Molitva je zaslužno djelo, po njoj udovoljavamo Bogu; to joj je zajedničko sa svim nadnaravnim djelima. Sasvim je poseban učinak molitve: njezino uslišanje. Čovjek moli i prosi, a Bog uslišaje i daje, ali ne zbog toga što čovjek zaslužuje, nego zato što moli. Uspjeh molitve odgovara snazi molitve same po sebi, a ne mjeri se po zasluzi molitelja. To je nešto neobično. I baš ništa nam kao ova okolnost ne pokazuje vrijednost molitve čija snaga toliko može postići kod Boga.

Koliko se daleko proteže moć molitve?

Toliko daleko koliko seže ljudska potreba i Božje milosrđe. Sve je podvrgnuto vlasti molitve. Bog kaže: “I sve što zaištete u molitvi vjerujući, primit ćete” (Mt 21,22). Čovjek ne smije praviti iznimku gdje je Bog ne pravi. Od Boga možemo isprositi sve što je razumno i Bogu ugodno, a nadasve duhovna dobra. I što je pojedina stvar potrebnija ili odličnija, time se više možemo nadati da ćemo je dobiti. Samo kod vremenitih dobara moramo malo pripaziti. Ima takvih dobara koja bi nam bila na štetu i nesreću, kad bi nam ih Bog dao.

Sâmo Sveto pismo postavlja pred naše oči veličanstvenu sliku djelovanja molitve. Putovanje Izraelaca kroz pustinju, Mojsije, Jošua, velika djela sudaca i Makabejaca, Isusova čudesa i čudesaapostolâ te čitava povijest nekadašnjega naroda Božjega i naše Crkve jesu povijest molitve i njezina uslišanja. Trajan je to i čudesan niz ljudske nevolje i molitve s jedne strane te Božje pomoći i uslišanja s druge. Snaga je molitve tolika da i prirodne zakone može privremeno obustaviti kao što ih je i obustavila. Na zapovijed molitve zasta sunce (Jš 10,13) i pođe natrag (2 Kr 20,11). Kao što nebo zaokružuje zemlju tako i molitva svojom djelotvornom snagom obuhvaća čitavo čovječanstvo u njegovu razvoju kroz vjekove.

Osobito je djelovanje molitve prekrasno i slavno u jednome svijetu koji, dakako, ve­ćim dijelom ne vide naše oči nego samo nebo. To je svijet duše. U molitvi se duša čisti, uzgaja, oplemenjuje i posvećuje. Ti­hom, postupnom i upornom djelovanju molitve ne može se ništa trajno oduprijeti, jer svladava sve strasti, svaku napast i pogibelj. Nečujno izmjenjuje misli, nazore, volju i osjećaje ljudske. Po molitvi čovjek neprimjetno postaje drugim. Kako je teško raditi na hladnu željezu! Ožariš li ga u vatri, mo­žeš začas iz njega iskovati što hoćeš. Moli i ustraj u molitvi pa ćeš svladati sve napasti. “Eno, moli se” (Dj 9,11) reče Spasitelj Ananiji za obraćenoga Pavla. Strašna i bijesna kršćanskoga neprijatelja Savla baca Gospodin svojom snagom na zemlju, a molitva ga čini apostolom. Ne boj se čovjeka koji moli, niti se plaši za nje­govu sudbinu.

Što je starima trebala dati filozofija – mir duha, jasnoću u rasuđivanju, uravnoteže­nost čuvstava i jakost u poteškoćama – to je prvim kršćanima dala molitva. Molitva je bila njihova visoka škola i božanska mu­drost, bila je poluga kojom su iz temelja pomaknuli poganski svijet. Molitva je također jaka ruka Crkve i sva njezina državnička mudrost. Približi li joj se neprijatelj, bježi Crkva k Bogu, moli i pobjeđuje, obara ne­prijatelja ili ga obraća.

U čemu je tajna uspjeha molitve?

U sjedinjenju čovjeka s Bogom. Što li sve čovjek ne može svojom vlastitom snagom u prirodi? Vrlo mnogo. A što tek može ako surađuje s Bogom, ako se osloni na Bo­ga i zajamči sebi Božju mudrost, moć i providnost? Gdje su tada granice čovječje moći? Je li onda neobično što se čudesa događaju? Po molitvi eto čovjek postaje oružje u ruci Božjoj i učestvuje u slavnim uspjesima.

U ovaj savez, sklopljen u molitvi između Boga i ljudi, ne unosi čovjek nego svoju slabost, koju u molitvi priznaje pred Gospodinom i moli pomoć. Bog pritječe u pomoć svojom dobrotom, snagom i vjernošću. Ve­lika je to i utješna istina i treba je zauvijek zapamtiti. Ne radi se kod molitve o našoj zasluzi, nego o dobroti i milosrđu Božjemu; ove dvije Božje savršenosti uzrokuju da molitva bude uslišana. Slabost uvijek mno­go može kod prave veličine. Kad bi nas mala životinjica zamolila za svoj život, sigurno ne bismo odbili molbe. Dijete ne može ništa pripomoći obitelji a ipak sve ima; živi od svoje slabosti tj. moli i sve zadobije. Čovjek je u mnogome pogledu, čini se, slabije opskrbljen od životinje. Životinja dolazi na svijet sa svojim odijelom, oruđem i oružjem. Kako je dugo vremena čovjek nemoćan! Umjesto toga stvara mu Bog ruku, krasno i silno umjetničko djelo, pa s njom sve priskrbljuje. Molitva je u duhovnome smislu jedna takva ruka. Njome se čovjek hrani, odijeva, kiti, brani, njome vrši sve a i sve može. To je kršćanska sila i snaga. Trebalo bi samo poznavati zakone kršćanske snage. Po molitvi čovjek ima pravo ući u vijeće i glasati u vijećanju Presvetoga Trojstva, gdje se vijeća o svim potrebama svijeta. Nema ništa za što čovjek ne bi mogao uložiti svoj glas. Tako eto jednostavan i ponizan kršćanin zahvaća svojom molitvom u svjetsku povijest. Tako je oduvijek. Sudbina se kršćanstva nije samo odlučivala na bojnome polju kod Milvijskoga mosta i na stratištima, nego i u tihim podzemnim crkvicama gdje je kršćanski narod molio, pod palmom pustinjaka Pavla i u pećini svetoga Antuna. Neizmjerno je veliko djelovanje molitve i mi još i ne znamo što sve možemo po molitvi. Postajemo gospodarima samoga dragoga Boga. Jedino je prema molitvi Bog slab; ona svladava Boga (Tertulijan, De oratione, 29), dakako, jer sam Bog tako želi. Takvo nasilje je Bogu milo i ovakva ga slabost ne ponižava nego proslavljuje. Neka nam ova istina dade snage i povjerenja u molitvu koja tako mnogo može, koja, štoviše, može sve.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Moritza Menschlera “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.