Korijen ideja New agea proteže se kroz stara ezoterijska i hermetička društva te (neo)gnostičke pokrete među kojima teozofiji i antropozofiji pripadaju istaknuta mjesta. “New age pokret koji, ne zaboravimo, danas ima već značaj religije, u znatnoj je mjeri tvorevina mislioca koji su djelovali u Teozofskom društvu.”1 Izostavivši prapočetke New agea koji, navodno, sežu u treće stoljeće, sve do Ammoniusa Sacchusa, filozofa i Plotinova učitelja, Teozofsko društvo, danas već planetarnoga karaktera, okultno-magijsko-spiritističkih vibracija, životno je djelo velikih spiritističkih medija i okultista: Ruskinje Helene Petrovne Blavatsky (1831.–1891.), irskoga spiritista Williama Quana Judgea (1851.–1896.) i pukovnika Henryja Steela Olcoltta (1832.–1907.) uz desetak drugih preteča duhovnosti Novoga doba.2  Olcoltt je bio i prvi predsjednik Teozofskoga društva, sa sjedištem u Adyaru (Indija). Kao najbliži suradnik Helene P. Blavatsky on je u svojemu dnevniku zapisao: “Nitko je nije poznavao tako intimno kao ja… Razni Mahatme, kada su mi pisali o gđi Helene P. Blavatsky i njezinom tijelu, govorili su o tom tijelu kao o nekoj ljusci, koju je zaposjeo jedan od njih.”3 Postoje i druga mjesta koja potvrđuju da je Helena P. Blavatsky bila medij (kanal) raznih duhova, s kojima je stupila u kontakt magijskim tehnikama. Valjda nešto govori i činjenica da su članci, upute i komentari Helene P. Blavatsky objavljivani u časopisima Lucifer i Path (Put). Madame Blavatsky od najranijega djetinjstva boravi u društvu onostranih bića. Oni su joj se pokoravali i stajali joj na usluzi cijeloga života.

Kad sam radila na “Izidi”, pisala sam tako lako, da to nisam osjećala kao rad nego kao radost… Ja jednostavno ovdje sjedim i pišem, što mi diktira jedan koji znade sve. To je moj Majstor i povremeno drugi, koje sam upoznala na mojim putovanjima prije više godina. Ipak prigodom ove cijele procedure nisam ni za trenutak nesvjesna… Ja živim u stanju vječnog očaranja – jedan život pun vizija s otvorenim očima. Ja imadem trajno pred očima to divno Božanstvo. I dok mi otvara trajno značenje njezinih tajni, koje su izgubljene pred mnogo godina, postaje njezina koprena uvijek prozirnija…4

Slične fenomene potvrđuje i očevidac, pukovnik Henry S. Olcoltt:

Pero joj je marljivo pisalo, a onda bi iznenada stala, zagledala se u prostor praznim pogledom vidovnjaka, skratila pogled, kao da gleda u nešto nevidljivo u zraku ispred nje, i počela prepisivati na papir ono što je vidjela. (…) Sjećam se dva slučaja kada sam i ja mogao vidjeti i uzeti u ruke knjige iz čijih je astralnih duplikata ona kopirala citate.5

Blavatskyjeva je svoje neobične “sposobnosti” naslijedila od svojega pretka Vseslava, koji je užasavao svijet vještičarskim sposobnostima.6 Iz djela Crtice iz života H. P. Blavatsky donosimo detalj s njezina krštenja u dječjoj dobi koji svjedoči da je Blavatsky od najranije dobi bila okružena okultnim silama: “Kumovi su se nalazili baš u aktu odricanja od zla i od sviju njegovih djela, kada su opazili, da je plamen svijeće djeteta zahvatio odijelo svećenika i siromašnom starom gospodinu nanio strašne opekotine.”7  I dalje: “Njezine dadilje… bile su uvjerene da Helena ima veze s onim nevidljivim.”8

Prilikom igre Blavatskyjeva je hipnotizirala djecu; jedno se dijete tako i utopilo. Svoje odnose s “nevidljivim pomagačima” Blavatskyjeva je svjesno produbljivala. S tom svrhom putuje svijetom i susreće znamenite okultiste koji je upućuju u mnoga tajna umijeća. U Kairu je jedan fakir upućuje u tajne crne magije i posvećuje je kultu Izide. U Parizu se upoznaje s mesmerovim magnetizmom. Proučava voodu i haićansku magiju.

“Helena je širila užas oko sebe” (J. Bergier). “Neka misteriozna vatra joj je palila cigarete” (M. Monestier). Prima misteriozne posjete, kontaktira s misterioznih “sedam tibetanskih majstora” (godine 1851. susreće u Londonu svojega učitelja, a 1868. skupa s njim pohađa Tibet), koji joj daju upute i živi u njihovu društvu.

Po njihovu nalogu putuje u Tibet i Meksiko. Diktiraju joj Tajnu doktrinu i određuju stvaranje Teozofskoga društva, koje je utemeljeno na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1875. godine. O njezinoj “duhovnoj misiji za svijet” svjedoči Curuppumullage Jinarajadasa (1875.–1953.), mason i peti  predsjednik  međunarodnoga Teozofskog društva sa sjedištem u Adyaru 9 koji kaže da je Blavatsky svijetu dala podlogu jedinstva:

Naravno da je zadaća svake religije, da sjedini čovječanstvo, ali to ne može niti jedna od postojećih religija. Kršćanstvo, na primjer, ne može sjediniti svijet iz jednostavnog razloga što od sviju najprije zahtijeva da postanu kršćani… Tako je to sa svakom religijom… Sa svojim naučavanjem, koje je uzela iz sviju religija, pokazala je ona da je jedinstvo čovječanstva jedna prirodna stvar, jedna isto tako jedinstvena činjenica, kao i ona, da svi narodi žive na površini istog planeta, usprkos razlika boje kože i oblika državnog uređenja.

Postizanje ujedinjenja sviju religija u čisto humanističkim okvirima san je mnogih tajnih društava i okultnih bratstava koja rade iza zavjese. Tri glavna cilja teozofije jesu:

1.  komparativni studij religija

2.  istraživanje nerazjašnjenih zakonitosti prirode i čovjekovih latentnih moći

3.  težnja za jedinstvom čovječanstva i nadilaženjem religija. Reinkarnacija u teozofiji predstavlja diviniziranu Darwinovu teoriju evolucije (evoluciju duše).10

Teozofija (grč. theos–sofia, Bog + mudrost = “božanska mudrost”) nipošto nije (kao npr. kršćanstvo) od Boga “objavljena” religija, nego, po teozofskim autorima, “drevna mudrost koja je nastala kao rezultat istraživanja prosvijetljenih mislioca i vidovnjaka”.

U kolijevci Teozofskoga društva, tijekom vremena, stasali su mnogi pojedinci, gurui i posebne gnostički orijentirane organizacije. Jedna od najznačajnijih, ujedno i “religiozno tijelo” teozofije, jest Slobodna katolička crkva koju je 1916. godine u Londonu osnovao otpali protestantski pastor Charles Webster Leadbeater (1854.–1934.). U Hrvatskoj se članovi Slobodne katoličke crkve sastaju na misi nedjeljom u Mesničkoj ulici, gdje je 1930. godine otvorena i prva službena prostorija Teozofskoga društva. Osim toga, četvrtkom obavljaju zazivanje “anđela” i vrše službu “ozdravljenja”.

Iako se osjeća superiornijom od svih religija, teozofija ipak nije mogla izbjeći institucionaliziranju i stvaranju svojih “dogma” (a toliko se protiv njih borila!), koje su od nje načinile novi neognostički sustav. U tomu smislu mogu se zapaziti sljedeće teozofske “dogme”:

  • sve je podložno evoluciji, a posebno čovjek koji je putem tehnika i duhovnoga razvoja može skratiti
  • evolucija se odvija po zakonu uzroka i posljedice koji se tumači kao zakon karme
  • kraj je evolucije u dosizanju “savršenstva” koje se sastoji u oslobađanju od zakona uzroka i posljedice (karme) i dosizanju prosvjetljenja.

Teozofi vjeruju kako su u svim vremenima postojali ljudi koji su dosezali spomenuta evolutivna “savršenstva”, sa sposobnostima koja su ih učinila “svjesnim suradnicima božanstava”. Njih se naziva “majstorima” ili “Mahatmama”, koji su svoj evolutivni put dovršili, a zatim imaju ulogu da kao “svjesni suradnici božanstava” pomognu ljudima na putu evolucije, kako bi svoj evolutivni put ubrzali i skratili. Teozofski lideri oduvijek su tvrdili da se nalaze u kontaktu s tibetanskim majstorima, članovima lože Velikoga bijelog bratstva, koji predstavljaju skupinu “emancipiranih duša” (dušâ pokojnika koje se sele iz jednoga tijela u drugo), koje imaju zadatak upravljanja evolucijom svijeta i ljudi. Njih nazivaju bodhisattvama (pojam preuzet iz budizma). Bodhisattve nakon smrti ne odlaze u nirvanu (budističko nebo), već ostaju na zemlji, obavljajući svoju “misiju”, a nakon smrti ponovno se rađaju (reinkarniraju) i u njihovoj je svijesti sačuvano znanje o prošlim životima, kao i znanje uopće (gnoza). Po okultno ezoterijskim spekulacijama oni posjeduju sedmerostruko tijelo, a stupanj njihova razvoja obećava se i svima koji krenu okultnom stazom i podvrgnu se njihovim inicijacijama.

Prvi sukob među hrvatskim teozofima izbio je osamdesetih godina kada je unutar mlađega, liberalnijega, članstva počeo aktivnije djelovati samozvani guru i tantrički jogi Franjo Miličević (rođen 1953. u Mostaru), koji oko sebe okuplja skupinu sljedbenika u Zagrebu te nastoji dobiti status posebne teozofske lože. Sukob je završio njegovim isključenjem na što je on reagirao osnivanjem vlastitoga pokreta, koji je prozvao Ananda yoga SFRJ, kojemu će kasnije dati novo ime, Komaja. Miličević je pripadao Teozofskome društvu od 1975. do 1981., kada je “po vlastitoj želji” nepovratno iz njega isključen. Iza sebe ima jedan katolički brak, jedan protestantski, a sada, po vlastitim riječima, živi “blaženo” s tri konkubine, što smatra potpuno prirodnim i duhovnim jer su tako živjeli Abraham, David, Muhamed i drugi. Seksualnu energiju, nazvanu “kundalini”, ili božica Šakti, Miličević poistovjećuje s Duhom Svetim u kršćanstvu. Rad na njoj, po Miličevićevu tantričkome svjetonazoru, put je do Boga koji se sastoji u “prosvjetljenju”.

Teozofi naučavaju da su sve religije dobre za svoje vrijeme, ali istodobno i nesavršene. Vjeruju da se iza svih religijskih oblika skriva “božanska mudrost” koja predstavlja podlogu za ujedinjenje svih religija, stvaranjem jezgre Univerzalnoga bratstva. Dakle, teozofija predstavlja gnostički sinkretizam sastavljen iz hinduizma, budizma i kršćanstva. Posebno vjeruju u tzv. “svjetske učitelje” koji se (re)inkarniraju kako bi svijetu objavili božansku mudrost. Službeni negativni stav Katoličke Crkve prema teozofiji izrekla je Kongregacija za nauk vjere 16. srpnja 1919., jasno upozorivši vjernike na opasnosti koje se skrivaju iza ovoga nauka koji Crkva proglašava pogibeljnim za dušu i katolicima zabranjuje sudjelovanje u teozofskome društvu.

Zbog međunarodnih trvenja u krugovima teozofije javlja se teozofski krug Fenix iz kojega će se kasnije razviti Nova akropola. Dakako, najznačajniji pokret koji će iznjedriti teozofija jest antropozofija.

Gornji tekst je izvadak iz knjige fra Josipa Blaževića “New age i kršćanstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. 

1   Nigel HAVENS, Spiritizam i channeling, Zagreb, 1997., 134.

2   Usp. http://theosophicalsocietycroatia.webs.com/ (12. ožujka 2013.).

3   Navedeno prema skripta: Mary K. NEFF, “Tko je bila H.P.B.?”, u: Crtice iz života Helene Petrovne Blavatsky, Zagreb, 1973., 39.

4  Navedeno prema skripta: Henri S. OLCOTT, “Gđa H. P. Blavatsky u Americi”, u: Crtice iz života Helene Petrovne Blavatsky, Zagreb, 1973., 107.

5   Isto, 104.

6   Usp. Miro GLAVURTIĆ, Satana. Uvod u demonologiju, Beograd, 1978., 259.

7   Citirano prema skripta: Mary K. NEFF, “Tko je bila H.P.B.?”, u: Crtice iz života Helene Petrovne Blavatsky, Zagreb, 1973., 11.

8   Isto 11.

9   Usp. http://goo.gl/iNvSHo (12. ožujka 2013.).

10   Usp. http://www.teozofija.net/td.htm (12. ožujka 2013.)