Sveti Dominik rođen je oko 1175. godine u španjolskoj pokrajini Burgos. Nakon što ga je poučavao njegov rođak svećenik, nastavio je studij filozofije i teologije, te je zaređen za svećenika.

Odlikovao se ljubavlju prema siromasima, u čemu ga je poučila i svjedočila njegova majka Ivana. Stoga ne čudi da je Dominik, da bi mogao pomoći siromasima, prodao svoje vrijedne knjige. Kad su ga upozorili na to, rekao je: “Zar ću ja studirati nad mrtvim kožama dok vani na ulici moja subraća pogibaju od gladi?”

Uskoro je postao kanonik katedralnog kaptola u Osmi. Dok je putovao kroz južnu Francusku, susreo se s velikom poteškoćom tadašnje Crkve – propovijedanjem i naučavanjem katara koji su, kao albigenzi i valdenzi, provodili izvanredan, upravo fanatičan način života. Time su osvajali nepoučene ljude, jer je u njihovom strogom, gotovo asketskom načinu života, teško bilo prepoznati zabludu u teološkom smislu.

Stoga je Dominik uvidio da treba izaći iz svoga gotovo kontemplativnog načina života i dati se u propovijedanje i naučavanje. Odmah mu je bilo jasno da za takvo poučavanje neće biti dovoljno samo izvrsno poznavanje teologije, nego i uzoran apostolski život. Papa Inocent III., kojega je Dominik obavijestio o katarima, zadužio ga je da suzbije tu herezu.

Dominik je 1215. godine došao u Rim i zatražio odobrenje za redovničku zajednicu koju je utemeljio. Bio je to prosjački red poput franjevaca, ali sa svrhom da propovijedanjem spašava narod od zabluda. Ljudi su ih uskoro zavoljeli i prihvatili, pa su imali velikoga uspjeha u propovijedanju.

Poslije generalne skupštine reda g. 1221. sveti Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu, gdje je svojoj braći dominikancima rekao da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju.

O dominikanskom redu

Dominikanci izričito polažu samo jedan zavjet – poslušnost, i to Učitelju Reda i njegovim nasljednicima prema Konstitucijama Reda. Unatoč ovoj specifičnosti pri polaganju zavjeta, dominikanci žive prema trima evanđeoskim savjetima poslušnosti, čistoće i siromaštva.

Svoj život temelje na pet osnovnih elementa koji im omogućavaju živjeti potpuno apostolski život u kojem propovijedanje i studij proizlaze iz kontemplacije. Tih osnovnih pet elemenata su: zajednički život prema zavjetima, zajednička liturgija, zajednička molitva, studij i samostansko opsluživanje.

Hrvatska dominikanska provincija jedna je od najstarijih provincija tog reda osnovana nakon Drugog općeg zbora Reda u Bologni 1221. god. kada je misija organiziranja dominikanaca u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu povjerena Pavlu Dalmatincu. Najstariji dominikanski samostan tako je osnovan u Dubrovniku prije skoro 800 godina.

Danas u Hrvatskoj postoji 11 samostana u kojima se čuvaju bogate zbirke umjetnina i drugih kulturno-povijesnih blaga. Hrvatski dominikanci su dali niz zaslužnih ljudi, kao što su bl. Augustin Kažotić, biskup zagrebački, propovjednici Klement Ranjina, Ivan Uljarević, Anđeo Miškov, teolozi i pisci Ivan Stojković, Luka Bračanin, Vinko Pribojević, Andrija Jamometić, Donat Đorđić, Serafin Bunić, Serafin Crijević i mnogi drugi.

Na našem smo portalu objavili tekst o tome kako se postaje dominikancem, o čemu možete pročitati OVDJE.