4. SRPNJA

Sveta Elizabeta Portugalska – zagovornica nesretnih brakova

Ljudski gledajući, njezin je život bio veliki “torzo”, nešto promašeno. Ali ta žena velike vjere i ljubavi svoj je život pretvorila u ružičnjak svetosti

elizabeta portugalska

Foto: Wikimedia commons

Elizabeta se rodila god. 1271. kao kraljevska kći aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, koja je potjecala iz sicilijske kraljevske kuće. Tek što joj je bilo 12 godina, zbog dinastijskih interesa, morala se udati za portugalskoga kralja Dionizija. Nije se, dakle, radilo o ljubavi – što bi morao biti normalan preduvjet braka – već o političkim probicima. Druga bi žena na Elizabetinu mjestu kukala i jalovo oplakivala svoju sudbinu, a ona je izabrala bolji način. Kao kršćanka prihvatila je stvarnost i nastojala se u njoj ponašati kako je najbolje znala i mogla, te činiti ono što je dobro.

Elizabeta je rodila jednog sina, kome ime dade Alfonz, a koji će Oca naslijediti na kraljevskome prijestolju, i jednu kćer, kojoj je dala ime Konstancija, a koja će se udati za kastilskoga kralja Ferdinanda IV.

Elizabetin brak, na žalost, nije bio sretan, jer je kralj bio vjeroloman, te podržavao nezakonite i grešne veze sa svojim ljubavnicama. S njima je imao čak i nekoliko nezakonite djece. Elizabeta je upravo evanđeoskom strpljivošću i nadljudskom dobrotom podnosila preljubničke čine svoga muža. Promatrajući sve to, ona je pronalazila smisao svoga života u djelima ljubavi prema bližnjemu, u molitvi i pokori za obraćenje svoga muža. Plakala je, ali više zato što se muževljevim preljubom Bog vrijeđa, nego što je njoj samoj i nepravda i sramota nanesena. Njezin heroizam u kreposti išao je tako daleko da je s ljubavlju prihvatila čak i nezakonitu djecu svoga muža.

Kad joj je poodrastao sin Alfonz i došao u sukob s ocem, Elizabeta se kao anđeo mira postavila između dvije zavađene i naoružane strane spriječivši tako krvoproliće. Kralj ju je, spočitavajući joj da pristaje uz Alfonzovu stranu, dao prognati u Alenquer, ali spoznavši kasnije da je krivo sudio, pozvao ju je natrag i primio s najvećim počastima.

U vezi s kraljevskim preokretom, pripovijeda se jedna afera koja se sa sigurnošću ne može potvrditi. Navodimo je ipak kao jednu zanimljivost:

Neki je paz bio oklevetan da održava s kraljicom Elizabetom nedopuštene veze. U stvari, kraljica se njime samo služila u dijeljenju milostinje. Kralj je odlučio pogubiti ga i to u vapnenoj peći. Za to su bili postavljeni nadglednici koji će izvršiti taj zločin. Paza je, koji nije slutio nikakva zla, kralj poslao k njima. Na putu je ušao u jednu crkvu i ondje se malo duže zadržao na misi. To ga je spasilo od sigurne smrti. Na mjesto zločina poslan je i klevetnik da se uvjeri je li izvršen kraljev nalog. Nadglednici su ovoga bacili u goruće vapno, misleći da je on onaj pravi koga moraju usmrtiti. Kad je kralj saznao što se zapravo dogodilo, upoznao je u tom događaju Božji zahvat, koji je Bog učinio da potvrdi nedužnost njegove žene.

Ovo dalje nije legenda, već dokazana stvarnost. Kad se kralj Dionizije teško razbolio, kraljica ga je Elizabeta sama brižno dvorila. Njezina nesebična ljubav tako je djelovala na njega da se i on posve preokrenuo, te raskajano i sveto u Gospodinu preminuo, 1325. godine.

Ostavši udovica, kraljica se još većom revnošću dade na dobra djela u korist siromaha i nevoljnika. Prodala je svoj imetak, svoje dragulje, a novac podijelila sirotinji i samostanima. Obukla je siromašni habit franjevačke trećoredice, te pošla na hodočašće u Compostelu, na grob svetog Jakova. Kad se vratila, stupila je u samostan klarisa u Coimbri. Zavjete je položila tek na smrtnome času. Prije toga je kao mirotvorka opet pošla na put, da smiri spor između svoga sina Alfonza i kastilskog kralja Ferdinanda. Na putu za Estremoz uhvatila ju je jaka vrućica te je preminula, okrijepljena sakramentima 4. srpnja 1336.god.

Tijelo su joj prenijeli u Coimbru, a grob te divne žene i majke brzo postade metom hodočašća. Ljudi su dolazili i po njezinu zagovoru molili i zadobili razne milosti.
Papa Urban VIII. proglasio ju je 25. svibnja 1625. svetom.

Ta svetica uči nas kako moramo biti mirotvorci, te ondje gdje među ljudima postoji jaz, graditi mostove. Na ljudsku gledajući, njezin je život bio veliki “torzo”, nešto promašeno. Ali ta žena velike vjere, svetosti i najveće ljubavi znala je to pretvoriti u pravu epopeju herojske kreposti i djelotvorne ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I jer je bila sposobna mnogo ljubiti, svoj je život pretvorila u ružičnjak svetosti.

Razumijemo posve one brojne hodočasnike što su stoljećima dolazili na njezin grob. Nisu oni na njemu tražili samo čudesna uslišenja, već su htjeli odati poštovanje jednoj velikoj ženi, koja je znala biti velika u teškom životu, u okolini koja joj je zadala mnoge boli.

Ime je hebrejskog porijekla i znači: Bog je moja prisega.

Josip Antolović SJ

Molitva za sretan brak

Oče, najljepše što možemo reći o tebi jest: ti si ljubav. Sva ljubav na ovom svijetu samo je odsjaj tvoje lju­bavi. Može se ostvariti potpuna sreća u tome da se drugoga usrećuje i dubok osjećaj da primamo sreću od drugoga. Zahvaljujemo ti što cijelim svojim bićem možemo jedni drugima pokloniti ljubav kada pripa­damo jedni drugima u braku. Očuvaj nas od sebeljublja. Podaj nam da svoju ljubav uvijek mjerimo po tvojoj ljubavi. Amen. Oče naš…

Bitno.net

Objavljeno: 4. srpnja 2017.

Možda vam se svidi