“Bog nas je ljubio i poslao Sina svojega kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.”Liturgija nas ovih dana približava, malo-pomalo, glavnom otajstvu našega otkupljenja. U tu svrhu predstavlja nam osobe iz Staroga zavjeta koje su u mnogočemu slike našega Gospodina. U prvome misnom čitanju slušali smo o Josipu koji je, kroz izdaju vlastite braće, postao spasitelj svoje obitelji i čitavoga onog područja.2 To je slika Krista Spasitelja.

Josip, Jakovljev najdraži sin, na očevu zamolbu odlazi u potragu za svojom braćom. Prošao je dug put dok ih je našao: od oca im nosi dobre vijesti i hranu. U početku su ga braća – koja su mu zavidjela i mrzila ga jer je bio najdraži sin – namjeravala ubiti; no kasnije su ga prodali u roblje i tako je doveden u Egipat. Bog koristi ovakav razvoj događaja i Josip, tijekom godina, stječe faraonovo povjerenje i zauzima visok položaj u Egiptu. U doba velike gladi bit će spasitelj svojoj braći, koju nije zamrzio unatoč njihovu lošem postupku prema njemu. Postao je i spasiteljem Egipta gdje su se, zahvaljujući Josipovoj dobroti, smjestila izraelska plemena te je, zahvaljujući toj činjenici, Egipat postao kolijevka izabranoga naroda. Faraon je sve koji su ga dolazili moliti za pomoć upućivao k Josipu: “Idite k Josipu”, govorio im je.

Naš Gospodin, poslan od Oca, također je došao donijeti svjetlost svijetu: “K svojima dođe i njegovi ga ne primiše”;3 “…pošalje k njima svoga sina misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baština njegovu. I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.”4 Upravo to učinili su i Gospodinu: izveli su ga iz grada i razapeli.

Grijesi ljudi bili su uzrokom Kristove smrti. Svaki grijeh duboko je i otajstveno povezan s Isusovom mukom. Zloću grijeha moći ćemo prepoznati samo ako ga, uz pomoć milosti, budemo znali povezati s otajstvom otkupljenja. Samo ćemo tako doista očistiti dušu i rasti u kajanju za svoje grijehe i pogreške. Obraćenje koje od nas uporno traži Gospodin, osobito u ovo korizmeno doba dok se približavamo Velikome tjednu, mora početi odbacivanjem svakoga grijeha i svake prigode koja nas dovodi u opasnost da uvrijedimo Boga. Moralna obnova koja je tako potrebna svijetu polazi od ovoga dubokog uvjerenja: “…na zemlji postoji samo jedno zlo kojega se moraš bojati i izbjegavati s Božjom milošću: grijeh.”5 Inače, “gubitak osjećaja za grijeh jedan je od oblika ili plodova neprihvaćanja Boga […]. Ako je grijeh prekid sinovskoga odnosa s Bogom kako bi se živio vlastiti život bez poslušnosti Bogu, onda griješiti ne znači samo neprihvaćanje Boga; griješiti je također i živjeti kao da Bog ne postoji, izbrisati ga iz vlastite svakodnevnice.”6 Mi ne želimo izbrisati Gospodina iz svojega života, naprotiv, želimo da je svakoga dana sve više prisutan u njemu.

“Možemo sa sigurnošću ustvrditi”, govori sveti Župnik Arški, “kako je muka koju su Kristu prouzrokovali onodobni Židovi gotovo neznatna u usporedbi s mukom koju mu uzrokuju smrtni grijesi kršćana. […] Kako bismo bili zgroženi kada bi nam Isus Krist pokazao stvari radi kojih smo ga napustili!”7 Kakve li smo gadosti izabrali u zamjenu za toliko dobro! Po Božjem milosrđu, uz pomoć njegove milosti, ne ćemo ga napustiti i nastojat ćemo približiti mu i mnoge koji su još daleko od njega.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan). Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.


1 Pričesna pjesma sv. mise; 1 Iv 4,10.

2 Post 37,3–4; 12–13; 17–28.

3 Iv 1,11.

4 Evanđelje sv. mise; Mt 21,33–43; 45–46.

5 Sveti Josemaría Escrivá, Put, 386.

6 IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Reconciliatio et paenitentia, 18.