Isus u Hramu

Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.

Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.” A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Oni ne razumješe riječi koju im reče.
I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.
Lk 2,41-51

Ljudska mašta i privatne objave često nastoje rasvijetliti dio Isusovog života o kojemu nadahnuti evanđelisti ne govore jer nam i nije bitno za puninu Objave i spasenje. Isusov život u Nazaretu do početka propovijedanja Kraljevstva Božjega otvara takvima nepregledno područje promišljanja i konstrukcija.

Svake godine išli u Jeruzalem

Ono o čemu nam piše evanđelist Luka jedini je događaj opisan između Isusova prikazanja u Hramu i događaja na Jordanu kojim Isus započinje javno djelovanje.
Prva stvar koja upada u oči je činjenica da su Marija i Josip redovito prakticirali vjersku tradiciju. Njihova redovitost i nas potiče na to da budemo kršćani u svako doba, a ne samo prigodno ili po potrebi.

Među rodbinom i znancima

Zbunjenost nad činjenicom da su Marija i Josip mogli zaboraviti dijete u Jeruzalemu biva manja ako se zna da se na hodočašće u Jeruzalem išlo u velikim skupinama te da su muškarci i žene išli odvojeno, premda u istoj karavani. Isus, koji je po godinama i ondašnjem mentalitetu bio na granici između dječaštva i punoljetnosti, mogao je biti i u jednom i u drugom dijelu. Marija i Josip su se vratili u Jeruzalem kad su postali svjesni da nije ni s njom ni s njim.
Ono što je vrijedno istaknuti je činjenica da su Isusa najprije potražili među rodbinom i znancima. To nam još jednom posvješćuje potrebu kvalitetnog življenja rodbinskih i prijateljskih veza. Božjom voljom smo tu gdje jesmo i s ljudima s kojima jesmo. Oni su nam darovani kao što smo i mi darovani njima.

Žalosni smo te tražili

Oni koji su osjetili neizvjesnost o sudbini svojega djeteta mogu u potpunosti razumjeti žalost o kojoj govori Bogorodica. Briga za djecu i ljubav prema njima su duboko usađeni u našu bit. No, valja imati na pameti da se i tu može imati krivu mjeru. Da se može voljeti premalo, ali da se može i previše voljeti. Ako ljubav prema vlastitoj djeci nije u pravoj mjeri, činimo više štete nego koristi, bez obzira raspuštamo li pritom djecu nebrigom ili ih gušimo pretjeranom brigom.

Sjedi posred učitelja, sluša ih i pita

Učitelji Zakona koji su po običaju poučavali u predvorju Hrama nisu ni znali da razgovaraju s Bogom. Obavljali su svoju službu. Ali očito su to činili tako dobro da ih je Isus, izgubivši pojam o vremenu, slušao i pitao.

Ti učitelji Zakona i nas poučavaju, pogotovo one koji su se posvetili vjeronauku i katehezi, da se potrudimo da govor o Bogu bude zanimljiv i poticajan.
Potrebno je u naviještanju vjere njegovati metode koje bi suvremena pedagogija puno prije otkrila da je prije povirila u ovaj evanđeoski odlomak. Potrebno je, poučavajući druge, a posebno djecu, u jednakoj mjeri progovarati i monološki i dijaloški. Potrebno je predati ono što je vrijedno znati, ali je još potrebnije stvoriti ozračje povjerenja u kojemu će se moći pitati, razgovarati te iznositi vlastita promišljanja, dvojbe i slutnje.

Nikola Kuzmičić