13. TRAVNJA

Sveta Lidvina – uzor bolesnicima i patnicima

Bolest sama po sebi još ne čini svetim, a Toma Kempenac čak tvrdi da se oni koji mnogo putuju i boluju ne posvećuju. Posvećuju se u bolesti samo oni koji je primaju kao dar iz Božje ruke i koji je strpljivo nose. Lidvina je malo-pomalo morala naučiti tu tešku lekciju. Kroz 38 godina podnosila je strpljivo i Bogu odano tešku bolest i tako na svom tijelu nadopunjavala ono što još nedostaje Kristovim mukama.

sveta lidvina

Bolesnici i patnici naći će u svetoj Lidvini krasan uzor kako se podnosi dugogodišnja patnja. Već je njezino rođenje, barem znakovito, bilo povezano s patnjom. Rodila se ona u malom ribarskom gradiću Schiedamu, nedaleko od Rotterdama, u Nizozemskoj, 18. ožujka 1380., baš na Cvjetnicu, kad se u obližnjoj župnoj crkvi pobožno pjevala Muka po Mateju. Njezin će život biti usko povezan s tom Mukom jer će kroz 38 godina, podnoseći strpljivo i Bogu odano tešku bolest, na svome tijelu nadopunjavati ono što još nedostaje Kristovim mukama i tako postati vjerna zaručnica Krista Patnika. I njezino ime, na nizozemskom Lijdewijde, znači mnogo trpjeti i trpjeti s velikom strpljivošću. Tako za nju ona latinska poslovica “nomen omen”, već je ime znamenje, vrijedi na osobit način.

Lidvina, jedino žensko između devetero djece, potjecala je iz skromne obitelji. Po naravi je bila vrlo vedre ćudi pa je zbog toga imala mnogo prijateljica. Njezin osunčani smiješak na usnama budio je kod svih simpatije i prijateljske osjećaje. Kad je poodrasla i postala djevojka, bila je takve ljepote da su se oči mnogih mladića zaustavljale na njoj.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Roditelji su već pomalo počeli računati na dobru udaju svoje kćeri. Kad je ona to saznala, izjavila je da ima druge misli te da ne misli na udaju. Štoviše, rekla je da bi u slučaju prisile na udaju zamolila Boga da joj pošalje bolest i iznakazi tijelo. Roditelji, vidjevši njezinu odlučnost, kao pametni ljudi ostaviše je na miru. To je od njih bila lijepa gesta, makar su mogli misliti kako bi njezinom dobrom udajom i sami mogli poboljšati svoje materijalno stanje. Imali su više ljudskosti, idealizma te prave roditeljske ljubavi prema svome porodu negoli sebičnosti i računice koje, na žalost, kod raznih udaja nisu baš tako rijetka pojava.

U zimi god. 1395/1396. neka je teška bolest djevojku jako oslabila. Nije još pravo ni ozdravila kad je jednog dana njezine prijateljice pozvaše na zimski šport, na sklizanje na ledu. Lidvina se ispočetka pozivu opirala, no napokon je ipak pristala te pošla na sklizanje. Nespretnošću jedne od djevojaka Lidvina je pala te slomila rebro. Morali su je sa sklizališta odmah odnijeti kući i položiti u krevet. Bilo je to baš na Svijećnicu, blagdan Gospodinova prikazanja u Hramu, dan Simeonova proročanstva o maču boli, a godine Gospodnje 1396. Od toga za nju sudbonosnog dana Lidvina više neće silaziti s kreveta niti će se njezine noge doticati tla. Liječnici su se uzalud trudili da s ozlijeđenoga mjesta otklone otok. Stanje se djevojke iz dana u dan sve više pogoršavalo. Prvi tadašnji liječnik zemlje, doktor Godfried Sonderdanck, osobni liječnik nizozemskih grofova, izjavio je da se tu radi o neobičnu slučaju i da tu ljudsko znanje pred Božjom rukom mora zašutjeti. Lidvina je trpjela teške boli. Njezino je tjelesno tkivo počelo pomalo trunuti. Dakako da je to za sve one koji su joj se približavali bilo nešto strašno i odvratno, no ljudi su počeli s njome sve više i suosjećati te je sažalijevati. Bolest se širila po cijelom tijelu na kojem se pokazaše strašne rane. Bilo joj je zahvaćeno i desno oko pa je na nj oslijepila. I na nju su se mirne duše mogle primijeniti Izaijine riječi: “Ne bijaše na njoj ljepote ni sjaja da bismo se u nju zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidjela” (Iz 53,2). Nekadašnja Lidvinina ljepota i ljupkost iščezoše netragom, “a lice joj je bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličila na čovjeka” (Iz 52,14).

Bolest sama po sebi još ne čini svetim, a Toma Kempenac čak tvrdi da se oni koji mnogo putuju i boluju ne posvećuju. Posvećuju se u bolesti samo oni koji je primaju kao dar iz Božje ruke i koji je strpljivo nose. Lidvina je malo-pomalo morala naučiti tu tešku lekciju. U tom joj je bio učitelj njezin ispovjednik Jan Pot. On ju je učio kako u bolesti svoju volju valja podložiti Božjoj i kako se valja suobličiti s Kristom Patnikom, s onim “koji je naše bolesti ponio i naše boli na se uzeo, dok smo mi držali da Ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe. Na Njega pade kazna – radi našeg mira, Njegove nas rane iscijeliše” (Iz 53,4-5). Razmišljanje nad 53. Izaijinim poglavljem Lidvini postade kruh svagdašnji, škola trpljenja, u kojoj se naučila kako kršćanin mora iz solidarnosti s Kristom trpjeti “i ne otvarajući usta svojih” (usp. Iz 53,7). Razmišljanje o Kristovim Mukama posta Lidvini na bolesničkoj postelji, prikovanoj na križ, svakidašnje zanimanje, ali i neiscrpivo vrelo snage. Ona se tako poistovjetila s Kristovom Mukom da je počela upravo osjećati kako ne trpi sama, već Krist u njoj i preko nje.

Bez Kristova primjera, blizine, povezanosti s Njime, nemoguće je zamisliti da bi jedno krhko i slabašno ljudsko biće izdržalo 38 godina najtežih muka. Životopisci spominju čak da je kasnije u patnjama osjećala veliku utjehu. To je bila nagrada odozgor za predano trpljenje. Gospodin je Svojoj zaručnici patnici utisnuo u tijelo Svoje Rane, a tješio ju je i Svojom vidljivom prisutnošću te prisutnošću svoje Majke i svetičina Anđela Čuvara. Bolesničina postelja, mjesto patnje i muka postade i mjestom utjehe i duhovne radosti koju mogu osjetiti samo one duše što se Gospodinu sasma predaju.

Glas se o bolesnici Lidvini i njezinu trpljenju, strpljivom podnašanju bolesti, pronio na daleko, pa počeše ljudi k njoj hodočastiti kao svetici. Dolazili su iz Flandrije, Njemačke i Engleske. Koncem Svetoga tjedna god. 1433. Lidvina je zamolila Gospodina: “Dopusti mi da trpim toliko koliko osobno zaslužujem, pa da bih bez Čistilišta mogla prispjeti do promatranja Tvoga blaženoga Lica!” Gospodin joj je odgovorio: “Tvoje su želje uslišane. Za dva dana ćeš sa svojim sestrama Djevicama u raju pjevati aleluja.” Isus, vjeran u Svom obećanju, pozvao je Svoju zaručnicu patnicu k Sebi. Bilo je to na uskrsni utorak 14. travnja 1433. Leon XIII. godine 1890. potvrdio je njezino štovanje, a Kongregacija obreda godine 1892. odobrila je službu Božju – misu i časoslov za njezin blagdan. Svetičine relikvije časte se po raznim crkvama i samostanima Austrije, Belgije i Nizozemske.

Lidvinino rođenje u znaku Isusove muke na Cvjetnicu rascvalo se preko životnoga križnog puta u uskrsnu radost. To je putokaz za sve kršćane, osobito za bolesnike i patnike.

Josip Antolović SJ

Molitva za snagu u bolesti

Gospodine, svemogući Bože, pripustio si mi ovu bolest. To je tvoja volja, ti znaš zašto to činiš. Ja, tvoj grešni sluga, predajem se u tvoje ruke. Molim te, ukloni od mene ovu bolest i daj mi zdravlje, ali neka bude volja tvoja. Ako trebam trpjeti, daj mi snage da ovu bolest strpljivo podnosim. Budi uza me, krijepi me i tješi da se u ovoj bolesti kršćanski vladam. Pouči me kroz bolest cijeniti tvoju pregorku muku koju si za nas podnio, cijeniti patnje drugih bolesnika i trud onih koji ih liječe i za njih se brinu. Ovu bolest, kao svoju žrtvu, pridružujem tvojoj žrtvi na križu za spasenje svijeta, obraćenje grešnika i za svoje duševno i tjelesno zdravlje. Vjerujem u te, Gospodine, ufam se u te i ljubim te svim srcem svojim. Oprosti mi ako sam te kojim grijehom uvrijedio, kao što i ja opraštam svim svojim uvrediteljima. S tobom sam, Bože, u zdravlju, bolesti i smrti. Dok sam s tobom, ne bojim se ničega. S tobom želim uvijek biti, tebe vječno hvaliti i slaviti, sada i u sve vijeke vjekova. Amen. Oče naš…

Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 14. travnja 2018.

Možda vam se svidi