U posljednje vrijeme preko medija često slušamo o liječenju homeopatijom. Danas se homeopatija naširoko reklamira i njom se bave mnogi stručnjaci i nestručnjaci. Ono što nas je ponukalo da vam pišemo je sljedeća činjenica: u dokumentu “Isus Krist donositelj vode žive – Kršćansko promišljanje o New ageu”, što su ga objavila dva Papinska vijeća – za kulturu i za međureligijski dijalog – izrijekom se navodi kako je homeopatija jedna od praksa koju promiče New age. Budući da se radi o metodi (homeopatija) koja je u znanstvenome svijetu upitna, a dolazi iz New agea (duhovne prakse koja je kršćanstvu protivna i koju Crkva u potpunosti odbacuje), je li uputno da se kršćani upuštaju u liječenje homeopatijom?

Dokument koji spominjete ističe da je New age privlačan i nekim kršćanima, i to djelomice zbog pomanjkanja ozbiljne pozornosti u vlastitim zajednicama prema temama koje su stvarno dio katoličke sinteze. Dokument je vrlo opširan, zanimljiv i podijeljen na više dijelova, a New age analizira i kao svojevrsni »kulturni trend«. Mnogo je ljudi koji mu pripadaju otvoreno, a drugi (među njima i katolici) taj pokret prihvaćaju a da toga zapravo nisu ni svjesni.

Dio dokumenta koji smo već bili analizirali, a zanima i Vas, nalazi se u br. 2.2.3. pod naslovom »Zdravlje: zlatni život«. U tom se dijelu dokumenta ističe da su današnje alternativne terapije »stekle golemu popularnost jer zastupaju gledanje osobe u njezinoj cjelovitosti i iscjeljenje umjesto liječenja. Holističko se zdravlje, kao što je poznato, usredotočuje na važnu ulogu duha pri fizičkom ozdravljenju«, piše dokument i dodaje: »New age promiče širok spektar praksa kao što su akupunktura, biofeedback, kiropraktika, kineziterapija, homeopatija [o kojoj i Vi pišete], »iridologija, masaža i razne vrste ‘bodywork’ (primjerice ergonomija, Feldenkraisova metoda, refleksiologija, rofling, polaritetna terapija, liječenje dodirom itd.), meditacija i vizualizacija, nutricionističke terapije, psihičko iscjeljenje, razne vrste travarstva, kristaloterapija, metaloterapija, muzikoterapija i komoterapija, terapije vezane uz reinkarnaciju te, konačno, programi u dvanaest etapa i skupine samopomoći.«

Zahvaljujući i drugim autorima koji se bave ovom važnom temom, može se istaknuti da je taj odlomak – što se teološkoga razmišljanja tiče – opisne naravi i da ne donosi sudove. Kao što i sami vidite, riječ je o jednostavnom nabrajanju različitih praksa koje pokret New age promiče i prakticira kao alternativu tradicionalnoj medicini, pa vatikanski dokument ne ulazi u raspravu jesu li te prakse u skladu s kršćanskom porukom i vjerom. Mnoge od tih praksa nisu u proturječju s našim vjerovanjem i s kršćanskim naukom niti predstavljaju opasnost za vjernike. Tako je u brojnim katoličkim bolnicama po svijetu, kao metoda liječenja, prihvaćena akupunktura, a među raznim biljnim lijekovima nalaze se i lijekovi sv. Hildegarde, dok se travarstvom i promicanjem liječenja biljkama bave – već stoljećima – brojne redovničke muške i ženske zajednice. Isto tako, muzikoterapija predstavlja jedno od redovitih sredstava za rehabilitaciju od hendikepa, a terapeutski dodir (healing touch) podučava se na nekim tečajevima pastorala zdravstva itd.

Problem ili pitanje koje se zapravo postavlja je sljedeće: koriste li se te prakse za širenje New agea? Ako je odgovor potvrdan, onda se to svakako tiče i vjere i Crkve. Nisu sve prakse na istoj razini, niti sa stajališta stvarne terapijske učinkovitosti, niti sa stajališta mogućih filozofsko-vjerskih matrica koje nisu kršćanske. Ono na što Crkva upozorava činjenica je da za vjernika nije dovoljno tek »uočiti« da je određeni lijek ili sredstvo, u pojedinačnom slučaju, bio koristan. Kao liječnici znate (a mi smo to isto pokušali proučiti) da suvremena medicina, da bi se utvrdila stvarna učinkovitost terapijskoga postupka, koristi stroge rezultate takozvanog EBM-a (Evidence based medicine), tj. medicine utemeljene na dokazima, da tako kažemo. Stoga, bez obzira na činjenicu da određeno sredstvo ponekad i nekome »čini dobro«, mora ga se dati na strogu kontrolu učinkovitosti. Svi vjernici su slobodni – i Crkva im u tom slučaju ništa i ne predbacuje – izabrati terapijsku metodu koja im se čini prikladnom i za koju smatraju da im može pomoći, ukoliko ta metoda ne znači izbjegavanje medicinskih metoda dokazane učinkovitosti. Zanemariti te metode značilo bi svjesno utjecati pa čak i ugrožavati vlastito zdravlje, a u nerijetkim slučajevima čak i zdravlje drugih – na primjer nagovaranjem da napuste »tradicionalnu medicinu« i prepuste se u potpunosti alternativnim metodama liječenja, za koje nema pouzdanih dokaza učinkovitosti.

Što se drugoga aspekta tiče (tj. mogućih filozofsko-vjerskih matrica koje nisu kršćanske i koje s kršćanstvom doista nisu pomirljive), dovoljno je od slučaja do slučaja provjeriti i potvrditi da medicina o kojoj je riječ nema nikakvih magijskih, ezoterijskih ili praznovjernih implikacija. Važno je da nije riječ o nekom ideološkom i pseudoreligijskom sustavu koji je u sukobu s izvornom kršćanskom vjerom, na čije odrednice dokument upozorava.

Iz svega se nameće i već izrečeni zaključak: Ako se katolički vjernik utječe alternativnoj medicini, onda posrijedi mora biti promišljeni, odvagnuti izbor terapije i prepuštanja u Božju volju, a ne smije biti riječ o izboru nove vjere.