Zašto je put strm i uzak? Nisam ni tražila da budem stvorena! A stvorena sam. I to kao — slobodna. Slobodna sam, mogu birati… a ako odaberem krivo: gotova sam. Mogu se dovesti do pakla (sadašnjeg, i budućeg) — i tek onda se mogu pitati — zašto sam stvorena, nisam tražila da budem stvorena. A stvorena sam, da živim život. Samo što ja ne znam što je život. Zašto sve mora biti tako komplicirano? Kako naći jednostavnost? Kako ne upropastiti ljude oko sebe? Kako biti zahvalan za život? Kako upoznati sebe? Smijem li uopće sebe znati? Možda se moram formirati u ono što trebam biti, a ne u ono što jesam. Zašto život tako dugo traje? Kako sam krenula, imam vremena na pretek za napraviti hrpu gluposti, mogu još više zakomplicirati život, svoj i ljudi koje volim. I čemu sve to? Nisam stavljena ondje gdje trebam biti. Ne znam gdje je to, što je to. Ne znam hoće li me netko ili nešto tamo odvesti ili moram sama otići, ili doći?… naći?… uhvatiti?… prepoznati?… zagrliti? Bog je svemoguć. I ljubi nas. I kažu da nas je zato stvorio, iz ljubavi. Zašto je onda dozvolio nešto što će nas otrgnuti od njega? Zašto je dozvolio mogućnost da ga zauvijek izgubimo? Kako mogu biti slobodna ako stalno strahujem od krivog poteza?! Ma nije li ta sloboda samo izvor beskonačnih muka? Božja Volja će se ostvariti samo ako surađujem. A što ako surađujem na krivi način? Bog nije nasilnik, pušta nas da sami biramo… i da se tako upropastimo (a vjerojatnost je velika da ćemo još koga povući za sobom). Bunim li se ja protiv svog križa samim tim što ga ne želim? Je li želja za sretnijim, definiranim životom, zapravo pobuna?! Više ništa ne razumijem. Znam da trebam gledati u Isusa i očekivati Njegovu pomoć, ali što ja trebam činiti? Sve! Ništa! Nešto!.. Što?

Kad bi čovjek bar mogao zaspati kad dođu tjeskobni trenuci izbora, i probuditi se pošto se izbor dogodio bez njega. Makar mučan i težak put nam preostao, lakše bi nam bilo prihvatiti ga — kad bismo bili sigurni da drugačije nije ni moglo biti. A ovako, sloboda i strepnja, što s njom… Osjećaj kao da si u sred neba stavljen za upravljač zrakoplova punog putnika — voziti ne znaš, odustati ne smiješ. Jezivo je biti osuđen na slobodu da pogađaš pod kojom kutijicom je kuglica, u igri u koju te ulični švercer uvukao. I znati: ako pogodiš, spasio si dušu, promašiš li izgubio si je. Tako se bar čini. Ali kad bi se dušu tek tako moglo izgubiti, kad bi naša sudbina bila u rukama tolike naše krhkost — tko bi se spasio? Jer, tko je to od ljudi uspio ne napraviti poneku fatalnu grešku u životu? Zar postoji krepost kojom bi se samo dobri putovi odabirali? Uostalom, što su to dobri putovi? Dragi Bog povjerivši nam slobodu, predvidio je našu nesigurnost i naše greške. I u svojoj mudrosti naumio okretati ih u dobro onima koji ga ljube. Sjeti se onog čovjeka iz Evanđelja koji je totalni gubitnik, samo zato što se bojao riskirati da izgubi povjereni talent. Zavezao ga u rupčić i u strahu čuvao, premda je Gospodar bio spreman čuti vijest da je u nemiloj borbi bankrotirao — pa za nj zaklati ugojeno tele i dati mu sav svoj imetak. Dobrim putovima kroz život idu, ne tek oni kojima je sve jasno (takvih u ostalom i nema), već oni koji se pred nejasnoćama prekriže, bace kunu u zrak — i kažu: Bogu u ruke. Bog te čuvao!

Od srca,

p. Luka Rađa