je darovao Iskupitelja u Porodu Ženinu, nego je i svima nama u Ženi i Vazda Djevici, Bogorodici Mariji, dao zastupnicu pred Sinom Njezinim i Bogom našim. Ona je satrla u samoj sebi i satire (i sada) glavu zmijinu u svome rodu ljudskom. Ona je nepostidna i nepobjedna Zastupnica čak i najočajnijih grešnika. Baš zbog toga se Božja Majka i naziva ʺBič za demoneʺ, jer demon nema moći pogubiti čovjeka, samo ako ovaj ne odstupi od pribjegavanja k Majci Božjoj za pomoć.

Djelovanje Duha Svetoga i djelovanje tame grijeha

Još moram ja, ubogi Serafin, objasniti vam, vaše bogoljublje, u čemu je razlika između djelovanja Duha Svetoga, koji se tajno useljava u srca vjerujućih u Gospoda Boga i Spasitelja našeg Isusa Krista, i djelovanja tame grijeha koja na nas djeluje lupeški, na pomamni poticaj demona. Duh Božji opominje nas na riječi Gospodina našeg Isusa Krista, i djeluje zajedno s Njime, uvijek pobjedonosno, čineći srca naša radosnima i upravljajući stope naše na putu mira, dok demonski duh koji vara mudruje suprotno Kristu, i djelovanja su njegova u nama metežna, buntovnička i puna ʺpohote tjelesne, pohota očiju i življenjaʺ. ʺZaista, zaista vam kažem, da nitko tko živi i vjeruje u Mene, neće umrijeti nikadaʺ, veli Gospod. To znači – onaj tko ima dar Svetoga Duha kao pravu vjeru u Krista, ako po slabosti ljudskoj i umre duševno od ma kakvoga grijeha, neće umrijeti zauvijek, nego će biti uskrsnut blagoslovom Gospoda našeg Isusa Krista, koji uzima grijehe svijeta i besplatno daruje blagodat na blagodat (preobilnu). Baš za ovu blagodat, javljenu svemu svijetu i rodu našem čovječjem kroz Bogočovjeka, i rečeno je u Evanđelju: ʺU Njemu bijaše Život i Život bijaše Svjetlost ljudima!ʺ

I još dodano: ʺI Svjetlost svijetli u tami i tama je ne obuze.ʺ Ovo znači da darovi Duha Svetoga, darovani nam na krštenju u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, bez obzira na padove ljudske, bez obzira na tamu oko duše naše, svijetli, ipak, u srcu našem božanstvenom Svjetlošću zasluga Kristovih, koja je vječno goreća. Ova Svjetlost Kristova, dok grešnik ostaje u nepokajanju, govori Ocu: ʺAbba, Oče!ʺ i nikada se ne gnjevi na nepokajanje njegovo! A točnije, kada se grešnik obrati na put pokajanja, savršeno izglađuje tragove učinjenih prjestupljenja, i ponovo odijeva bivšeg prijestupnika u odjeću netruležnu, istkanu od blagodati Duha Svetoga, o zadobivanju koje kao o cilju kršćanskog života ja i govorim ovoliko dugo vašem bogoljublju!

Još ću vam reći, da biste još jasnije shvatili što treba razumjeti pod darom Božjim, kako ga raspoznati, i u čemu se naročito pojavljuje njezino djelovanje u ljudima, njome prosvijetljenima. Blagodat Duha Svetoga je Svjetlost što prosvjetljuje čovjeka. O tome govori cijelo Sveto pismo. Tako je David rekao: ʺŽižak nogama mojim i svjetlost stazama mojim Tvoj je Zakon i da Zakon Tvoj za nauk nemam, poginuo bih u klonuću svome!ʺ To znači da je blagodat Duha Svetoga, koja se izražava u Zakonu riječima zapovijedi Gospodnjih, svjetiljka moja i svjetlost moja! I kada ta blagodat Duha Svetoga, koju tako brižljivo i usrdno tražim i sedam puta na dan dobivam, učeći se sudovima Pravde Tvoje – kada ta blagodat ne bi prosvjetljivala mene u tami briga, skopčanih s visokim zvanjem moga carskog čina, otkuda bih mogao uzeti ma i jednu iskru Svjetlosti, da osvijetlim hod svoj po stazi životnoj, pomračenoj zlobom neprijatelja mojih? I u samoj stvari Gospod je nerijetko prikazivao pred mnogim svjedocima djelovanje blagodati Duha Svetoga na ljudima, koje je posvećivao i prosvjetljivao veličanstvenim silascima Svojim. Sjetite se Mojsija poslije besjede njegove s Bogom na gori Sinajskoj. Ljudi nisu mogli gledati u njega, – toliko je sijao neobičnom svjetlošću, kojom se oblijevalo lice njegovo! Mojsije je, čak, potom bio prinuđen javljati se pred narodom s pokrivalom na licu. Sjetite se Preobraženja Gospodnjeg na gori Taboru. Velika svjetlost preplavila je Njega, i ʺhaljine Njegove postaše blještave kao snijegʺ, a učenici Njegovi od straha padoše nice. A kad su se Mojsije i Ilija javili uza Nj u istoj toj svjetlosti, da bi se skrilo sijanje svjetlosti božanstvene blagodati, koja je učenicima zasljepljivala oči, ʺpojavi se oblak i zakloni ihʺ, veli se. Eto na koji se način javlja blagodat Presvetoga Duha u neiskazanoj svjetlosti pred svima onima kojima Bog javlja njeno djelovanje.

U blagodati (milosti) Duha Svetoga

Ali na koji način – upitah ja baćušku o. Serafina, mogu ja saznati kako biti u blagodati Duha Svetoga?

To je, vaše bogoljublje, vrlo prosto! – odgovori on meni – zbog toga i govori Gospod da je ʺsve prosto za one koji pribavljaju razumʺ. A sva naša nesreća je u tome što sami mi ne ištemo taj božanstveni razum, koji se ne kočoperi i ne bode oči, jer nije od ovoga svijeta. Taj razum, ispunjen ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, izgrađuje svakog čovjeka na njegovo spasenje. Za razum je Gospod rekao: ʺBog hoće da se svi spase i da dođu do razuma istine.ʺ A povodom nedostatka toga razuma On je rekao svojim apostolima: ʺZar ste bez razuma i zar niste čitali Pismo, i priču ovu zar ne razumijete?…ʺ I još se u Evanđelju o tome razumu kaže za apostole da im Gospod ʺotvori um da razumiju Pismaʺ. Nahodeći se u tome (raz)umu i apostoli su svagda vidjeli prebiva li Duh Božji na njima ili ne, pa videći prebivanje Duha Božjeg na sebi, i bivajući prožeti Njime, uvjereno su govorili da je djelo njihovo sveto i potpuno ugodno Gospodu Bogu. Time se i objašnjava zašto su oni u svojim poslanicama pisali ʺUgodno bi Svetome Duhu i nama…ʺ .

Apostoli samo na toj osnovi i nude svoje poslanice (kao istinu neprolaznu, na korist svima vjernima), jer su kao Sveti opipljivo osjećali prisustvo Duha Božjega u sebi…

Eto, dakle, vaše bogoljublje, vidite li kako je to jednostavno?

Ja odgovorih:
– Ipak, ja ne shvaćam kako se mogu pouzdano uvjeriti da sam u Duhu Božjem? Kako da u samome sebi prepoznam Njegovu istinsku pojavu?

Na to, baćuška, o. Serafin odgovori:

Ja sam već rekao, vaše bogoljublje, kako je to vrlo prosto, i podrobno sam vam ispričao kako ljudi bivaju u Duhu Božjem i kako treba poimati Njegovo javljanje u nama… Što vam je, baćuška, još potrebno?

Potrebno mi je – rekoh ja – da to dobro shvatim!…

Tada me o. Serafin veoma snažno uhvati za ramena i reče mi:

Mi smo obojica sada, baćuška, u Duhu Božjem, i ja i ti… Zašto ne gledaš u mene?
Na to ja odgovorih:

Ne mogu, baćuška, da vas gledam, jer se iz vaših očiju munje siju. Vaše lice postalo je svjetlije od sunca, a moje oči kopne od bola.

O. Serafin reče:

Nemojte se plašiti, vaše bogoljublje, i vi ste sami sada postali svijetli, kao i ja. I vi ste sada u punoći Duha Božjega, inače vam ne bi bilo moguće ni da mene vidite takvim.

I prikloni k meni svoju glavu, pa mi tiho na uho kaza:

Hvalu dajte Gospodu Bogu za neizrečenu milost Njegovu prema vama. Vi ste vidjeli da se ja još nisam bio ni prekrstio, nego sam se samo mislima u srcu svome pomolio Gospodu Bogu i unutra u sebi izrekao: Gospode, udostoj ga da jasno i tjelesnim očima vidi silazak Duha Tvojega, kojega udostojiš sluge svoga onda kada voliš da se javiš u svjetlosti veličanstvene slave svoje! I, eto, baćuška, Gospod je ispunio smirenu molbu ubogog Serafina!… Kako, dakle, da mu obojica ne zahvaljujemo na ovome Njegovom neizrecivom daru? Ni velikim pustinjacima, baćuška, Gospod Bog ne javlja tako milost svoju uvijek. Ova blagodat Božja utješila je skrušeno srce vaše kao čedoljubiva majka, i to na zauzimanje same Majke Božje… Zašto me, baćuška, ne pogledate u oči? Pogledajte, ne bojte se – Gospod je s nama!

Poslije ovih riječi ja pogledah u njegovo lice, i tada me spopade još veći strah i trepet divni! Zamislite – u srcu sunca, u najsjajnijem blistavilu njegovih podnevnih zraka lice čovjeka, koji s vama razgovara! Vi vidite pokrete njegovih usana, izraz njegovih očiju koji se mijenja, čujete njegov glas, osjećate da vas netko rukama drži za ramena, ali ne samo da ne vidite te ruke, nego ne vidite ni sami sebe, niti priliku sugovornika svoga – ništa osim zasljepljujuće svjetlosti, koja se razlijeva na daljinu od nekoliko hvati svuda oko nas, i obasjava jarkim bljeskom svojim i snježnu poljanu, i snježne pahuljice, što su odozgo zasipale i mene i velikoga Starca. Može li se uopće i zamisliti stanje u kome sam se ja tada nalazio?!…

Što, dakle, osjećate sada? – upita me o. Serafin.

Nešto izvanredno lijepo – rekoh ja.
No, kako to lijepo? Što zapravo osjećate?

Osjećam takvu tišinu i mir u duši svojoj da to nikakvim riječima ne mogu izraziti! Na to će baćuška o. Serafin:

To je, vaše bogoljublje, onaj mir, za koji je Gospodin rekao učenicima svojim: ʺMir vam ostavljam, mir svoj dajem vam. Ne dajem vam ga kao što svijet daje… Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio, a kako niste od svijeta nego vas ja izabrah od svijeta, zato vas svijet mrzi… Ali, ne bojte se, jer ja pobijedih svijet!…ʺ Eto takvim ljudima, koje ovaj svijet mrzi, a izabranim od Gospoda, Gospodin i daje taj mir koji vi u sebi osjećate – ʺmir koji svaki um nadilaziʺ, po riječ Apostolovoj. Takvim ga, pak, Apostol naziva zato što je nemoguće ikakvom riječju izraziti ono duševno blagostanje, koje on proizvodi u ljudima, u čija ga srca Gospod Bog ukorjenjuje. Krist Spasitelj naziva ga mirom svog milosrđa, a ne mirom ovoga svijeta, jer nikakva prolazna zemaljska sreća ovoga svijeta ga ne može pružiti srcu ljudskome. Taj mir se daruje odozgo od samoga Gospoda Boga, zbog čega se i naziva mirom Božjim…

Što još osjećate? – upita me onda o. Serafin.

Neku izvanrednu sladost! – odgovorih ja. A on produži:

To je ona sladost za koju se govori u Svetom pismu: ʺOd izobilja Doma Tvoga hrane se i potocima sladosti svoje pojiš ih!ʺ Ta ista sladost ispunjava sada srca naša i razlijeva se svim žilama našim kao lijek neizrecivi! Gle, od ove sladosti naša srca kao da se rastapaju, i mi smo obojica ispunjeni blaženstvom, koje ne može izraziti nikakvim jezikom… I što još osjećate?

Izvanrednu radost! – odgovorih. I baćuška o. Serafin reče:

Kada Duh Božji silazi k čovjeku i ispunja ga punoćom svoga nadahnuća, tada se duša čovjekova ispunjava neizrecivom radošću, jer Duh Božji daje radost svemu onome čega god da se dotakne… To je ona ista radost, za koju Gospod veli u Evanđelju svome: ʺŽena kada rađa trpi muku, jer dođe čas njezin. A kada rodi dijete, više se ne žalosti, zbog radosti što se rodi čovjek na svijetu. I vi, dakle, imate sada u svijetu žalost, ali ću vas opet vidjeti, i radovat će se srce vaše i radost vašu nitko neće uzeti od vas!ʺ Ali, ma koliko da je utješna radost koju vi sada osjećate u srcu svome, ona je ipak ništavna uspoređena s onom za koju je Gospod rekao ustima svoga apostola da radost tu ʺni oko ne vidje ni uho ne čuʺ i da ʺu srce čovjeku ne dođe to što Bog pripremi onima koji ga ljubeʺ. Sasvim daleki nagovještaji te radosti daju nam se sada, pa kad je od njih tako slatko, dobro i veselo u dušama našim, što da se kaže o onoj radosti, koja je tamo na nebesima pripravljena onima koji plaču ovdje na zemlji? Eto, i vi ste se, baćuška, dovoljno isplakali u svome životu na zemlji i gledajte kakvom vas radošću tješi Gospod još u ovdašnjem životu! Sada je na nama, baćuška, da, dodajući napore naporima – izrastamo iz sile u silu i dostignemo ʺmjeru rasta punine Kristoveʺ, da bi se na nama ispunile riječi Gospodnje: ʺOni koji čekaju Gospoda dobit će novu snagu, okrilatit će kao orlovi, trčat će i neće posustati, hodit će i neće ogladnjeti, hodit će iz sile u silu, i javit će im se Bog nad bogovima na Sionu razuma i nebeskih viđenja…ʺ Eto, tada će se naša sadašnja radost, koja nam se javlja pomalo i za kratko, javiti u svoj punoći svojoj, i nju nitko neće uzeti od nas koji ćemo biti ispunjavani nepojmljivim nebeskim naslađenjima… Što još osjećate, vaše bogoljublje?

Ja odgovorih:

Neku naročitu toplotu.

Kako to, baćuška, toplotu? Ta, mi u šumi sjedimo? Sada je vani zima, pod nogama nam snijeg, na nama nekoliko centimetara snijega, a odozgo gusto sipe pahuljice…

Kakva tu može biti toplota?!

Ja odgovorih:

‐ Onakva upravo kakva bi nastajala u (staroj ruskoj) kupaonici, kada jače podlože peć i kada iz nje počne izlaziti para kao stup…

On upita:

‐ Zar i onakav miris kakav je u kupaonici? Ne – odgovorih ja – ništa na zemlji nije slično ovome miomirisu. Dok sam za života moje majčice volio plesati i odlaziti na balove, majka bi me obično namirisala mirisima koje je kupovala u najotmjenijim trgovinama Kazana, ali ni ti mirisi ne odaju takav miomiris.

Baćuška o. Serafin se osmjehnu i reče:

‐ I sam ja, baćuška, osjećam isto što i vi, ali vas namjerno pitam – da vidim osjećate li to i vi? Rekli ste istinu, vaše bogoljublje. Nikakav ugodni zemaljski miris ne može se usporediti s ovim miomirisom koji mi sada osjećamo, a to je zato što nas sada oblijeva miomiris Svetoga Duha Božjega. Što zemaljsko može biti slično Njemu?… Ali, uočite nešto, vaše bogoljublje! Ta, vi mi rekoste da je oko nas toplo kao u kupaonici, dok međutim, pogledajte – snijeg se ne topi ni na vama ni na meni, niti pak pod nama. Mora, dakle, da ta toplina nije u zraku nego u nama samima! To je zapravo ona ista toplina, za koju nas Duh Sveti nagoni da vapijemo ka Gospodu molitvom: ʺToplinom Duha Svetoga zgrij me!ʺ Grijani njome, pustinjaci i pustinjakinje se nisu bojali zimskoga mraza jer su bili pokriveni blagodatnom haljinom, istkanom od Duha Svetoga, kao toplom bundom! A tako ustvari i mora biti zbog toga što blagodat Božja treba obitavati unutar nas, u srcu našem, jer je Gospodin rekao: ʺKraljevstvo je Božje u vama.ʺ Pod Kraljevstvom Božjim, Gospod je razumijevao blagodat Duha Svetoga. Ovo kraljevstvo Božje, dakle, sada se i nalazi unutar nas, a blagodat Duha Svetoga obasjava nas i grije i, ispunjavajući različitim miomirisima i zrak koji nas okružuje, naslađuje naša čuvstva naslađenjem koje je iza nebeskog i napaja srca naša radošću neiskazanom. Naše sadašnje stanje jest baš ono isto, o kome Apostol govori: ʺJer, Kraljevstvo Božje nije jelo ni piće, nego pravednost i mir i radost u Duhu Svetom.ʺ Naša vjera sastoji se ʺne u uvjerljivim riječima ljudske mudrosti nego u pokazivanju duha i sileʺ. Eto, u takvom se stanju vi i ja sada nalazimo. O ovome stanju Gospodin je naš i rekao: ʺIma nekih među ovima što stoje ovdje koji neće okusiti smrt dok ne vide Sina Čovječjega gdje dolazi u Kraljevstvu Svome!ʺ

Eto, baćuška, vaše bogoljublje, kakve nas neizrecive radosti udostoji Gospod Bog danas!… Eto, što znači biti u punini Duha Svetoga, o kojoj sveti Makarije Egipatski piše: ʺJa sam bio u punini Duha Svetogaʺ… Tom puninom Duha Svetoga ispunio je sada Gospod i nas, uboge… Gle, sad izgleda, vaše bogoljublje, da se nema što više pitati za način na koji ljudi bivaju u blagodati Duha Svetoga. Hoćete li upamtiti sadašnje javljanje neiskazane milosti Božje koja nas je posjetila?

Ne znam, baćuška – rekoh ja – hoće li me Gospod udostojati da zauvijek upamtim tako živo i jasno ovu milost Božju, kako je sada osjećam.

A ja mislim – odgovori mi o. Serafin – da će vam Gospodin pomoći da je zauvijek zadržite u svojoj pameti, jer inače se Njegova dobrota ne bi priklonila k smirenoj molitvi mojoj, i ne bi požurila tako brzo poslušati ubogog Serafina, tim prije što ovo nije dano samo radi vas – da samo vi to shvatite, nego je preko vas dano čitavome svijetu, da i vi sami, utvrdivši se u djelu Božjem, uzmognete drugima biti od koristi. Što se pak tiče toga, baćuška, što sam ja monah a vi čovjek koji živi u svijetu, ništa ne mari: Bog traži pravu vjeru u Njega i Sina Njegova Jedinorođena. Za nju On i daje obilno odozgo blagodat Duha Svetoga. Gospodin ište srce ispunjeno ljubavlju prema Bogu i bližnjem, upravo prijestolje, na kojem voli sjediti, i na kome se javlja u punoći svoje nebeske slave. ʺSine, daj mi srce svojeʺ, veli On, ʺa sve ostalo sam ću ti datiʺ, jer u srcu čovjekovu može se smjestiti Kraljevstvo Božje. Gospodin zapovijeda svojim učenicima: ʺTražite najprije Kraljevstvo Božje, i pravdu njegovu, a sve drugo bit će vam nadodano. Jer, zna vas Otac nebeski da vam je sve to potrebno.ʺ Ne prekorava nas Gospodin Bog zato što se koristimo zemaljskim dobrima, jer i sam govori, da shodno svojoj smještenosti u zemaljski život, mi smo svega toga potrebni, tj. potrebni smo svega onoga što naš ljudski život usmjerava i čini lakšim i udobnijim put naš prema nebeskoj domovini. Oslanjajući se na ove riječi, sveti apostol Petar je rekao da, po njegovu mišljenju, nema ničeg boljeg u svijetu od pobožnosti sjedinjene s blagostanjem. I sveta Crkva moli se za to, da nam bude darovano od Gospoda Boga. I, mada su bolovi, nesreće i raznolike nevolje nerazdvojno spleteni s našim životom na zemlji, Gospodin Bog ipak nije htio, i ne želi da budemo stalno i samo u žalostima i napastima, zbog čega nam preko apostola zapovijeda da ʺnosimo bremena jedan drugoga i tako ispunimo zakon Kristovʺ. Gospod Isus osobno daje nam zapovijed da ljubimo jedan drugog da bismo, tješeći se uzajamnom ljubavlju, olakšali sebi žalosni i tijesni put našega hoda prema nebeskoj domovini. Radi čega je Gospodin i sišao k nama s nebesa ako ne radi toga da bi, primivši na sebe naše grijehe, nas obogatio bogatstvom svoje dobrote i svojeg neiskazanog milosrđa? On je došao ne zato da bi Njemu drugi služili, no da sam drugima služi, i da da dušu svoju za izbavljenje mnogih. Činite tako i vi, vaše bogoljublje, i, vidjevši jasno vam ukazanu milost Božju, pričajte o svemu tome svakome tko je željan spasenja. ʺJer žetve je mnogo, govori Gospod, a radnika je malo!ʺ Evo, i nas je Gospod Bog izveo na djelo i dao nam darove svoje blagodati, da bismo, žanjući klasje spasenja svojih bližnjih, kroz sve veći broj onih koje smo uputili k Kraljevstvu Božjem, Njemu prinijeli plodove, ʺovaj trideset, ovaj šezdeset a ovaj stoʺ. Čuvat ćemo se, baćuška, da ne budemo osuđeni s onim zlim i lijenim slugom, koji je zakopao svoj talent u zemlju, i nastojat ćemo podržati one dobre i vjerne sluge Gospodnje, koje su prinijele svome gospodaru – jedan, umjesto dva – četiri, drugi umjesto pet – deset talenata. Ne treba ni najmanje sumnjati u milosrđe Gospoda Boga. Sami vidite, vaše bogoljublje, kako se ispuniše na nama riječi Gospodnje, rečene kroz Proroka: ʺJa nisam Bog izdaleka no Bog Koji je blizu, i kod usta tvojih je spasenje tvoje.ʺ Ja, ubogi, nisam još uspio ni da se prekrstim, samo sam u srcu svome poželio da vam Gospod udjeli tu milost da vidite Njegovu milost u svoj punini njenoj, a ono, gle, On je bez odlaganja želio požuriti ispuniti moju želju. Ovo ne govorim, hvaleći se na sav glas, i ne s namjerom da pridam sebi neki značaj pred vama, i navedem vas na zavist, niti pak radi toga da biste vi pomišljali kako sam ja monah, a vi dio svijeta. Ne, vaše bogoljublje, ne! ʺGospod je blizu svih onih koji ga prizivaju u istini, i ne gleda na lica, jer Otac ljubi Sina i sve daje u Ruke Njegove!ʺ Samo da bismo mi ljubili Njega, Oca našeg nebeskog, uistinu sinovski. Gospod sluša podjednako i monaha i onoga u svijetu, prostoga kršćanina, samo neka su i jedan i drugi pravoslavni, i neka i jedan i drugi ljube Boga iz dubine duše svoje i još neka imaju vjeru u Njega makar koliko zrno gorušičino – pa će gore pokrenuti! ʺJedan pokreće tisuću, a dvojica bezbroj njih.ʺ Sam je Gospodin rekao: ʺSve je moguće onom koji vjerujeʺ, a baćuška sveti apostol Pavao gromoglasno kliče: ʺSve mogu u Bogu koji me jača.ʺ Još divnije govori Gospodin naš Isus Krist o vjerujućima u Njega: ʺTko vjeruje u mene, djela koja ja tvorim i on će tvoriti, i veća će od ovih tvoriti, jer ja idem Ocu Svome… I Ja ću moliti Njega za vas, da radost vaša bude ispunjena… Do sad ne prosite ništa u Ime moje, sada pak prosite i primit ćete.ʺ

I tako, vaše bogoljublje, sve što isprosite u Gospoda Boga – sve ćete primiti, samo neka to bude na slavu Božju ili na korist bližnjeg, jer i korist našeg bližnjeg Bog računa u svoju slavu, zbog čega i govori: ʺSve što učiniste jednome od ovih malenih, meni učiniste.ʺ Zato nemojte sumnjati da Gospod Bog, možda, neće ispuniti vaše molitve – samo neka su ona usmjerena ili na slavu Božju ili na korist bližnjih. Pa čak ako bi nešto bilo neophodno i za neku vašu osobnu potrebu ili korist ili uspjeh, čak i to će Gospod Bog vam poslati isto tako brzo i dobro poslušno, samo ako je to za vas krajnja nužda i neophodnost. Jer, Gospod ljubi one koji Njega ljube, dobar je Gospod prema svima, miluje On i dariva i one koji ne prizivaju Ime Njegovo, milost se Njegova ogleda u svim djelima Njegovim, volju onih koji ga se boje izvršava i molitvu njihovu uslišava i svaki savjet njihov ispunjava – ispunit će Gospodin sva moljenja tvoja! Bojte se samo jednoga, vaše bogoljublje – da ne prosite od Gospoda ono za čim nemate krajnju nuždu. Neće vam Gospodin ni to odreći, zbog vaše pravoslavne vjere u Krista Spasitelja, jer On ʺneće predati žezla pravednika na kocku grešnicima i volju sluge Svoga Davida neizostavno će izvršiti, ali će, ipak, tražiti od njega odgovor zašto ga je uznemiravao bez osobite nužde i prosio od Njega ono bez čega je mogao.

Eto tako, vaše bogoljublje, sve sam vam sada kazao i na djelu pokazao, sve što su Gospodin i Majka Božja kroz mene, ubogoga Serafina, željeli vam reći i pokazati. Idite, dakle, s mirom! Gospod i Majka Božja, neka budu s vama svagda sada i uvijek i u vjekove vjekova. Amen. Idite s mirom!

* * *

Za sve vrijeme ovoga razgovora od samoga početka, otkako je lice o. Serafina sijalo, to viđenje nije prestajalo. I sve, od početka svoga kazivanja do kraja, on mi je govorio nalazeći se u neizmijenjenom stanju… Neiskazano blistanje svjetlosti, koje je zračilo iz njega, vidio sam osobno, svojim očima, što sam spreman i zakletvom potvrditi.

Prijevod: Marilena Babić | Bitno.net

Sveti Serafine Sarovski, moli za nas!