LITURGIJSKO RUHO

Što je to velikosvećenički palij i tko ga može nositi?

Palij koji je izrađen isključivo od janjeće vune simbolički označava Dobroga Pastira iz Evanđelja

Palij

Palij (lat. pallium) je znak vlasti koju u svojoj pokrajini ima metropolit u zajedništvu s Rimskom Crkvom. Izrađen je od vunene trake široke tri prsta odrasle osobe (oko 6 cm) koja ima oblik kruga. Na vanjskom dijelu kruga dijagonalno su istkane dvije trake dužine oko tridesetak centimetara. Palij se stavlja preko glave iznad svega liturgijskog ruha (iznad misnice) tako da stoji na ramenima, s tim da trake slobodno vise, jedna na leđima, a druga na prsima. Na paliju se nalazi šest crnih križeva, jedan na trakama, zatim po jedan sprijeda i straga na spoju kruga i traka palija te po jedan na lijevom i desnom ramenu. Dakle, ta četiri križa koja se nalaze na krugu palija čine križ na osobi koja ga nosi, što svakako ima i svoju teološku simboliku.

Palij je izrađen isključivo od janjeće vune, jer na taj način simbolički označava Dobroga Pastira iz Evanđelja, izražavajući time pastirsku službu koju metropolit vrši. Na blagdan sv. Agneze (21. siječnja) u bazilici sv. Agneze izvan zidina, na Nomentanskoj cesti u Rimu, blagoslivlju se janjci od čije se vune poslije izrađuje palij. Za jedan palij potrebna su dva janjeća runa. Izrađeni palij papa blagoslivlja na Prvoj večernjoj svetkovine svetih Petra i Pavla (29. lipnja), a onda ih u pozlaćenoj kutiji polaže na grob sv. Petra gdje ostaju preko noći te na taj način postaju relikvija kroz doticaj izražavajući tako tijesnu povezanost s apostolskim prvakom. Na samu svetkovinu svetih Petra i Pavla papa za vrijeme svoje pontifikalne mise dijeli palij metropolitima, a po mišljenju nekih autora, i nekim drugim zaslužnim biskupima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Povijest palija nije sasvim jasna. Povjesničari su najskloniji mišljenju da je palij nastao od omofora koji je bio gornji časni dio odjeće neke ugledne osobe. Nosili su ga biskupi na Istoku, ali na samom početku nije bio isključivo liturgijski predmet, već znak dostojanstva kojega su također nosili kraljevi, carevi, filozofi, liječnici i ostali uglednici. U 4. stoljeću pape su ga preuzele od istočnih biskupa i uvele u liturgiju kao izvanredni znak papina autoriteta. Od 6. stoljeća pape ga dopuštaju nositi i drugim biskupima, a ponajprije svojim vikarima i metropolitima. Od 9. stoljeća se uvode određene preinake u odnosu na oblik palija, a od 15. stoljeća ima uglavnom današnji oblik i namjenu.

Palij kao znak vlasti nosi Petrov nasljednik – papa. Osim pape, Crkva je nošenje palija, prema Zakoniku kanonskoga prava, rezervirala za metropolite. Metropolit je biskup koji je na čelu neke crkvene pokrajine koju je odredio ili odobrio rimski prvosvećenik. Samim tim metropolit je nadbiskup, a njegova biskupija je nadbiskupija. Dijeljenjem palija izražena je osobita povezanost metropolita s papom. Ipak, metropolit ne dobiva palij samim tim što je imenovan na čelo neke metropolije. Naime, on je dužan u roku od tri mjeseca nakon što je primio biskupsko posvećenje ili ako je već bio posvećen (npr. već bio negdje drugdje dijecezanski ili pomoćni biskup), tri mjeseca poslije kanonskoga povjeravanja metropolije, osobno ili preko svojega zastupnika, obratiti se rimskom prvosvećeniku da mu podijeli palij.

Dakle, pravo podjeljivanja palija pripada Petrovu nasljedniku. Ipak, u praksi, on to rijetko čini osobno. Naime, Zakonik kanonskoga prava propisao je da metropolitu u papino ime palij stavlja kardinal protođakon. U onim slučajevima kada metropolit nije osobno prisutan obredu predavanja palija, kardinal protođakon predaje ga metropolitovu zastupniku. Metropolit se palijem može služiti, poštujući liturgijske propise, u svim crkvama svoje metropolije. Izvan svoje pokrajine ne smije ga nositi pa čak niti uz suglasnost dijecezanskoga biskupa koji je na čelu biskupije koja bi bila izvan metropolitova područja. Za palij je karakteristično da pripada metropoliji, stoga, ako se nadbiskupa-metropolita premjesti na čelo druge biskupije, palij mora ostati u metropoliji na naslov koje ga je dobio. Ako je premješten na čelo druge metropolije, mora ponovno u roku od tri mjeseca iza kanonskoga povjeravanja te metropolije zatražiti palij od rimskoga prvosvećenika.

Kodeks iz 1917. određivao je da se palij ne može ni posuditi ni darovati niti na smrti kome drugome ostaviti. Čak je bilo određeno da se nadbiskup mora s njim pokopati. U Zakoniku Ivana Pavla II. iz 1983. nema takve odredbe. Može se samo pretpostaviti da je takva praksa i danas ispravna.

Sve ovo što je spomenuto, Katolička Crkva propisuje za zapadnu Crkvu ili za tzv. latinski obred. S obzirom na Crkve istočnoga obreda čiju disciplinu Katolička Crkva regulira Zakonikom kanona istočnih Crkava, propisi su nešto drukčiji. Naime, palij imaju pravo nositi metropoliti samosvojne crkve. Oni su također u vremenu od tri mjeseca od zaređenja ili ustoličenja dužni zatražiti palij od rimskoga prvosvećenika. Prije negoli je metropolitu položen palij, ne može sazvati Vijeće hijerarha ni zaređivati biskupa.

dr. don Ivan Jakulj

Preuzeto iz knjige Vjera u pitanjimaDopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Objavljeno: 26. veljače 2014.

Možda vam se svidi