Dogma papine nezabludivosti (nepogrješivosti) proglašena je na Prvom vatikanskom koncilu (1869.–1870.) papinskim dekretom Pastor Aeternus – Vječni Pastir  18. srpnja 1870. Mnogi su biskupi to doživjeli kao napad na biskupski kolegijalitet, kao uzurpaciju crkvene vlasti od strane Pape. Drugi su upozoravali da će Crkva na taj način ostale kršćanske Crkve i sav suvremeni svijet dobiti protiv sebe. Dio biskupa povukao se s Koncila prije glasovanja o novoj dogmi da se ne bi morali izjasniti protiv nje, a time i protiv Pape. Među oporbenjacima bio je i naš biskup J. J. Strossmayer. On se protivio dogmi jer se bojao da će njezino proglašenje štetiti približavanju istočne i zapadne Crkve, a to je približavanje bio njegov životni san.

Skupina njemačkih i švicarskih teologa-svećenika, sveučilišnih profesora među kojima je najpoznatije ime Johannesa Ignaza von Döllingera, pozivajući se na savjest, odbijaju pokoriti se dogmi. Njihovi su ih biskupi kažnjavali razrješavanjem kanonskih misija (prava predavanja na katoličkim sveučilištima), suspenzijama (zabranom vršenja svećeničke službe), čak i ekskomunikacijama. Oni su formirali shizmatičku zajednicu pod imenom starokatolici i u pravoslavnima te nekim protestantskim zajednicama našli suradnike u borbi protiv Rima.

Evo kako je glasila definicija dotične dogme: Kada rimski biskup govori ´ex cathedra´, tj. kada, obnašajući svoju službu, kao pastir i učitelj svih kršćana, konačno odlučuje na temelju svoje najviše apostolske vlasti da se cijela Crkva treba pridržavati nauka o vjeri i moralu, onda on na temelju božanske potpore, koja mu je obećana, posjeduje onu nepogrješivost kojom je božanski Spasitelj htio da bude opremljena njegova Crkva u konačnoj odluci u nauku o vjeri i moralu. Zato su takve konačne odluke rimskoga biskupa nepromjenjive po sebi samima, a ne na osnovi odobrenja Crkve.

Dakle, rečeno je da papa ima karizmu nezabludivosti kad govori ex cathedra, tj. kad na svečani način proglašava neku dogmu koja se tiče vjere ili morala. Papina nezabludivost je praktično nezabludivost Crkve u ime koje papa u nekom trenutku proglašava dogmu. Dakle, to nije svojstvo ovoga ili onoga čovjeka, već svojstvo vezano uz ulogu papinstva u Crkvi.

Dio kršćana ne zna razlikovati pojmove pa izraz papina nepogrješivost shvaća kao tvrdnju da papa ne može sagriješiti ili pak da ni u čemu što kaže ne može pogriješiti. Ovdje se nepogrješivost ne smije shvaćati kao nemogućnost da papa osobno sagriješi, nego kao karizma (milosni dar) vezana uz papinstvo po kojemu papa, kad govori o stvarima vjere i morala, ne može, ne smije pogriješiti, jer bi time uveo u zabludu cijelu Crkvu.

Crkva drži da je, ukoliko papa proglasi jednu istinu vjere ili morala kao dogmu (što uključuje karizmu nezabludivosti), svaki kršćanin dužan u potpunosti prihvatiti takvu formulaciju kao obvezujući iskaz svoje vjere. U dokumentu piše: Oni koji su jednom prihvatili vjeru pod crkvenom službom nauka, ne mogu nikada imati opravdan razlog da promijene tu vjeru ili da posumnjaju.

Papinu nezabludivost, kao i papinski autoritet među kršćanima priznaju jedino katolici zapadnoga (rimokatolici) i istočnoga (grkokatolici) obreda.

don Mili Plenković

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.