PRIČE IZ ŽIVOTA HRVATSKIH SVETACA I UZORNIH VJERNIKA

Bl. Marija Propetog Isusa Petković – unosila je nesebičnu ljubav u svijet ranjen mržnjom

U vrijeme velike nestašice, gladi i siromaštva mnogi su dolazili na vrata Marijina sirotišta tražiti pomoć. Ali kako pomoći kad je jedva uspijevala prehraniti svoju siročad koje je bilo preko 30? Ljubav je doista domišljata.

Jednoga je dana Marija čitala pismo koje joj je uputio njezin duhovni otac, dubrovački biskup Marčelić: “Draga Marija… vi budite njima, tj. prvim sestrama, starješicom, a istodobno zadnjom sestrom. Ako je potreba, vi bosa one obuvene, vi gladna one založene; po izgledu milog nam Spasitelja Isukrsta.” Zastala je nad mišlju koja joj je bila pri srcu, ali je ujedno duboko uzdahnula svjesna velike odgovornosti koju nosi kao majka i utemeljiteljica.

Kako je lako pogriješiti u službi vodstva! Treba pošto-poto izbjeći nepopustljivu strogost i besprigovorni autoritarizam, ali je isto tako opasna popustljivost i olako prelaženje preko poteškoća čekajući da se riješe same od sebe, tj. da ih vrijeme riješi. Tko to može bez božanskoga nadahnuća Duha Svetog? Možda je upravo tada bio milosni čas prosvjetljenja za Mariju koja je znala da ne može sama nositi teret nove družbe. Odgovornost treba podijeliti s drugima. Tu je rješenje!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Marija je hitro otvorila svoju bilježnicu s uputama za svoju družbu i počela pisati: “Starješica je primila veliki križ na svoja pleća, a još veću odgovornost… ona mora u svemu biti uzor, svima i svagdje, jer primjer više djeluje nego riječ. Neka njezino ponašanje bude povezano s ozbiljnošću i blagošću. Nek ne sudi sestre po vanjštini i pogreškama,… nek nastoji prodrijeti u dušu svake, pa neka je vodi i opominje prema duševnoj ćudi i temperamentu… Glavarica mora da misli uz duhovne potrebe i za tjelesne, koliko pojedinih sestara, toliko zajednice. Nek im bude prava majka, skrbnica, čuvarica, učiteljica, tješiteljica, prema riječima sv. Pavla: svima sam postao sve. Nek ima sve u svom srcu, sve jednako nek ljubi.”

Dakako da se to ne odnosi samo na odnose unutar Marijine nove zajednice. Koliko je samo ona majčinske ljubavi i sestrinske solidarnosti pokazala prema svim potrebnicima. U vrijeme velike nestašice, gladi i siromaštva mnogi su dolazili na vrata Marijina sirotišta tražiti pomoć. Ali kako pomoći kad je jedva uspijevala prehraniti svoju siročad koje je bilo preko 30? Ljubav je doista domišljata. Marija je pisala papi Piju XI. u Rim moleći za pomoć, a onda se i sama spremila u Slavoniju u prošnju. Tri je puta Marija, pouzdajući se u Providnost, putovala čak u Beograd i Banat, tražeći pomoć. Bog je blagoslovio Marijinu ljubav koju je ugrađivala u svaki svoj trud, u svaki svoj rad. Tako se rađala nova obitelj kojoj je ljubav prema Bogu bila nadahnuće za međusobnu sestrinsku ljubav i ujedno snaga za ljubav prema najpotrebnijima, osobito sirotoj djeci.

Svijet izranjen mržnjom rata, nesloge i nepovjerenja trebao je upravo takve nesebične ljubavi. O tome svjedoči činjenica da su mnogi pozivali Mariju da otvori nove kuće svojih sestara. Godine 1923. Ministarstvo za zaštitu djece iz Beograda moli majku Mariju da preuzmu brigu za sirotište u Subotici u kojemu se nalazilo preko 100 djece. Zajednica je naglo rasla, a majka Marija je nastojala u svakoj svojoj zajednici rasplamsavati žar Kristove ljubavi, svaku sestru poticati na nesebičnu žrtvu. Kada je godine 1932. osnovala kuću svoje zajednice u Zagrebu, pisala je sestrama: “Djeco mila! Najglavnije vam preporučujem duh poniznih i blagih redovnica. Sve nek propadne, ali ne duh redovnički, duh Božji… To je duh blagosti i poniznosti. Blage budite sa svima, a osobito sa sestrama između sebe. Budite najponiznije u Zagrebu. Budite najsiromašnije i Isus će vas ljubiti i velike stvari učiniti po vama… Nemojte ni najmanje slijediti načela svijeta ili imati obzira radi zamjere u sv. siromaštvu i poniznosti. Bolje da budete prezrene, a Isusu sličnije i milije.”

Marija od Propetoga Isusa Petković svugdje je sijala klice iskrene duhovnosti, a toplina njezine duše privlačila je mnoge da se uključe u njezin apostolat. Nakon otvaranja kuća u Ugljanu 1933. godine, sljedeće godine u Splitu i drugdje po domovini, godine 1936. zajednica se širi u Argentini. Godine 1941. u Paragvaj, zatim 1949. u Čile, a 1951. otvara kuću u Rimu.

Mnoga putovanja i nastojanja oko duhovnoga izgrađivanja Družbe iscrpili su Marijino zdravlje. Tada je ona dalekovidna duha odlučila vodstvo Družbe povjeriti drugoj sestri. Na šestom generalnom kapitulu Družbe u Rimu godine 1960. poluoduzeta starica stupila je pred svoje sestre s riječima: “Molim oproštenje od Boga, svojih starješina i svih vas, mile moje sestre, za sve prekršaje i propuste koje sam učinila kroz ovih 40 godina svoje dužnosti i službe kao vrhovna glavarica; posebno ako sam u želji da vas popravim, koju od vas ražalostila… Sada vas, drage moje sestre i preljubljene kćeri, vruće molim da me ne ubrojite među kandidate za službu vrhovne glavarice zbog moje paralize i zato što bih željela da se više posvetim nutarnjem životu.” Od tada majka utemeljiteljica prikazuje svoje trpljenje za svoju Družbu.  Njezino se zdravstveno stanje pogoršava sve do preseljenja u vječnost  9. srpnja 1966.  Danas se njezino tijelo nalazi u matičnoj kući u Blatu na Korčuli na rodnoj grudi gdje se Marija rodila za ovaj svijet 10. prosinca 1892. godine.

Za vrijeme trećeg pohoda hrvatskoj 6. lipnja 2003. godine papa Ivan Pavao II. Mariju Petković proglasio je blaženom u Dubrovniku i time domovinsku Crkvu obogatio prvom hrvatskom blaženicom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 9. srpnja 2015.

Možda vam se svidi