Biblijsko razmišljanje uz 13. nedjelju kroz godinu

Djeca

Nema tog roditelja, ako ima imalo osjećaja i ljubavi za svoj roditeljski poziv, a da ne bi bio zainteresiran za odgoj i za zdravlje svoga djeteta. Teško da bi se mogao naći netko tko bi mogao bezbrižno promatrati kako mu dijete boluje ili luta glede životnih stavova, a da ne poduzme sve što treba kako bi ga izliječio i doveo na pravi put. Štoviše, svaki roditelj bi bio spreman izložiti sebe i svoje zdravlje za dobrobit svoga djeteta. A kako život nikad nije pravocrtan, nego nepredvidiv, često nam na leđa stavi neželjene terete i poteškoće. No upravo u teškim, kriznim i bolnim situacijama pokazuje se prava ljubav prema životu, te međusobna upućenost roditelja na dijete i obrnuto. Na primjeru zdravlja najbolje se očituje kakva treba biti roditeljska skrb za djecu. Bolest, naime, ugrožavajući tjelesno ili psihičko zdravlje, dovodi u pitanje ljudsku cjelovitost, te roditelj, kojem je temeljno poslanje štititi cjelovitost razvoja i života djeteta, ne može zatvarati oči ukoliko postoje bilo kakve prijetnje takvoj cjelovitosti, znajući da se radi o jednoj od bitnih odgojnih dužnosti. Roditeljska odgojna skrb tiče se stoga cjelovitog razvoja djeteta, tako da se roditelj neće nikada tješiti da mu je dijete zdravo tjelesno, ako to isto dijete ne sazrijeva psihički i duhovno.

Stoga se odgovornost i dužnost roditelja pokazuje ponajprije u delikatnim i zahtjevnim trenucima i razdobljima života, kao što može u tjelesnom smislu biti bolest, a u onom psihičkom prijelazno razdoblje pubertet. Nema tog roditelja koji ne zna tu čarobnu riječ, te tko nije ima više borbe, muke i straha kad djeca uđu u pubertet, jer njihovo sazrijevanje je popraćeno i rastom svojevrsnog otpora prema svakom autoritetu, kao i svojevrsnom tvrdoglavošću. Nije rijetkost da djeca vlastitu samosvijest izražavaju na kriv način, zadajući roditeljima mnogo briga i čineći ih istinski zabrinutima za njihov daljnji razvoj, dobro i budućnost. Takvi prijelazi mogu biti nagli, te se onda roditelj mora čuditi kako da je preko noći njihovo dijete od dobrog i poslušnog dječaka posta mladić koji ne sluša i ne mari za ono što se govori, koji odbija izvršavati svoje obveze, zanemaruje dužnosti, napose one obiteljske i vjerske. Mnogi se čude kako od one skromne i radišne djevojčice naglo postane neobuzdana djevojka koja u prvom redu vodi brigu oko vanjštine, dotjerivanja i izlazaka, oko društvenih trendova, umjesto života u obitelji i ostalih životnih zadaća. Roditelji najbolje znaju koliko treba energije i živaca, pažnje i strpljenja kad se radi o takvim situacijama ili razdobljima života u kojima su djeca posebno osjetljiva i izložena. U trenutku kad nastupe ovakve krizne situacije, najteže je roditeljima, koji bi na najiskreniji način htjeli dobro svojoj djeci, a nije uvijek u njihovoj moći to postići. Poteškoće nadođu kad im se najmanje roditelj nada, pogotovo što ni bolest ni ijedna druga nevolja ne pitaju ničije dopuštenje, nego dođu same od sebe. Pa i onda kad bi roditelj htio dati i život za svoje dijete, bolest ne uzima onog tko se nudi, nego koga ona hoće.

Upravo polazeći od ovih konkretnih životnih datosti, lakše ćemo razumjeti današnji evanđeoski tekst i događaj u njemu opisan. Evanđelist sveti Marko opisuje bol jednog oca – Jaira, nadstojnika sinagoge, jer mu je kći bila teško bolesna, a on nije imao načina ozdraviti je. Zato se u svojoj očinskoj boli obratio Gospodinu Isusu moleći ga da dođe ozdraviti je. Njegov očinski zahtjev je bio taka upečatljiv, usprkos mnoštva koje se guralo oko Gospodina, da Evanđelist veli kako on usrdno moljaše Isusa da dođe izliječiti je. Takav roditeljski zahtjeva Gospodin, samilostan na roditeljske patnje, nije mogao odbiti, premda je bio zauzet naviještanjem Božje riječi prisutnima. A kad ih je ipak preduhitrila poruka iz nadstojnikove kuće kako mu je kćerkica već umrla, Gospodin od Jaira, koji je tako usrdno tražio pomoći, očekuje da i dalje vjeruje, što on i čini.

Evanđelist nas izvještava također i o načinu na koji je Gospodin uskrisio djevojčicu: primio ju je za ruku i zapovjedio joj da ustane. Pri tome se, uz ozdravljenje, dogodila i neka vrsta osobne i unutarnje preobrazbe. Znakovito je, doista, da Evanđelist na početku odlomka Jairovu kći, kojoj ni ime ne znamo, naziva kćerkicom i djetetom, no u trenutku kad joj Gospodin pristupa izliječiti je, naziva je djevojkom. Jer doista, bila je djevojčica od dvanaest godina, na prijelazu iz dječačke u mladenačku dob. U trenutku susreta s Gospodinom i vraćanja u život kao da je naglo postala zrelija i cjelovitija, jer nije dobila samo zdravlje, nego i novi život i novu svijest koju može zahvaliti Isusu. Otkako ju je Gospodin dodirnu svojom rukom i ušao u njezinu život, postala je novo biće kojem je Isus dao nove razloge radosti i novi poticaj zrelosti.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Ovaj događaj se zacijelo urezao u srca roditelja, Jaira i njegove supruge, jer se ovo čudo zbilo zahvaljujući Jairovu povjerenju u Gospodina. Jairova vjera ostaje, stoga, putokaz i danas svakom roditelju na koji način treba uspostaviti odnosa s Gospodinom, te kako taj odnos postaje temelj roditeljske odgovornosti i skrbi. Samo iz vjere roditelja može niknuti radost za cijelu obitelj, a svakom pojedincu može predstavljati daljnji korak prema sazrijevanju i cjelovitosti. Samo kroz svjedočanstvo zrele vjere roditelja djeca mogu sazrijevati u cjelovite osobe koje je iznutra zahvatila spasiteljska snaga Kristova. Jer ne može se očekivati duhovna cjelovitost te stvarno zdravlje djece tamo gdje nema ozbiljne vjere roditelja. Gospodin Isus je to jasno znao i zato je tražio od Jaira da vjeruje, te je potom nagradio njegovu vjeru, kako čini uvijek u životu svakog ozbiljnog roditelja vjernika.

Roditelj koji istinski želi skrbiti za cjelovit razvoj svoje djece, ne može stoga previdjeti ovu činjenicu da djeca mogu sazrijevati i sazreti u cjelovite osobe samo ako u životu ostave prostora za Krista, ako mu dopuste da uđe u njihov život, da ih dotakne, iscijeli i oživi božanskom snagom. Iz dječje u dječačku i zrelu ljudsku dob pojedinci mogu prijeći samo zahvaljujući Kristu Gospodinu. U protivnom, ako pred njim zatvaraju svoja vrata, ostaju uvijek dijelom nezreli i neizgrađeni. Neka ovaj evanđeoski događaj bude znakovit svim roditeljima koji, kad vide da su im djeca izložena i ugrožena nezrelošću i necjelovitošću, trebaju nastaviti vjerovati i skrbiti oko njih, kako bi im uprisutnili Gospodina Isusa, jedini pravi zalog ljudske zrelosti. I kad vide kod svoje djece nemar prema vjeri i duhovnim vrijednostima, nikad ne trebaju bježati u lažnu utjehu, niti ikada trebaju biti obeshrabreni, nego, naprotiv, još više vjerovati i moliti, poput Jaira, kako bi Gospodin njihovoj djeci podari dar novog života i duhovne zrelosti. Danas nam se moliti za onu poniznost i vjeru koju je imao Jair, kako bismo shvatili koliko je bitna i neophodna Kristova prisutnost na putu istinske ljudske zrelosti, te kako bismo jedni drugima pomogli priskrbiti je.

dr. don Ivan Bodrožić

Foto: Shutterstock.com